Glavni junak naše današnje priče je Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim kralj Srba (Raške), Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja do 1391. godine. Bio je sin kneza Vladislava, brata prethodnog bana u Bosni Stjepana II, i Jelene Šubić, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćeri svrgnutog srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na našim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom banova i kraljeva u Bosni.

Tvrtko je sa samo petnaest godina postao ban u Bosni. Po pravilu, nakon smrti bana Stjepana II. bansku čast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. On je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na sina Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao ban pod regenstvom oca. Vladislav je već sljedeće godine umro 1354., tako da je Tvrtkov regent postala kneginja Jelena Šubić.

Tvrtko je s lokalnim srpskim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vrijeme je knez Lazar bio gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko susjed moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni plemića u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a Lazaru je oteo Rudnik. Težio je zavladati Prizrenom i postati vrhovnim gospodarom Srbije.

U savezu s knezom Lazarom, Tvrtko je uspio srušiti Nikolu Altomanovića te doći u posjed dobrog dijela njegovog teritorija. Tako je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Poslije pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici, Balšići su proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši Trebinjem, Konavalima i Dračevicom; radi toga će doći u sukob s banom Bosne, koji je također isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe.

Početkom 1377. preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurađa Balšića na pljačkanje Huma sve do Nevesinja. Đurađevom smrću Tvrtko je oslobođen brige s te strane, a vlast nad teritorijem zauzetim 1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaljeva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod njegovu vlast. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika, no bez tih gradova. Osvajanjima na istoku, onim duž Drine i Lima, povećao se udio pravoslavnih svećenika, vjernika i crkava pod vlašću bana u Bosni.

Kao gospodar jednog dijela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom njihovih državnih tradicija.

Krunjenje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji istočnih vladara nazvao Stipanom (grč. stephanos, okrunjen). Njegova titula pokazuje osnovu po kojoj postavlja legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani te su mu počeli isplaćivati Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao vladarima Huma. Tvrtkovo krunjenje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze i prava prema ostalim srpskim lokalnim gospodarima nisu postojale.

"Ne može se sa sigurnošću reći da je to bilo 26. oktobra. Prema povijesnim izvorima, Tvrtkovo krunjenje se smješta između 18. oktobra i početka novembra 1377. godine. Naravno da je 26. oktobar kao datum u igri, ali se sa sigurnošću ne može prihvatiti", rekao je povodom tog pitanja pokojni profesor Dubravko Lovrenović.

"Prvog kralja u Bosni okrunio je djed, odnosno metropolit ili poglavar lokalne crkve bosanske u mjestu Mile, a to su današnji Arnautovići kod Visokog. Krunjenje se dogodilo u crkvi svetoga Nikole i značaj jednog takvog političkog događaja je nesporan", rekao je Lovrenović.

Izgradnja Herceg-Novog

Poslije smrti kralja Ludovika I. Velikog 1382., hrvatsko-ugarska kraljica Marija, njegova sestrična, radi učvršćenja saveza s Tvrtkom, mu ustupljuje grad Kotor 1385. godine. Tvrtku je cilj bio osigurati svojoj banovini izlaz na more i razbijanje monopola dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Herceg Novi kao utvrđenu luku svoje banovine. Prvobitno mu je dao ime Sveti Stipan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stjepana, ali je grad posle nekog vremena grad dobio naziv Novi.

Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove banovine. Lokacija koja je određena za podizanje grada nalazio se na sjevernoj strani Bokokotorskog zaljeva u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem svibnja 1382. godine, a završena je u ljeto iste godine. Prva utvrda se nalazila na samoj obali Topaljskog zaliva, gdje je teren bio povoljan za odbranu od mogućeg napada. U neposrednoj blizini utvrde postojali su povoljni uvjeti za pristanak brodova i gradnju luke. Blizu grada na rječici Sutorini podignuta je trgovina soli sa skladištima, a prvi brodovi s natovarenom soli dolaze već u oktobru 1382., što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa određenim ciljem i namjenom: biti mjesto trgovine soli.

Dobitak Kotora 1385. ne zadovoljava Tvrtka, koji želi preuzeti Hrvatsku i preuzeti cijeli istočni Jadran. Kao prvi grad zauzima Klis 1387., kojim su tada gospodarili Šubići. Njegove akcije neko vrijeme otežavaju napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna njihova vojska je bila poražena 1388. kod Bileće. U bitki na Kosovu polju 1389. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan dio vojske predvođen vojvodom Vlatkom Vukovićem, pobjednikom u bitki kod Bileće. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvijestio Tvrtka da je pobjeda bila na kršćanskoj strani.

Za vrijeme građanskog rata u hrvatsko-ugarskoj državi, Tvrtko pokušava ostvariti svoj stari san, preuzimanje Hrvatske i istočne polovice Jadrana, zauzimajući najprije tvrđavu Klis. U ljeto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko je tako zavladao svim dalmatinskim gradovima, osim Zadra i Dubrovnika, te najvećim dijelom južnog primorja republike Hrvatske. Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko se kruni za hrvatskog kralja, a titulu mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja 10. jula 1390. Ubrzo nakon toga, 10. marta 1391., Tvrtko umire. Postoje glasine i da je ubijen, a da je krivac za njegovu smrt Žigmund Luksemburški, koji polaže pravo na hrvatsku krunu.

(SB)