Piše: Damir Rastoder

Posljednji predsjednički izbori u Hrvatskoj održani prije dvije godine, u kojima su se nadmetali Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović, izazvali su toliku pozornost u regionu, a posebno u Bosni i Hercegovini, da je njihov rezultat očekivala kao svojevremeno ishod boks meča Muhamed Ali - Džo Frejzer. 

Cjelokupna lijevo-liberalna i demokratsko-građanska javnost potajno je priželjkivala i javno navijala za tadašnjeg socijaldemokratu i političkog autsajdera, koji se nakon trogodišnjeg tihovanja odlučio kandidirati protiv predsjednice, za koju se smatralo da je nešto najgore što se moglo dogoditi Hrvatskoj. Ali Milanović je živi primjer da i od goreg postoji nešto još gore. 

Također, ovo je jedna od rijetkih situacija da neko ko je jednom propao u politici, pa se bezuspješno oprobao u biznisu muljajući sa Edijem Ramom, vrati na velika vrata i čak postane predsjednik države. 

U tom trenutku svi su smatrali da je pobjedom Milanovića uspostavljena kakva-takva politička ravnoteža između ljevice i desnice u Hrvatskoj, te da će to imati pozitivne reperkusije na BiH, pa i cijelu regiju. Međutim, umjesto predsjednika sa karakterom, Hrvatska je dobila predsjednika bez morala, obraza i časti. 

Umjesto estradizirane predsjednice koja se grli i skače sa razgaćenim fudbalerima, sada imamo prvog čovjeka države koji se za dvije godine mandata još jedino nije posvađao sa Miloradom Dodikom. Možda upravo zbog toga što su imali sličan razvojni put, koji pokazuje kako se od socijaldemokrate postaje Stiv Benon. 

Doduše, to je kod Dodika bio nešto duži proces, pa i neobičniji, jer je u ratu bio mirotvorac, a u miru ratni huškač i desničar kakvog samo Orban poželjeti može. 

Za Milanovića više niko sa sigurnošću ne može tvrditi šta je nekada stvarno bio i u kakvo se čudovište sada pretvorio. 

Najbliže istini je da je on čovjek bez ikakvih uvjerenja i da je u SDP otišao samo zato što mu je HDZ bio suviše velik, a HSP (Hrvatska stranka prava) suviše mala za napredovanje u karijeri i ostvarivanje ličnih ambicija. Ideologija i politički programi su za Milanovića obične trice i kučine do kojih drži koliko i do svojih dojučerašnjih partijskih saboraca. Koliko do jučer je govorio, tokom svoje predsjedničke kampanje, da “Tramp nije njegova šolja čaja” a da “sa Orbanom ne bi ni kavu popio”, da će “sa Vučićem, kao predstavnikom tamošnje čaršije razgovarati samo ako mora”, da bi se danas preobrazio u balkanskog Trampa koji i fizički počinje da liči na bivšeg američkog predsjednika, koji zavidi Orbanu zbog diktatorskih ovlasti i koji se uporno nudi Vučiću za razgovore oko BiH. Jer ovolika ljubav prema Dodiku i javno ispoljena mržnja prema Bošnjacima nisu ništa drugo nego poziv Beogradu za reprizu dogovora iz Karađorđeva. Kao i svaki mali čovjek, Milanović sanja da postane veliki državnik tako što će riješiti problem koji mu se učini najlakšim. 

A ima li jednostavnije stvari od podjele Bosne između Hrvatske i Srbije, jer je to jedina tačka oko koje se mogu složiti Beograd i Zagreb?

Za njih su Bošnjaci niža civilizacijska klasa, iz čega proističe pravo da o njima odlučuju i određuju teritoriju na kojoj će ti “podljudi” i živjeti.

Milanović svoj prezir više i ne skriva, dok u Beogradu identično misle, ali manje otvoreno o tome govore čak i Vulin ili Šešelj. 

Ali naši istočni i zapadni susjedi smatraju da su se sve kockice složile za novi dogovor Srba i Hrvata na račun Bosne i Bošnjaka. Tu su Milošević i Tuđman (Vučić i Milanović), Boban i Karadžić (Čović i Dodik), tu su Rusija i Kina, a nema više one EU, a ni SAD-a. Turska šuti, a muslimanske zemlje mrtvijem snom spavaju. Drugim riječima, naši saveznici nisu ono što su nekada bili, mada se ni tada nisu proslavili, dok su zagovornici podjele zemlje značajno postali agresivniji.

Milanović kao iskusni diplomata koristi propast međunarodnog poretka kojeg smo do sada znali, i zato je ovako blagonaklon prema Dodiku, a umjesto Vučića i beogradske čaršije, sada samo spominje Hasan-age i Baščaršiju.

Iako predsjednik Hrvatske po Ustavu ima značajne ovlast u oblasti spoljne politike, Milanović se jedino može baviti  balkanskom politikom, jer u širim razmjerama Hrvatska nema značajnu međunarodnu poziciju, a i Plenković neuporedivo bolje stoji u Briselu i Vašingtonu nego njegov konkurent sa Pantovčaka. Otuda i njegovi relativno česti susreti sa liderima iz regiona, ali i više nego sporadične posjete evropskim prijestonicama, što je tipično za predsjednike malih država a ogromnih ličnih ambicija i prepotencije.

Mnogi u Zagrebu će reći da je Milanovićeva transformacija u Dodika samo priprema za drugi predsjednički mandat i pokušaj da zahvati desni dio biračkog tijela. Čak i da je tako, a nije, ovo bi bilo previše, pa i kontraproduktivno. 

Zato bi neka druga struka mogla ponuditi neki drugi, validniji odgovor kako se od predsjednika sa karakterom postaje čovjek bez ljudskosti. Znači, NIŠTA. 

Niko ko drži do sebe, poslije svega što je izrekao, relativizirajući žrtve i u slučaju Srebrenice i u slučaju porodice Zec, neće sjesti sa Milanovićem dok ne donese negativan nalaz na različite psihoaktivne supstance, a naročito na kokain.