Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ

Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva - krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala...

MONSTRUOZNA SMAKNUĆA

Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se - i u najtežim ratnim uvjetima - pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.

Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. - Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je - po vlastitom priznanju - osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava - ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva - demokratskom voljom većine - odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.

Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da - manirom prave dirigentice Gradskog vijeća - u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.

U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice - Vojin Mijatović - Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.

...NE PIJE VODE

KAZANI SU NAJTAMNIJA MRLJA NA SAVJESTI OPKOLJENOG SARAJEVA, MJESTO SVIREPIH UBISTAVA NAŠIH SUGRAĐANA KOJI SU - VJERUJUĆI U BOSNU I HERCEGOVINU, NJEZINU ŠAROLIKOST I MULTIETNIČNOST - OSTALI U OVOM GRADU, POD GRANATAMA I SNAJPERSKIM HICIMA, BEZ STRUJE I VODE, I DIJELILI S NAMA MRVICE RASPOLOŽIVE HRANE, ŠTO BI SE REKLO - DOBRO I ZLO. NAJMANJE ŠTO OVAJ GRAD MOŽE UČINITI ZA NJIH JESTE DA NJIHOVIM PORODICAMA OMOGUĆI DOSTOJANSTVO POSLJEDNJEG POČIVALIŠTA I SPOMEN-OBILJEŽJE KOJE ĆE NAM SVIMA POMOĆI DA SE SUOČIMO SA PROŠLOŠĆU KAKO BISMO KRENULI DALJE. NA TOJ IDEJI POKOJNI SVETOZAR PUDARIĆ JE GODINAMA ISTRAJAVAO, SVE DO SMRTI, A DANAS TO ČINE MILAN DUNOVIĆ I DIO NEVLADINIH UDRUGA I JAVNOSTI KOJI ZNAJU DA SE DOSTOJANSTVO ŽRTAVA POŠTUJE BEZ OBZIRA NA NJIHOVO I IME NJIHOVIH EGZEKUTORA. JER VJERUJU DA JE ISTINA NAJBOLJI PUT DO POMIRENJA. BENJAMINA KARIĆ NAM JE - POD KRINKOM DIVLJENJA SEBI I SVOJOJ PARTIJI - SVE TO ODUZELA HVALEĆI SE TOBOŽNJIM INGENIOZNIM RJEŠENJEM O PRVOJ SPOMEN-PLOČI PODIGNUTOJ ŽRTVAMA U VLASTITOJ ZONI ODGOVORNOSTI. PA SE, UMJESTO DA OSVJETLA OBRAZ SARAJEVU, LAVOVSKI IZBORILA ZA CACIN ŠAMAR ARMIJI BIH, SVE BRANEĆI JE OD NJEZINIH BORACA, ALI I ŠAMAR SARAJEVU I ŠTO JE NAJTUŽNIJE - PORODICAMA ŽRTAVA. TO ŠTO NAM ČASNI DOKTOR DRAGAN STEVANOVIĆ STALNO PONAVLJA KAKO SDA NIJE HTJELA UČINITI NI TOLIKO, NE PIJE VODE. JER, JA ZAISTA MISLIM - A TO SAM I KAZALA DR. STEVANOVIĆU, KADA ME JAVNO UPITAO KOLIKO BI SPOMENIK S CACINIM IMENOM O(P)STAO NA KAZANIMA - DA DUBOKO VJERUJEM U OVAJ GRAD I NJEGOVU ANTIFAŠISTIČKU TRADICIJU. SARAJEVO JE TO I DOKAZALO ONDA KADA JE SMOGLO SNAGE DA SE OBRAČUNA S CACOM. U ZONI ODGOVORNOSTI NAŠE SAVJESTI I OBRAZA, KOJI SU UPRAVO OVIH DANA - (NA)STRADALI.

(Oslobođenje)