Piše: Avdo Avdić

Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo nam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

„Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

„To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavanente presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

„Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinović policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuslom šetati žene s jajima.

(Oslobodjenje.ba)