PONEDJELJAK, 6. DECEMBAR

Jučer je završio jesenji dio nogometne Premijer lige Bosne i Hercegovine. Ne znam ko je prvi ni ko drugi na tabeli, nemam pojma ko je na njenom začelju. Nije tome razlog nezainteresiranost, dapače. Probudite me u pola dana-u po noći i pitajte ko je prvi u Engleskoj ili Bundesligi, Seriji A ili Primeri, kako stoje Osijek, Rijeka, a kako Dinamo i Hajduk u Hrvatskoj, a kako se nose Partizan i Zvezda u Srbiji, odgovorit ću ko s nokta i bez greške. U ovoj našoj, ni manje ni više nego Premijer ligi, znam da je najbolji strijelac i igrač Nemanja Bilbija iz Zrinjskog. I to je sve.

Najvažniji nogometni događaji protekle polusezone u državnoj ligi nisu bili vezani za fudbalske terene, nego za tribine, glavni akteri ovdašnjeg nogometnog sporta su navijači. Istina, svakom sportu, pa i nogometu, smisao i draž daju navijači, međutim problem nastaje kada ništa drugo osim navijačkih grupa i njhovih bučnih aktivnosti, stadionske groznice, gotovo da i ne postoji. Najgromoglasniji događaj sezone bila je višednevna totalna i spektakularna proslava 100-te godišnjice Željezničara. Navijači su slavili veliki jubilej, veličali slavnu prošlost kad im se već slična prilika ne omogućuje sadašnjosti i rezultati na terenu. Slavili su i navijači Sarajeva, ali također obljetnicu, a ne sportske uspjehe kluba. Veležovi navijači nakon zasluženog kolektivnog transa zbog uspjeha u Evropi, nisu su imali povoda za slavlje u domaćoj ligi. Ali su zato nastavili skretali na sebe pažnju vansportskim aktivnostima, poput paljenja automobila punog nogometnih sudaca koji su bježali od linča sa stadionu u Mostaru. Njihovi susjedi, navijači Zrinjskog, više su se iscrpljivali i dokazivali barbarskim napadima na nedužne građane, ugostiteljske objekte i protivničke navijače nego podrškom igračima Zrinjskog. Navijači Borca su otjerali trenera i također redovno upražnjavali stadionski šovinizam i huliganizam. Umjesto selektora, struke, novinara, navijači reperezentacije BiH su bili ti koji su nakon još jednog debakla u kvalifikacijama, na stadionu u Zenicu održali sa tribina čas i lekciju igračima.

Trebalo bi vremena i prostora kojeg nemamo da se pokuša objasniti zašto je to tako, zašto su navijači postali sami sebi svrha i mjera svega u ovdašnjem nogometu. Jedan moj prijatelj od svih sportova najviše je volio gledati žensku odbojku na pijesku , naročito je obožavao pratiti susrete odbojkaških ljepotica Brazila i Amerike. Govorio je: „Sjajan je ovo sport, samo mi lopta nekako viška, nepotrebna“. Slično stoje stvari i sa domaćim nogometom, publika i navijači su toliko „popularni“ i aktivni, sveprisutni da igrači na terenu, ovakvi kakvi su danas, potpuni višak i trošak.          

UTORAK, 7. DECEMBAR

Smjena dugogodišnje državne tužiteljice Gordane Tadić i dolazak na njeno mjesto Milenka Kajaginića naišla je na žestoke kritike i osporavanje pojedinih političkih struktura - SNSD-a i HDZ-a BiH, čiji je lider tvrdio kako je ta dužnost nasilno oduzeta Hrvatima. Već u prvih nekoliko nedjelja mandata novog glavnog tužitelja, jasno je i zbog čega neki i dalje nikako ne mogu da prežale i oproste odlazak Tadićke. Svakog dana policijske agencije širom zemlje po nalogu Tužiteljstva BiH izvode akcije hapšenja desetaka optuženih, za ratne zločine, privredni kriminal i druga teška krivična djela. Odmrznute su i iz dubokih škrinja izvađene brojne optužnice koje su godinama čekale da ih bivša državna tužiteljica pusti u pravni promet. Privode se i hapse optuženici koji su vjerovali da ih ruka pravde nikada neće dohvatiti. Nižim tužiteljskim razinama, entitetskim i kantonalnim se prosljeđuju optužnice protiv nekih uglednika koje su se godinama podređavali Gordani Tadić i grupici njenih omiljenih tužitelja. Nema više u svakodnevnom javnom prostoru uvijek istih tužitelja koji optužuju uvijek iste ljude i strukture. Reforma pravosuđa u BiH nije daleko odmakla uglavnom iz istih razloga zbog kojih ni druge strukturne reforme nisu uspjele: jer su prejaki bili otpori privilegirane političke i ekonomsko-mafijaške kaste. Možda jedan čovjek na čelu VSTV-a i Tužiteljstva BiH ne može previše promijeniti i popraviti, ali su njegovi prethodnici, Tadićka i Milan Tegeltija zorno pokazali da itekako mogu opstruirati i pokvariti. 

