Piše Azem VLLASI

Albanci žive u šest država na Balkanu. U matičnim državama, Albaniji i na Kosovu, ima ih preko 90%. U S. Makedoniji ima ih nešto više od 30%, u Crnoj Gori oko 5% i nešto manje u Srbiji i u Grčkoj, gdje imaju status manjine. Izgleda apsurdno da su jedini narod u Evropi koji ima dvije države. Uticajem moćnih međunarodnih faktora i po međunarodnom pravu, poslije raspada Jugoslavije, novonastale države, pa tako i Kosovo, mogle su proglasiti nezavisnost, ako su po njenom posljednjem ustavu imale status federalnih jedinica i u okviru administrativnih granica koje su, kao takve, imale. Albanija je nezavisna država od 1912. godine, ali načelo nemijenjanja granica poštuje kao i svi drugi u Evropi. 

Poslije pada komunističkog režima, Albanija je krenula putem demokratske transformacije, a s obzirom na teško nasljeđe, relativno se brzo rastala sa teškom prošlošću. Imala je unutrašnjih kriza, ali se uspravila i nastavila tranziciju. Na političkoj i parlamentarnoj sceni dominiraju dvije glavne političke formacije: Socijalistička partija i Demokratska partija, koje se preko slobodnih izbora smjenjuju na vlasti sa različitim periodima trajanja. Sada je Sali Beriša, osnivač Demokratske partije, krenuo u akciju da ovu podijeli na dvoje. Bez potrebe, ali iz inata.                                                                                                          

Kosovo je poslije oslobođenja od Srbije i proglašenja nezavisnosti takođe krenulo putem izgradnje demokratskog društva i parlamentarne demokratije. Na političkoj i parlamentarnoj sceni uglavnom dominiraju tri političke formacije: pokret Samoopredjeljenje, Demokratski savez Kosova i Demokratska partija Kosova. U nekoj fazi sve tri su se podijelile na dvoje. Bez velike potrebe, ali iz inata. Parlamentarni  život i politička scena Albanije i Kosova ne razlikuju se puno ni međusobno, a ni od drugih država parlamentarne demokratije u regiji.

Prvi put u svojoj istoriji, Albanci u demokratiji – dakle, uživaju slobodu izražavanja, političkog djelovanja i organizovanja. U zemljama van Kosova i Albanije, gdje čine manjinu, situacija je različita. U Srbiji  životare, niko ih u državi ništa ne pita, a u dvije opštine (Preševu i Bujanovcu) dominiraju u lokalnoj vlasti. U Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji solidno su tretirani, i po Ustavu i u realnom životu.

Albanci gdje god da se nalaze imaju razvijen jak nacionalni ponos. To se posebno ispoljava kada su kao narod u opasnosti i pod tuđinskim vlastima. Tako su kroz istoriju sačuvali svoj identitet. A kada nema te opasnosti, lako krenu u međusobne svađe i obračune, često bez razloga i ne vodeći računa o nacionalnim interesima. Albanija je poslije proglašenja nezavisnosti 1912. godine, umjesto da se posveti učvršćenju državnosti, utonula u međusobne sukobe političkih grupa i plemenskih poglavica.

Zanimljivo je šta se sa jedinstvom i tim ponosom Albanaca događa kada nema tuđinske vlasti ili diktature, kada žive u slobodi, posebno u državama gdje su manjina, što sada vidimo u S. Makedoniji i Crnoj Gori.                                                       

U S. Makedoniji Albanci su sada akomodirani u politički život i sistem vlasti bolje nego ikada ranije. To su dostigli u sadašnjoj vladi Zorana Zaeva, gdje kao koalicioni partneri imaju značajne pozicije. Međutim, ovih dana događaju se čudne stvari u albanskom političkom bloku. Sada kada se ukazala prilika za pad ove vlade, jedan broj Albanaca iz dvije male partije, inače u sastavu sadašnje parlamentarne većine, prebjegao je na stranu makedonskog rivalskog bloka – opozicionog VMRO-DPNE, za vrijeme čije vlasti nisu bili korektno tretirani kao sada. Ispalo je da to rade iz inata prema drugoj albanskoj partiji, koja je zbog broja dobijenih glasova na posljednjim izborima bolje akomodirana u Vladu Zorana Zaeva. Jedan od tih prebjega Zijadin Skeja, kao da je zaboravio na događaj kada su huligani rivalske VMRO-DPNE 2016. godine upali u Sobranie i tukli ove što su sada na vlasti, a njega teško prebili i polumrtvog ga bacilli na pod. I Zaev je u toj prilici bio povrijeđen. Sada taj prilazi svojim batinašima. Zašto? Pa iz inata drugoj albanskoj partiji BDI Alji Ahmetija. Hvala bogu, jedan iz te formacije, normalan albanski patriota – Kastriot Rexhepi, nije htio dati svoj glas, pa je operacija za rušenje sadašnje Vlade propala zbog tog jednog glasa. 

