Piše: SENAD AVDIĆ

Nakon što je izdržao petogodišnju zatvorsku kaznu u KPD Zenica po izlasku na slobodu Hasan Čengić 1988. godine odlazi na službu u Hrvatsku, u tek izgrađeni Islamski centar u Zagrebu koji je sa monumentalnom džamijom u svom središnjem dijelu  predstavljao centar islamske duhovnosti u Hrvatskoj. Oko Islamskog centra koji se prostire na preko 10 hiljada kvadratnih metara tih se godina okuplja muslimanska vjerska i kulturna elita Zagreba i Hrvatske, a često borave i brojni sunarodnjaci iz Bosne i Hercegovine. 

Nekoliko je ljudi koji su djelovali unutar i oko Islamskog centra i drugih vjerskih institucija presudno utjecalo na duhovne, ali političke procese unutar muslimanskog nacionalnog korpusa, ne samo onoga u Hrvatskog nego i u Bosni i Hercegovini. Među njima izdvajale su se tri ključne ličnosti: Šefko ef. Omerbašić, Salim Šabić i Mustafa ef. Cerić. Treba izdvojiti imena još nekih istaknutih vjerskih autoriteta i intelektualaca, poput Mustafe Pličanića, predsjednika Islamske zajendice Zagreba ili prof. Osmana Muftića, kasnijeg ministra u Vladi Hrvatske, novinara Farisa Nanića...

KADA ZAGREB IZRANJA IZ (NACIONALNOG) SNA

Šefko efendija Omerbašić rođen je kao i Hasan Čengić u Ustikolini pored Foče. U Zagrebu je na službi bio od 1977. godine, stigao je nakon okončanja islamskih studija u Libiji. Tokom dugogodišnjeg službovanja u Hrvatskoj obavljao je mnoge dužnosti unutar islamske vjerske zajednice, a od 1988-1990 godine bio je glavni imam Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije. Kasnije, tokom rata, pa sve do penzionisanja 2012. godine bio je prvi čovjek IZ Hrvatske, muftija Mešihata. Vjerovalo se u to vrijeme da je upravo Omerbašić bio najzaslužniji što je njegov zemljak Hasan Čengić nakon izlaska iz zatvora dobio angažman u Hrvatskoj.

Drugi važan čovjek unutar islamskih i muslimanskih krugova u Hrvatskoj bio je Salim Šabić, bogati i utjecajni poduzetnik rođen u Gračanici. Šabić je u Zagrebu živio godinama, vodio je unosan krojački biznis sa radnjom u središtu glavnog grada Hrvatske. Smatralo ga se bliskim sa komunističkim vlastima, bio je predsjednik Obrtničke komore Zagreba. Godinama se nalazio na čelu Organizacionog odbora za izgradnju Islamskog centra i džamije u Zagrebu. Tokom obnašanja te dužnosti Salim Šabić je ostvario izvanredne kontakte sa vlastima brojnih muslimanskih država širom svijeta koje su u najvećoj mjeri financirale izgradnju Islamskog centra, tih godina jednog od najraskošnijih građevina te vrste ne samo u bivšoj Jugoslaviji.

Treća ličnost iz vjerskog miljea koja je obilježila kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća unutar islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj bio je Mustafa ef. Cerić koji je u Zagreb stigao nakon petogodišnjeg boravka u Sjedinjenim Američkim Državama. On je od sredine 80-ih boravio u Chicagu gdje je živjela brojna zajednica muslimana iz Jugoslavije okupljena oko Islamskog kulturnog centra za čijeg je prvog čovjek postavljen Cerić. Rođen u Visokom, fakultet završio u Sarajevu, a najduže je službovao u Gračanici. Unutar policijskog aparata Bosne i Hercegovine tih je godina on bio tretiran kao "bezbjedonosno interesantan", problematičan vjerski službenik, radikalnih panislamističkih i antikomunističkih uvjerenja i javnih istupa. Prema nekim izvorima iz policijskih struktura tog doba Mustafa ef. Cerić je bio ozbiljan "kandidat" za hapšenje i policijsko-pravosudno tretiranje, međutim je on pod nikad rasvijetljenim okolnostima to saznao, otišao iz Gračanice i BiH i sklonio se u Beograd. Nedugo nakon toga dobio je namještenje u Chicagu, a tokom boravka u SAD-u je i doktorirao. Tvrdilo se da je i za njegov dolazak na mjesto glavnog imama zagrebačke džamije najzaslužniji bio Salim Šabić, koji je Cerića poznavao iz rodne Gračanice.