SRIJEDA, 8. DECEMBAR

U razuđenu mrežu ovdašnje političke patologije već odavno istaknuto mjesto zauzela je navada i opsesivna potreba domaće čeljadi da sa više pažnje, analitičnosti i strasti prate politička zbivanja, izbore, formiranje vlada u tuđim državama nego što to rade u svojoj sopstvenoj. Nije to iznenađujuće niti nerazumljivo, budući da je u posljednjih tridesetak godina ovašnja politička elita, pa time i njihovi birači svoju sudbinu delegirala i premjestila u centre političkog odlučivanja izvan Bosne i Hercegovine, bilo da je riječ o bliskom susjedstvu ili dalekim moćnim državama. Razvio se tako u socijalnoj sferi svojevrsni tužni fatalizam, uvjerenje da se ne vrijedi truditi, zalagati za promjene, jer će se ionako o nama i našim sudbinama odlučivati mimo nas.

Američki predsjednički se izbori u BiH prate sa više pažnje i nade nego domaći. Dobro, tu nismo izuzetak od ostatka svijeta. Ali bolje je ovdašnja javnost upoznata sa akademskim opusom i porodičnom slikom svakog pomoćnika zamjenika državnog sekretara SAD-a nego sa istim takvim backgroundom i biografijom domaće ministrice vanjskih poslova. Poznatija je u Federaciji BiH stambena problematika srbijanskog ministra policije, nego ovdašnjeg, federalnog. Više se u Banjaluci očekuje od ruskih i srbijanskih ministara Lavrova i Selakovića, nego od Željke Cvijanović, a u Hercegovini bolje znaju suce koje je Zdravko Mamić korumpirao u Hrvatskoj, nego one iz Suda BiH koji njega i brata Zorana ne prepuštaju hrvatskom pravosuđu. Vlada uvjerenje u Sarajevu da na međunarodnoj sceni veću korist BiH ima od barenose Arminke Helić iz Londona, nego od članova Predsjedništva BiH i ministrice vanjskih poslova.

U toj tradicionalnoj, prilično šizofrenoj uvjerenosti da se cijeli svijet vrti oko naše ose, posljednjih je nedjelja, nakon formiranja nove vlade Njemačke, ovdašnja javnost, i stručna i nestručna, mada je razliku među njima sve teže uočiti, zaokupljena odgonetanjem, gledanjem u šolju na temu šta će nova ministica vanjskih poslova Njemačke Annalena Berbock uraditi za „našu stvar“. Jer uvjeren je naš čova, nema za nju, kao ni za ostatak svjetskih diplomata važnijih problema od ovih naših, bosansko-zapadnobalkanskih.

No izgleda baš stvari ne stoje tako kako se kod nas vjeruje, anticipira i očekuje. Ako je vjerovati njemačkim medijima, njihovoj ministrici Berbock Francuska je ipak nešto malo bitnija i bliža od BiH. Prva njena posjeta bit će Parizu, a na dnevnom redu su krupna bilateralna i globalna pitanja. Morat će dvije najveće evropske zemlje uskladiti poglede na zelene politike, Njemačka je protiv izgradnje nuklearnih elektrana, a Francuska ih ima na svakom koraku. Moraju se Berlin i Pariz dogovoriti o zajedničkoj strategiji kojom će zaustaviti dominaciju Japana i Južne Koreje na tržištu autoindustrije. Trebat će se obje zemlje repozicionirati unutar Evropske unije i tako dalje. Neizvjestan je i odnos nove njemačke administracije prema Sjevernom toku, dakle i prema Rusiji.

Ako bi nešto moglo determinirati drugačiji, proaktivniji odnos Njemačke prema BiH, moglo bi to biti nezavidan, skoro ponižavajući status njihovog čovjeka Christiana Schmidta, visokog predstavnika međunarodne zajednice. Način na koji se Milorad Dodik odnosi prema Schmidtu, bahato, uvredljivo, siledžijski, ne može ostati nezapažen u državi koja neobično drži do svog digniteta i ponosa svojih ljudi. Po mnogo čemu odnos Dodika prema Schmidtu podsjeća na teror Karadžića i Mladića nad zarobljenim francuskim vojnicima i oficirima tokom ljeta 1995. i posljedicama koje su uslijedile. Nakon njihovog oslobađanja, odnos Francuske prema stranama u ratu u BiH više nije bio isti.