Slična situacija sa jednim glasom, i to albanskim, desila se i u Crnoj Gori, ali na štetu njenog identiteta i evropske perspektive. Otkad je obnovila nezavisnost, Crna Gora korektno tretira manjinske zajednice –  dakle, i Albance. Osnova za to je Ustav. Da su bili na vlasti ovi što su sada, tako ne bi bilo. Vlast je svake četiri godina birana na demokratskim izborima. Na ovim posljednjim, zbog snažnog uključenja Srpske pravoslavne crkve u izbornu kampanju, vlasti Srbije i beogradskih medija pod kontrolom vlasti, opozicija je dobila većinu u parlamentu sa jednim glasom više (40–41), i to jednim albanskim glasom. Albanci i Bošnjaci nisu se priklonili tom glasu. On ne predstavlja njih. Strateški politički cilj većeg dijela te većine od jednog glasa više, kojoj se on priklonio, jeste da Crnu Goru vrate u okrilje Srbije i Rusije. To im je važnije od evropske perspektive. Taj jedan albanski glas, glas Dritana Abazovića, njemu je donio dobre benefite u piramidi vlasti, u formi značajnih funkcija. U podjeli vlasti, formacijski, on ima zadatak da javnost zamajava naduvanim pričama o korupciji i kriminalu pod bivšom vlašću i time štiti leđa svojim koalicionim saborcima, dok oni Crnu Goru utapaju u vode velikosrpskog kleronacionalizma, u srpski svijet. Ako ne radi po njihovom, ucjenjuju ga, tobože tražeći rušenje Vlade u kojoj je on potpredsjednik. Njegovoj bratiji sada na vlasti nije toliko do borbe protiv korupcije, koliko do Srbije i Rusije. Kada bi se Milo Đukanović i crnogorski korpus predvođen DPS-om predomislio i kazao da je državna nezavisnost težak posao i nemoguća misija za malu Crnu Goru,  pa je treba vratiti u okrilje Srbije, naduvana priča o korupciji ranije vlasti zaboravila bi se, a njemu bi isti ovi kritičari podigli spomenik nasred Podgorice.

Šta li treba da misle Makedonci, Crnogorci i drugi, kad ima Vlade i kada vlast zavisi od jednog albanskog glasa? Na Kosovu i u Albaniji, iako su države, vidimo drugu priču u pogledu albanske sloge i inata. Prirodno je da ove dvije države imaju vrlo bliske odnose i saradnju u svim sferama života. Osim što ne mogu mijenjati granice, drugih ograničenja nema. Donedavno je tako bilo. Sada su odnosi između vlada dvaju država hladniji više nego ikada u posljednjih trideset godina. Dok Kosovo nije postalo nezavisna država, Albanci su Albaniju smatrali matičnom zemljom. Sada se radi o bratskim odnosima. Međutim, premijer Edi Rama želi ulogu starijeg, a ne ravnopravnog brata. Sa predsjednikom Srbije A. Vučićem uspostavio je bliske odnose saradnje i povjerenja i tu bliskost iskazali su sporazumom o inicijativi ,,Otvoreni Balkan”.  Ako je procijenio da od toga ima neke koristi, neka mu bude. Ali to nije razlog da se ljuti na Vladu Kosova i svog kolegu A. Kurtija zbog drugačijeg stava i iskazane rezerve u vezi sa tom inicijativom, dok Srbija ne prizna Kosovo kao ravnopravnog partnera.  Nema nikakvih naznaka da se premijer Rama zalaže kod Vučića da Srbija prizna Kosovo, a ljuti se na Kosovare. Više se ljuti na Kurtija zbog toga negoli na Vučića što Srbija ne priznaje Kosovo. Vučić, koji radi na srpskoj slozi, uživa u međualbanskoj neslozi.

Na Kosovu je druga priča. Bez obzira na to kako se vlast mijenja na izborima, po pitanju odnosa sa Srbijom imaju isti stav, a to je da finalni sporazum o normalizaciji odnosa sa Srbijom podrazumijeva međusobno priznanje. A kako koja partija poslije izbora ostane u opoziciji, optužuje one na vlasti da ne znaju da vode i usmjeravaju dijalog ka tom cilju, da ne znaju pregovarati, da popuštaju srpskoj strani. Sadašnja vlada kaže da ništa do sada u dijalogu nije bilo dobro, pa treba krenuti ispočetka, a opozicija optužuje Vladu za konfrontaciju sa zapadnim zemljama, štaviše – da kvari odnose sa SAD. Time Kosovu otežavaju poziciju u pregovorima i Srbiji daju adute da se dijalog oduži. Nema suštinskih razlika u odnosima sa zapadnim zemljama, posebno sa SAD, jer samo bi neki maloumni Albanac doveo u pitanje te odnose. Prijatelji Kosova se čude i ne razumiju čemu služe takve debate. Ipak, lakše se podnose međusobne svađe i inati u slobodi, miru i demokratiji, negoli sloga i jedinstvo u neslobodi i pod tuđinskim vlastima.  Ali ne treba pretjerivati i ne na svoju štetu.

(Gradski.me)