Nisu samo bosanskohercegovačke sigurnosne službe tog vremena "djelovale" prema islamskoj zajednici i njenim istaknutim pripadnicima (uostalom, činile su to i prema drugim vjerskim zajednicama i službenicima, što mogu potvrditi desetine objavljenih knjiga u kojima je dokumentirana policijska arhiva, evidencija suradnika tajnih službi). I Državna bezbjednost Hrvatske "pokrivala" je rad islamskih vjerskih službenika, preispoljno onih koji su se okupljali oko Islamskog kulturnog centra u Zagrebu. Potvrđuje to nekoliko dokumenata koji su posljednjih godina procurili iz zagrebačkog odjela Državne sigurnosti Hrvatske. U jednom od njih se na nekoj od viših razina MUP-a dostavlja "upitnica" za evidentiranje "novoangažiranog  suradnika" ove službe pod kodnim imenom "Vezir". Nekoliko ljudi iz krugova Islamske zajednice BiH, pored ostalih književnik i jedan od osnivača SDA Džemaludin Latić, javno su optuživali Mustafu Cerića da je on taj famozni "Vezir". To je imalo prilično logike jer se datum angažiranja (ljeto 1987) vremenski podudara sa Cerićevim dolaskom iz SAD-a u Zagreb.

U drugom dokumentu istog zagrebačkog odjela DB-a iz 1989. godine, čija autentičnost također nije dovedena u pitanje, stoji kako je došlo do promjene u nadzoru operativnih veza ("op. veze"), odnosno da je jednog pripadnika DB-a koji je bio zadužen za suradnike zamijenio neko drugi. Tako je nadležnost za suradnike "Pol", "Srp" i "Vlado" ("Islamski centar-kler") "preuzeo za daljni kontakt operativni radnik Dmitrišinović Savo". Sa identitetom ove trojice suradnika DB-a angažiranih u Islamskom  centru u Zagrebu do sada niko nije ozbiljno spekulirao, premda su njegovi protivnici prozivali maftiju Šefku Omerbašića za suradnju sa tajnom policijom.

GODINE ZAPLETA

Salima Šabića, u to vrijeme potpredsjednika Stranke demokratske akcije, neposredno pred održavanje prvih demokratskih izbora, u jesen 1990. godine, prozvali su kao suradnika Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a) druga dvojica potpredsjednika SDA, Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović navodeći to kao jedan od ključnih razloga za njihovo napuštanje te stranke. Tvrdili su da im je tu informaciju povjerio Josip Manolić, u to vrijeme jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana, predsjednik Vlade Hrvatske, koji je nekoliko decenija, sve do smjene 1971. godine, bio na čelu (civilne) sigurnosno-obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Šabić je odgovorio tužbom protiv Zulfikarpašića. Prema riječima njegovog odvjetnika Faruka Balijagića, Zulfikarfpašić je tokom razgovora sa Slobodanom Miloševićem o "istorijskom srpsko-bošnjačkom sporazumu" tražio da mu se omogući uvid u KOS-ov dosije Salima Šabića, što su mu tadašnje strukture JNA i omogućile uz, kako je tvrdio Balijagić, prilično izdašnu financijsku nadoknadu. Do sudskog raspleta ovog obavještajno-politčkog spora nikada nije došlo.

