Emir Kusturica, neformalni savjetnik Milorada Dodika, nekada ugledan filmski režiser, a danas autor i nositelj velikosrpskih projekata realiziranih ozbiljnim finanacijskim sredstvima nekada Srbije, a sve češće Rusije, posljednjih nedjelja na ruskom portalu "Sputnjik" pravi seriju autobiografskih filmova dokumentarističkog žanra. Sudeći po ozbiljnosti i predanosti kojom je pristupio ovom projektnom zadatku, reklo bi se da je autor dobio snažnu financijsku ("Sputnjikovu") injekciju.

U dosadašnjim epizodama, njih 5-6, Kusturica slaže filmske ego-kockice svoga života i umjetničke karijere praveći svojevrstan pastiš (bućkuriš) svega i svačega, a sve je uglavnom tematski oslonjeno na njegovu autobiografsku knjigu "Smrt je neprovjerena glasina", štampanu prije desetak godina koja je imala golem komercijalni uspjeh.

U najnovijoj Epizodi Profesor kako sebe naziva Kusturica i traži od drugih da ga tako oslovljavaju, prisjeća se svog mladalačkog odrastanja od prije pola stoljeća u FIS-u, kultnom sportsko-muzičkom hramu i evocira uspomene na heroje i idole svojih "nježnih godina", kako bi rekao Arsen Dedić. Prvi među jednakim bio je Davorin Popović, pjevač "Indexa" i jedan od boljih košarkaša tog vremena. Kaže današnji vlasnik "Andrićgrada", "Kustendorfa" i još svačega nečega kako je i sam pjevao njihove pjesme imitirajući Davorina Popovića - Pimpeka, kojeg je doživljavao kao "personifikaciju sarajevske ulice". Na koncertima "Indexa", sjeća se on gurao se u prve redove i pjevao njihov svevremeni hit "Da sam ja netko". 

"Bio je još jedan, koji je bio uzor u rukometu, zvao se Memnun Idžaković Čuna i poznat je bio po tome što je kada se naljuti gađao golmane u glavu", govori Kusturica i sjeća se kako su on i njegovo društvo sa hiljadama drugih na utakmicama skandirali "Čuna, Čuna!".

Po ko zna koji put Kusturica razvija istu sentimentalnu jufku od svojih selektivnih sjećanja na Sarajevo svoje mladosti i velikih ljudi, kojih već dugo nema među živima,  koji su obilježili duh, kulturu i identitet ovog grada.

Dok je dobri, veliki, Davorin Popović pružao ruke tamo prema nekom, maštao da je on neko ko može svim majkama izbrisati bore, "prištapski režiser JNA"  (termin posuđen od genijalnog Borisa Dežulovića) je na početku opsade Sarajeva i četvorogodišnjeg ubijanja i razvlačenja pameti njegovih ljudi pravio poslove sa onim mrcinama koji su Pimpeka optuživali da "baca srpsku djecu lavovima u Pionirskoj dolini". Mogao je Memnun Idžaković Čuna na svojim kolosalnim plećima izdržavati, i izdržavao je, udarce i grubosti na rukometnom betonu i parketima, ali nije mogao pretpostaviti da ga neko sa brda može zaskočiti u njegovom gradu, na njegovom Marijin Dvoru i poslati mu granatu u automobil koja na njegovu sreću nije ekplodirala, ali ga jeste iz dubokog, granitnog temelja izbacila.      

Nema nikakvog moralnog, ljudskog, estetskog prava prijatelj Mome Kapora i Milorada Vučelića, Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića, zvijeri koje su četiri godine seirile nad kasapljenjem Sarajeva sentimentalno parazitirati, praviti svoje "ruske freske" od njegovih simbola prema čijoj je tragediji bio proaktivno ravnodušan. Davorin Popović i Memnun Idžaković i brojni drugi koje Kusturica uvodi u svoje autobiografske ego kockice bili su simbol i borci protiv svega onoga što Profesor i njegova družina harambaša predstavljaju - ksenofobiju, nasilje, mržnju, laž i prevaru.  

Piše ovih dana u "Danasu" veliki književni erudita i kritičar, a časni čovjek povrh svega, Božo Koprivica o svom druženju u Trstu sa joj jednom "personifikacijom Sarajeva", Mirzom Delibašićem: "Boljelo je Velikog gospodina Mirzu Delibašića Sarajevo, Damask sjevera, ili kako je dva veka ranije napisao Rene Poletje Sarajevo tragični grad sa nježnim osmijehom. I nije mogao Delibašić da vjeruje da nacionalistička laprdala po Beogradu pričaju da on drži crveni fenjer u Sarajevu sa djevojkama Srpkinjama...

....Zauvek će me biti stid od ožiljaka i rana grada Sarajeva",  poklonio se Božo Koprivica usmrćenom gradu u svom tekstu "Davorin i Mirza"...

Jedan od junaka Kusturicinog djetinjstva, čiju dovitljivost, grubost, uličarski šarm sa pokrićem Profesor slavi i navodi u brojnim poglavljima knjige "Smrt je neprovjerena glasina" kada mu je jedan prijatelj rekao da ga je Kusturica "opjevao" u svoj autobiografiji indiferentno i ljutito mu je odgovorio - "Jebo te taj četnik, a ti njega".

Nije taj grubijan golubijeg srca književni kritičar kao Božo Koprivica, ali je, brate,  znao uhvatiti suštinu književnog djela i "po-etiku" njegovog autora, svog nekadašnjeg prijatelja.

(SB)