Dakle, nikome mi nismo previše važni, ali što bi rekao Ilija Čvorović u Balkanskom špijunu, „ako nas se sete, sete“.

ČETVRTAK, 9. DECEMBAR

Na jednoj hrvatskoj televiziji Bakir Izetbegović komentirajući recentne izjave Zorana Milanovića kaže kako se predsjednik Hrvatske svojim izjavama i postupcima „svrstao u desničare“. Zašto bi uopšte predsjedniku jedne stranke koja se samodefinirala kao konzervativno- desničarska, što svakako Stranka demokratske akcije jeste, smetao političar koji djeluje sa desnih pozicija? Reklo bi se da Izetbegovića i Milanovića više stvari približava, svjetonazorski i u praksi nego što ih razdvaja. Zadržimo se samo na odnosu prema ratu, ratnim zločinima. Skandalozno je što Zoran Milanović tetoši i odlikuje osobe koji su ili presuđeni ili optuženi ratni zločinci, ali nije nimalo štetnije što se Bakir Izetbegović okružio osobama čiji ratni put i uloga nisu baš časni, nego su bili i još su uvijek predmet istraga i suđenja međunarodnih i domaćih sudova. Jučer je po nalogu tužiteljstva BiH uhapšeno više pripadnika Armije BiH koji se sumnjiče za zločina nad srpskim civilima u naseljima Hrasnica i Sokolović-Kolonija. Svi su oni bili oficiri ili vojnici 4. brigade Armije BiH čiji je ratni komandant bio Fikret Prevljak, bliski suradnik i kućni prijatelj porodice Izetbegović, te predsjednik Kantonalnog odbora SDA. Također, među optuženim za likvidaciju generala HVO Vlade Šantića kojima suđenje počinje za koji dan nalazi se Hamdija Abdić Tigar, zastupnik SDA u Parlamentu Federacije, također blizak Izetbegoviću.

Zoran Milanović je među gomilama odvratnih i skandaloznih izjava koje rafalno ispaljuje na dnevnoj osnovi, možda rekao i nešto što ima nekog smisla. Naime vrlo je upitno sa moralnog i političkog aspekta da li je Šefiku Džaferoviću bilo mjesto na komemoraciji povodom 30. obljetnice pada Vukovara. Ne samo zbog teške ratne hipoteke koju vuče kako kao šef regionalne policije u Zenici, nego i kao generalni sekretar AID-a iz vremena kada je ta tajna, stranačka bošnjačka policija imala sve elemente zločinačke i terorističke organizacije. Samo nekoliko dana pred odlazak u Vukovar Džafeorović je na svečanosti povodom osnivanja 4. Korpusa Armije BiH rekao da njeni pripadnici nisu iza sebe ostavili „logore i masovne grobnice“. Zapanjujuće je da jedan državnik, pri tom i pravnik, časnost neke vojske mjeri masovnim grobnicama ili logorima koji jesu ili nisu ostali iza nje. I sve to samo stotinjak metara od Muzeja bitke na Neretvi gdje su mjesecima bez ikakvog zakonskog osnova u neljudskim uvjetima držane stotine hrvatskih civila. I pri tom, govori to član Predsjedništva BiH koji bi trebao podržavati  „jedinstvo zemlje“ samo nekoliko kilometara udaljen od Grabovice gdje su pripadnici Armije BiH likvidirali tridesetak hrvatskih cilivila. Istina, nije bilo masovne grobnice budući da je znatan broj žrtava bačen u Neretvu.

Kada Bakir Izetbegović spočitava Zoranu Milanoviću da je desničar, to je podjednako licemjerno i bezočno kao nedavna njegova poruka povodom inauguriranja vladike Joanikija na Cetinju da se „vjera ne bi smjela miješati u političke procese“. Kazao je to političar u čijoj su stranci godinama, po unutarnjem pravilu, kadrovsku politiku vodile osobe koje su na čelu Sabora islamske zajednice, a pri tom i poslanici u državnom parlamentu.

SUBOTA, 11. DECEMBAR

U Beogradu je sebi oduzela život djevojka, 20-godišnja youtuberka, influenserka, jedna od najpopularnijih aktivistica u virtuelnoj zoni komunikacije. Policija istražuje šta je nesretnu curu gurnulo u tako strašnu odluku. Privode se i saslušavaju njene kolege, motiv za samoubistvo se traži u komunikaciji sa ljudima koji se bave istim poslom, hobijem, zanimacijom, šta li je već.