Ovaj kratki pregled sigurnosnog i donekle socijalnog aspekta nove sredine u kojoj je angažiran Hasan Čengić bio je nužan da bi se ilustrirao značaj, položaj i uloga zagrebačkog Islamskog centra i najistaknutijih ljudi u njemu u događajima i godinama koje će uslijediti. Kraj osamdesetih godina prošlog vijeka obilježila je sveobuhvatna kriza jugoslovenskog političkog, ekonomskog i socijalnog sistema, kao cjelokupnog idejno-političko jednopartijskog modela na kojem je Jugoslavija počivala. Posebno je bila značajna 1988, "godina raspleta", kako ju je nazvao komunistički srbijanski lider Slobodan Milošević koji je bio najažurniji generator krize koristeći srpski nacionalizam kao pogonsko gorivo svog populističkog udara na institucionalni i ustavni poredak Jugoslavije. U zapadnim jugoslovenskim republikama, najprije Sloveniji, a potom i Hrvatskoj unutar intelektualnih, akademskih krugova sve se otvorenije govori da je postojeći sistem pred kolapsom, da je ugrožen federalizam kao princip na kojem počiva jugoslovenska zajednica. Sve je više narastalo kritičko raspoloženje prema kojem je postojeći komunistički model dotrajao i da je unutar njega nemoguće doći do odgovora na sve dublju i zaoštreniju krizu. Hrvatskoj se, po uzoru na Sloveniju, 80-ih godina pojavljuju prvi oblici politilčkog pluralizma, doduše unutar postojećeg društveno-političkog okvira.

Tako je krajem 1988. i početkom 1989. godine jedna grupa istaknutih intelektualaca, umjetnika, javnih radnika sa cijelog prostora bivše Jugoslavije osnovala Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI). UJDI je bio neka vrsta ljevičarske (marksističke) alternative Savezu komunista, zalagao se za opstanak Jugoslavije na novim, demokratskim, pluralističkim premisama. Na čelu ovog Udruženja smjenjivali su se profesori iz Zagreba i Beograda Branko Horvat, Žarko Puhovski i Nebojša Popov. Osnovan 2. februara 1989. godine UJDI je probio led i značio prvi iskorak kao političkom višestranačju i dokidanje komunističkog monizma. Kao svojevrsna replika i hrvatski odgovor na, kako se govorilo, "jugo-unitaristički" UJDI, u Hrvatskoj se u isto vrijeme formiraju stranke sa hrvatsko-suvernističkim programima, među prvima Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom.               

Za razliku od Beograda, odnosno Srbije, gdje je apsolutna vlast Slobodana Miloševića i Saveza komunista bila neprikosnovena i pretvarala se u jednopartijsku  diktaturu, Hrvatska je, nešto i zbog frakcijskih borbi unutar tamošnjih komunista nesposobnih da jedinstveno odgovore na Miloševićev unitaristički tsunami, postajala poprište živahnog i razuđenog političkog života izvan partijskih foruma i mimo "samoupravnog jednostranačkog pluralizma". Takva Hrvatska u kojoj su se politička i društvena klima liberalizirale, prostor medijskih i drugih građanskih sloboda širio, postala je platforma za političko organiziranje muslimanskog političkog "kruga" iz Bosne i Hercegovine u kojoj je Ustav zabranjivao poltičkog organiziranje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Bivši osuđenici iz Sarajevskog procesa 1983. godine koji su izašli iz zatvora nakon što su im prvostepene drakonske kazne umanjene, bili su na čelu tog procesa, a među njima je glavnu riječ vodio Alija Izetbegović, koji je zatvor u Foči napustio u drugoj polovini 1988. godine.

Hasan Čengić je u jednom od rijetkih medijskih istupa, nekoliko mjeseci pred svoju smrt u časopisu "STAV" u maju ove godine posvećenom tridesetoj godišnjici osnivanja Stranke demokratske akcije, otkrio je neke do tada nepoznate detalje koje su prethodile osnivanju ove stranke. 

