Piše: Sanja MODRIĆ

Kad god sebe pozicionira kao mjerilo sviju stvari – a to je uvijek – Zoran Milanović kritičarima voli nabijati na nos da je za njega glasalo milijun ljudi. Njegova pobjeda na predsjedničkim izborima nipošto, međutim, nije bila tako spektakularna kako ispada kad se u javnim nastupima busa sa svojih ”milijun glasova”. Lani, 5. siječnja, Milanović je dobio drugi krug s podrškom 1.034.389 birača. Protukandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović izgubila je s 929.488 glasova.

Biračko tijelo se, dakle, prilično ravnomjerno podijelilo. Predsjednički izbori bili su utoliko i dosta dobar pokazatelj ideološkog stanja stvari u Hrvatskoj. Milanović za lijevo-liberalnu scenu, Kolinda za tradicionalnu i desnu, tu smo negdje, pola-pola, malo tamo, malo ovamo. Ovoga puta prevagnulo je na Milanovićevu stranu, ali da je to bio grandiozni trijumf,  pa nije.

Kakva neslana šala

Ključni moment njegove pobjede bila je izrazita mobilizacija birača lijevog centra i ljevice, i to usprkos nezgodnom općem uvjerenju da njihov takmac ima ozbiljan feler kao bivši premijer koji se u četiri godine mandata ni u čemu nije osobito iskazao.

No, taj blok je smatrao da se, glasajući za Milanovića, bori za društveni status građanskih, civiliziranih, europskih vrijednosti. Isključivo na tim vrijednostima, Milanović je te izbore i dobio. Kakva neslana šala.

Koji je to krug Pakla?

Kako svo ovo vrijeme vraća ljudima koji su ga doveli na Pantovčak, pokazalo se, naime, već puno puta da bi sada, u raspravama o likvidaciji obitelji Zec i o tome treba li Aleksandri Zec dati ulicu, sukob s vlastitim biračima eksplodirao na najjače. I tako smo s Milanovićem, već nakon dvije godine, došli do momenta kada možemo reći da će ga sirota zagrebačka djevojčica u roza pidžami, kojoj su u prosincu 1991. godine, usred ledene sljemenske šume, prosvirali glavu ledenim mecima – koštati još jednog predsjedničkog turnusa. Skoro da bih se u to već danas kladila.

Jer iluzije građana koji su ga prije dvije godine onako nadobudno podržavali, upravo su se na ovom slučaju skrhale u komadiće. Sociopatski komentar da je hrvatska Vlada sestri i bratu ubijene Aleksandre ”dala odštetu, pa što još treba?” sigurno nitko 2019. ne bi očekivao od Milanovića. Nisu očekivali ni sve te njegove druge desničarske solilokvije i postupke, odlikovanja i relativizacije, ali ovo je konačno prelilo čašu. Ne igraj se sa simbolom djeteta jer tu je ljudskost – gdje je ima – meka kao putrasta dječja lubanja. Svako ubojstvo je ogavno, ali likvidirati dijete, za koji je to krug Pakla?

Potpis Države

A posebna je priča kad jedan pravnik i ”lijevi” državnik izjavi da država nema nikakve veze s krvoločnim zločinom nad majkom, ocem i djevojčicom od 12 godina, čiji je kontekst ”državni” od zareza do zareza i od početka do kraja. Prvo jer su mesara, zagrebačkog Srbina, njegovu ženu i kći pobili kriminalci u službenim uniformama DRŽAVE, pripadnici MUP-a Republike Hrvatske. Pobili bi i drugo dvoje mlađe djece, Dušana i Gordanu, da su znali da se skrivaju u kući.

Drugo jer su zločinci na sudu hrvatske DRŽAVE, pod predsjedanjem suca Mitka Naumovskog, oslobođeni iako su prethodno sve priznali i to s obrazloženjem da ”nema nijednog dokaza” i tako dalje premda je postojala hrpa materijalnih dokaza. Treće jer se DRŽAVNO odvjetništvo nije žalilo i jer je neki V.Š. čiji se inicijali slučajno poklapaju s inicijalima tadašnjeg glavnog DRŽAVNOG tužitelja Vladimira Šeksa na spisu ostavio bilješku ”ne se žaliti”.

Odlikovanja i relativizacije

Četvrto, jer je Sinišu Rimca, jednoga od ubojica, DRŽAVNI ministar Gojko Šušak zaposlio kao svog tjelohranitelja. Peto, jer je predsjednik DRŽAVE i vrhovnik Franjo Tuđman 26. svibnja 1995. godine odlikovao satnika Sinišu Rimca, pripadnika Hrvatskog gardijskog zbora, Redom Nikola Šubić Zrinski za junački čin u ratu.

Šesto, jer je prvi predsjednik hrvatskog DRŽAVNOG Sabora Žarko Domljan u emisiji Nedjeljom u 2 posredno pokazivao razumijevanje za odmazdu prema obitelji Zec tvrdeći da je ”mesnica Zec na vrhu Petrinjske ulice”, gdje se nabavljalo meso za Saborsku kuhinju, ”bila poznato okupljalište kosovaca i udbaša” pri čemu je zaboravio napomenuti da je Mihajlo Zec bio jedan od donatora HDZ-a. Domljan je te insinuacije izgovorio 2010. godine, nakon što je Vlada isplatila ”odštetu” za zločin nad troje članova obitelji Zec.

Poseban status

A posebno je, nakon svega, ružno Milanovićevo današnje naklapanje kako ”neke žrtve imaju poseban status” u odnosu na sve druge žrtve. Pa točno je da je Aleksandri Zec pripao ”poseban status” među 402 djece koja su stradala u Domovinskom ratu. Jer svu tu našu jadnu djecu ubili su neprijatelji, odmetnici, Miloševićeve paravojske i četnici. A Aleksandru je indirektno ubila hrvatska država.

Što, dakle, predsjedniku Milanoviću nije jasno? A ako mu je jasno, zašto onda ovo radi? Hrvatskom društvu ne trebaju laži ni sofizmi. A doista nije dobro da, kako kaže Milanović, vječno ”upiremo prstom jedni u druge” kao nacionalne kolektivitete.

Ni gola računica ne štima

No ti ”drugi” za čestit su svijet zločinci i to je strana u koju svi zajedno trebamo upirati prstom dovijeka. Barem je to predsjednikovom biračkom tijelu potpuno jasno i zato nije čudo koliko je bijesa na sebe navukao svojim nesmislenim govorom. Tako da treba promisliti o tome koliko s time gubi, a koliko dobiva čak i ako ga zanima samo gola računica, a ne više da zasluži ugled i poštovanje kod normalnih građana.

Jer ako naprosto sirovo kalkulira kako će dobiti što više glasova za novi mandat, onda mu ovo nije put sreće. Njegov milijun birača spast će na dva slova, a s druge strane neće dobiti ni pola. To je jednostavna aritmetika, neka malo zirne u brojke s predsjedničkih izbora koje uporno pretvara u legendu. A o predsjedničkoj i ljudskoj savjesti i mudrosti ionako nema smisla. Koliko ih imaš, toliko ih možeš pokazati, ni zeru više od toga.

(Telegram.hr)