Gotovo istovremeno, društvene mreže je zaprepastio eksplicitni snimak seksa u kojoj je jedan od aktera Ivan Begić, poslanik Partije demokratskog progresa u Gradskoj Skupštini Banje Luke, stranački kolega i blizak suradnik gradonačelnika Draška Stanivukovića. Autori skaradnog videopornića sugeriraju da je Stanivuković, pored Begića, jedan od aktera u njemu. Uostalom, politički protivnici Stanivukovića i njegove stranke već mu duže vrijeme prijete političkom i moralnom diskreditacijom, putem navodnih snimaka njegovih seksualnih aktivnosti. Iz političkog i propagandnog podzemlja najavljuju da je video sa Ivanom Begićem tek upozorenje Stanivukoviću, da bi uskoro i njega moglo zadesiti nešto slično ako se ne dozove pameti. Igor Crnadak, visoki fuinkcioner PDP, zgrožen je „monstruznošću i brutalnošću“ autora ove blasfemije optužujući Dodikov SNSD da su „najobičniji politički razbojnici“. 

Česti su i zastrašujući primjeri internetskog nasilja, a dodatno uznemirava odsustvo bilo kakve inicijative i smislene akcije da se uvede red u tu virtualnu džunglu koja, vidimo, može imati smrtonosne poljedice. Tu ne bi trebalo biti naših i njihovih niti je dopušteno praviti razliku između žrtava tog banditizma. Primjer internetskog atentata izvršenog na Ivana Begića jeste morbidan, zvjerski i sa trajnim psihosocijalnim posljedicama po tog mladog čovjeka i njegovu obitelj.

Ali samo nešto manje brutalno bilo je iživljavanje nad Daliborom Pavlovićem, bivšim gradonačelnikom Prijedora, čiji su privatni, nedolični, kompromitirajući snimci nedjeljama zabavljali, odnosno šokirali javnost. Mediji su od njegovog privatnog života i nakon smjene nastavili praviti pravu primitivnu reality sapunicu a sve tokom predizborne kampanje za njegovog nasljednika. Ne može se takvo lešinarenje opravdati niti braniti njegovom političkom i stranačkom pripadnošću, ono je dio iste nakazne zloupotrebe društvenih medija i uništavanje života ljudi. Možda je ružno i neprilično parafrazirati staru ratničku mudrost, pa reći ko se selfija laća, od selfija strada, ali mnogoborjni primjeri svjedoče da je upravo tako.          

NEDJELJA, 12. DECEMBAR

Za sve što je njen film  „Quo vadis, Aida“ bio zakinut na prošlogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu, potom i na ovogodišnjoj dodjeli Oscara, režiserka Jasmila Žbanić je višestruko naplatila na sinoćnjoj dodjeli nagrada Evropske filmske akademije. Proglašena je za najbolju rediteljicu, njen film za najbolji evropski film prošle godine, a čudesna Jasna Đuričić za najbolju glumicu. Sva ta velika priznanja ostvarena su u godini koju jeste obilježila pandemija, ali i i veliki broj sjajnih evropskih filmova, dobitnika najvećih priznanja u Berlinu, Veneciji i Kanu. Početkom godine film „Quo  vadis, Aida“ i Jasmilu Žbanić  upoređivan je bespotrebno i promašeno sa srbijanskim državnim projektom Dara iz Jasenovca i režiserom Predragom Antonijevićem. U Berlinu je „Aida“ trijumfovala u konkurenciji filmova nekih od najvećih režisera današnjice, poput Paula Sorentina, Pedra Almadovara, Paula Werhovena.. Jasna Đurićić stala je rame uz rame sa velikim Anthony Hopkinsom.

Film „Quo vadis Aida“ nastao je u koprodukciji desetak zemalja, a iz BiH ozbiljnija pomoć filmu je stigla je tek nakon što je završen i prikazan. Rediteljica Žbanić je pričala kako joj je svojedobno jedan visoki funkcioner SDA, koji je u međuvremenu promijenio i stranku i ćurak poručivao da nikad ni ona ni njene kolege filmadžije ništa neće moći napraviti ako se ne učlani u tu stranku. Uz mnogo muke, obijanja pragova evropskih producenata i filmskih fondova Jasmila Žbanić je uspjela ispričati priču o užasu srebreničkog genocida.

Stranka demokratske akcije i njena vlast pomogli su joj u tome otprilike koliko i braniteljima srebreničke enklave tokom ljeta 1995. godine.

(Emitirano na TV OBN u ponedjeljak, 13. decembra)