Bosna i Hercegovina suočena je s nevoljama. Ne kao država, jer je njen pravi temelj međunarodno priznat i nastavlja se učvršćivati ​​u godinama nakon rata. Iako je istina da su četvrt stoljeća međunarodnih napora u izgradnji države često rezultirali slabim institucijama, oni su i dalje dovoljni da spriječe raspad države. Međutim, na bosanskom se horizontu spremaju nove nevolje, piše Emir Suljagić.

Jugoslovenska kriza počela je prije tačno 30 godina.

U oktobru 1991. Hrvatska je bila u plamenu. Trupe Jugoslovenske narodne armije, jedinice državne sigurnosti iz Srbije koje su se maskirale u „paravojske“, i Srbi regrutirani iz Srbije i Bosne i Hercegovine pržili su zemlju, a vrhunac je bio u istrebljivačkom masakru hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Ovčari, gradu nadomak Vukovara koji je pao nakon dugotrajne opsade u novembru 1991. godine.

Sada, trideset godina kasnije, oživljeni nacionalizam u Beogradu i njegov klonirani režim u Banjoj Luci u središtu su krize koja prijeti da razori mir ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire.

Zemlja je blokirana. Zarazno nacionalistički nastrojeni Milorad Dodik – sklon čestim i vulgarnim islamofobičnim napadima – spreman je izvući sve Srbe iz vojnih, pravosudnih, obavještajnih, sigurnosnih i finansijskih institucija Bosne i Hercegovine.

Namjerava ih ponovo uspostaviti kao institucije samo za Srbe u entitetu Republika Srpska. On tvrdi da će ove promjene stupiti na snagu najkasnije do kraja novembra ove godine, tako što će ih usvojiti parlament bosanskih Srba.

Dodik koristi izraze i metode direktno iz knjiga Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Ovi ljudi su devedesetih godina predvodili udružene zločinačke poduhvate koji su rezultirali raspadom države, odvratnim zločinima protiv čovječnosti i genocidom. Ovog puta Dodikove prijetnje su konkretnije: na nedavnoj konferenciji za novinare otvoreno je i detaljno pričao o blokadi kasarni i vojnih objekata Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Gledam i slušam Milorada Dodika kako razmišlja o kraju 1991. i početku 1992. godine iz perspektive protekle tri decenije.

Jasno je da je kombinacija nevjerice i poricanja Bosanaca i Hercegovaca i međunarodnog cinizma i dvoličnosti dovela do genocida ovdje devedesetih.

Ali ovaj put znamo stvari koje nismo znali 1991.

Prvo, ako se ove prijetnje nastave i međunarodna zajednica odbije poštovati svoje obaveze prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, morat ćemo ih zamoliti da nam se maknu s puta. Nikada se više zločinci neće popeti na sarajevska brda i pucati u našu djecu. Počevši od Berlinskog kongresa, svaka velika kriza u Bosni i Hercegovini i svaki regionalni politički aranžman rezultirali su sistematskom diskriminacijom i ugnjetavanjem Bošnjaka. Za nas je raspad Jugoslavije značio genocid. Scenarij kojem se Dodik sada nada-scenarij u kojem uspostavlja nepriznati, de-facto entitet u kojem dominiraju Srbi, sličan Pridnjestrovlju-egzistencijalna je prijetnja.

Drugo, znamo cijenu. Monoetničke institucije poput onih koje Dodik planira ponovo stvoriti bile su sredstva za genocid devedesetih godina. Policija, vojska, obavještajne i sigurnosne službe bile su u centru. Ove institucije su postojanje Bošnjaka smatrale egzistencijalnom prijetnjom. Standardno, mi bismo im bili neprijatelji.

Treće, u ovome na dugi rok. Bosna kao država postoji već duže vrijeme. Devedesetih godina prošlog stoljeća bila je pod opsadom kao nijedna u modernoj historiji, ali se ipak ophrvala. Vratila se 1992. godine s ruba uništenja a 1995. godine lišena je vojne pobjede. Sve glavne centralne institucije odlučivanja nalaze se u glavnom gradu ili se lako i sigurno mogu premjestiti u Sarajevo. Bosna također ima lako odbranjivu teritoriju u kontinuitetu, s dva velika aerodroma i nekoliko vojnih objekata koji će ostati čvrsto pod kontrolom Sarajeva u slučaju otvorene pobune.

Dakle, tu smo. To je trenutno stanje. I, što je najvažnije, ovaj put znamo još nešto: ako ne uspijemo spriječiti ove prijetnje, krajnja cijena koju ćemo platiti je još jedna Srebrenica.