"Nakon što je izašao iz zatvora 1988. godine, kroz cijelu 1989. godinu Alija Izetbegović je dolazio u Zagreb. U to vrijeme radio sam u Islamskom centru u Zagrebu i imao sam službeni stan, a bio sam neoženjen. Jedan ključ od stana imao sam ja, a drugi Alija. Od proljeća te godine upoznao sam ga sa političkim prilikama u Hrvatskoj i Sloveniji, a kroz razgovore sa Salimom Šabićem saznao je i za alternativno političko djelovanje u Zagrebu. Čuo je za aktivnosti Savke Dapčevića, Tuđmana, Čička, Budiše.. Na jednom od naših sastanaka u kasno ljeto 1989. godine Alija je pitao Salima da li mu može organizirati sastanak sa Tuđmanom. Salim je naime rekao, a to je potvrdio i Čičak, da Tuđman postaje najvažniji igrač nove političke scene u Hrvatskoj"...

Kao što je već navedeno u ovom feljtonu, tokom Sarajevskog procesa optuženim, a kasnije i osuđenim i njihovim porodicama stizala svaka vrsta podrške i pomoći, pravna, politička, medijska, pa i materijalna pomoć beogradskih intelektualaca okupljenih u Odbor za odbranu slobode i misli i izražavanja, na čijem su čelu bili akademici koji će stajati iza zlokobnog Memoranduma SANU, obnarodovanog 1986. godine, Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Matrija Bećković, Antonije Isaković, Mihailo Marković, Predrag Palavestra.... Ovaj odbor je, pored ostalog, porodicama osuđenih u Sarajevskom procesu stavio na raspolaganje stan kojeg su koristili tokom njihovog boravka u Beogradu. U tom stanu koji je, pokazat će se kasnije, bio pod operativnim nadzorom srbijanskih tajni službi, stanovali su pored ostalih Halid Čengić, Bakir Izetbegović, Nedžad Latić. U Beogradu je u nezavisnoj izdavačkoj kući Slobodana Mašića (još jednog Fočaka!) tih godina štampana "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića, a nekim od porodica osuđenih muslimanskih intelektualaca beogradski Odbor je financijski pomagao da se stambeno zbrinu. 

No, uprkos tome što je grupa muslimanskih intelektualaca predvođena Alijom Izetbgovićem imala neograničenu podršku i logističko-infrastrukturnu pomoć, kada se oni odlučuju za političko djelovanje i stranačko organiziranje, ipak su odabrali Zagreb za centar svojih "operacija". Razlog smo djelomično već naveli: opća društvena klima u Zagrebu je bila mnogo povoljnija, liberalnija i pluralnija nego što je bio slučaj sa (Miloševićem) Beogradom. A u Sarajevu su njihove aktivnosti bile zakonom zabranjene.

KAKO SE IZETBEGOVIĆ PREDOMISLIO OKO POLITIČKOG ANGAŽMANA

Nakon izlaska iz zatvora grupe osuđene u Sarajevskom procesu tokom 1988. godine (posljednji od njih je izašao Omer Behmen) niko od njih ni u javnim ni privatnim razgovorima nije pomišljao da se politički angažira. "Politika me dva puta koštala zatvora, treći put neće sigurno", govorio je Alija Izetbegović svojim prijateljima. On je mirno provodio penzionerske dane uz porodicu, prijatelje, susjede. Kako je ovom novinaru svjedočio jedna od njegovih najbližih prijatelja iz tog vremena , odluku da promijeni ranije planove i da se upusti u političku borbu, Izetbegović je donio nakon mitinga na Gazimestanu, krajem juna 1989.godine. "Sjećam se da mi je dan-dva nakon govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu rekao da je promijenio svoju odluku, te da je išao u MUP BiH i zahtijevao da mu se odobri izdavanje  pasoša. Govorio je da su ga mnogo poznanici nakon izlaska iz zatvora nagovarali da se uključi u političke promjene koje su bile na vidiku, pominjao je imena Dobrice Ćosića, Koste Čavoškog i još nekih iz Beograda i Zagreba, ali je tu učinio tek nakon  Miloševićevih poruka sa Gazimestana i kad je vidio milion ljudi koji ga euforično podržavaju. Mislim da mu je vrlo brzo odobren pasoš i da je toga ljeta i jeseni 1989. godine putovao u Cirih kod Adila Zulfikarpašića, u Beč u posjetu Teufiku Velagiću, suborcu iz Mladih Muslimana, i naravno, nekoliko puta je odlazio  u Zagreb gdje je praktično i nastala Stranka demokratske akcije", kazao je ovaj naš sugovornik.     

Faris Nanić, koji je bio blizak krugu oko zagrebačkog Islamskog centra, u "STAVU" je pisao kako je u jesen 1989. godine prvi put sreo Izetbegovića, te da su se kasnije često viđali. 

"Alija Izetbegović i Omer Behmen ponovo dolaze u Zagreb i prezentiraju ideju o osnivanju stranke muslimanskog kulturno-historijskog kruga jednom užem ad hoc skupu na koji sam imao čast biti pozvan. Tu su Salim Šabić, Mustafa Cerić, Šefko Omerbašić, Hasan Čengić, Mustafa Pličanić, Kemal Nanić, Šemso Tanković i Sulejman Čamdžić. Na sastanku je prisutan i Muhamed Filipović, s kojim je Izetbegović već načelno razgovarao u Sarajevu, a koji se tih dana nalazi pod baražnom paljbom srpskih medija. Međutim, umjesto podrške u osnivanju stranke, Filipović odjednom insistira na osnivanju Komiteta za odbranu individualnih i kolektivnih prava Muslimana, što pokreće određene prijepore. Ostaje izoliran, jedini u svom zahtjevu..."

(Muhamed Filipović će nedugo potom u Sarajevu osnovati "Komitet..."o kojem se ovdje govori, ali bez podrške, bolje rečeno uz opstrukciju ljudi koji već tada rade na osnivanju stranke "muslimanskog kulturno-povijesnog kruga")   

Hasan Čengić, pak, sjećajući se tih događaja otkrio je da je prije formalnog osnivanja Stranke demokratske akcije Alija Izetbegović imao nekoliko susreta sa Franjom Tuđmanom, koji je u junu 1989. godine osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu.

"Za Aliju je Tuđman bio višestruko interesantan, bio je pravi jugoslovenski politički disident, odležao je robiju u Gradišci, bio je "Titov" general, bio je historičar, imao je domaće i međunarodne veze. Više nego dovoljno razloga za Aliju da ga sretne. Do narednog Alijinog dolaska u Zagreb, Salim je dogovorio sastanak. Alija se sreo sa Tuđmanom. Poslije sastanka je rekao da su imali dobar razgovor i da će se sresti ponovo kad Alija dođe drugi put u Zagreb. Naredni sastanak je Alija imao puno posla u Zagrebu i posljednji dan njegovog boravka rekao  mi je da ima voz u tri sahata poslije podne a da prije toga ima sastanak sa Tuđmanom".

Čengić je u nastavku ispričao anegdotu sa zagrebačkog kolodvora gdje je čekao Aliju Izetbegovića koji je trebao doći na voz za Sarajevo, te da ga je u posljednji trenutak pred polazak voza na kolodvor dovezao Franjo Tuđman u svom "Stojadinu".

(U sljedećem nastavku: Hasan Čengić postaje glavni operativac SDA tokom predizborne kampanje; Zašto Čengić odbija državne funkcije nakon pobjede na izborima i posvećuje se radu u SDA; osnivanje "Patriotske lige" i pripreme za otpor agresiji)