Piše: Fra Luka MARKOVIĆ, Katolički tjednik

Već duže vremena upozoravam na opasnost koja dolazi od bošnjačkoga unitarizma i srpskoga secesionizma koji se prelamaju preko leđa hrvatskoga naroda u BiH. U nekoliko tekstova upozorio sam također i na to da bi jednostrana politika koju vodi Dragan Čović mogla biti pogubna za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Bilo mi je jasno da Hrvati ne mogu imati koristi od politike koja se veže samo uz Srbe. Pogotovo je opasno oslanjati na „srpske i ruske prijatelje“ izazivajući na taj način zapadne političare koji i onako ne razumiju puno o položaju Hrvata u BiH.

Trebalo se okrenuti Zapadu

U zadnje vrijeme gotovo da ne prođe nekoliko dana a da Čović ne obeća rješenje Izbornoga zakona i dovođenje Hrvata u ravnopravan položaj. Danas vidimo da je to bila samo politička igra čovjeka koji se ne snalazi ili slijepo vjeruje nekome od bošnjačkih političara. Njegovo uvjerenje kako će družeći se s Dodikom i Vučićem, koji protežiraju „srpski svet“, prisiliti sve bošnjačke stranke da pristanu na Izborni zakon koji bi bio pravedan za Hrvate u BiH, pokazalo se vrlo površnim. Možda bi Izetbegović i pristao kad bi bio siguran da će dobiti izbore u bošnjačkoj izbornoj jedinici. Moglo bi se čak i povjerovati u to da i sam Izetbegović ima svoje prste u Čovićevu ponašanju.

Sve podsjeća na ona opasna vremena kad je Mate Boban imao svoje snove, a Alija svoje – kad su Hrvati i Bošnjaci središnje BiH bili uvučeni u sukobe, jer je jedan želio spasiti Hercegovinu, a drugi osigurati za sebe središnju Bosnu. Uostalom, dobro upućeni hrvatski političari govore o tome da je Alija svojevremeno nudio Hrvatima Hercegovinu kako bi zauzvrat dobio prostor središnje Bosne.

Onaj tko uz to odlazi Vučiću po savjet, grli se s Dodikom dok oni pričaju laži o milijun srpskih žrtava u Jasenovcu i ne pomišljaju o vraćanju otete hrvatske zemlje u Posavini, ne vrijeđa samo Hrvate kao narod, nego zdrav ljudski razum.

Koliko to vrijeđa zdravi razum i osjećaj za političku mudrost, pokazuje se danas u rezignaciji i nemoći Čovića i njegovih savjetnika.

Danas, kad su Bošnjaci nekorektno ustali jedinstveno protiv hrvatske izborne jedinice, kad je došlo do neprincipijelne koalicije među Bošnjacima protiv hrvatskoga naroda, Čović traži pomoć od Hrvatske. Da je zadnjih godina tražio potporu za hrvatsko pitanje kod zapadnih diplomata umjesto kod Vučića, Dodika i Putina, položaj bi Hrvata u BiH bio danas daleko bolji.

Još gore s novom vlasti u Njemačkoj

Kako trenutno stvari stoje, Hrvati su ostali na vjetrometini. Izgleda da nitko više ne razumije njihove muke. Dodilk i Vučić im ne mogu pomoći. Sve i kad bi mogli, ne bi htjeli. Kad je Čović shvatio da mu jednostrano vezanje uz Dodika, Vučića i Ruse ne pomaže, pokušava izvršiti pritisak na političare u Hrvatskoj da riješe ono što je godinama u tihim razgovorima s Izetbegovićem obećavao, a nije ispunio.

Nažalost, hrvatska politika nije ni izbliza toliko utjecajna u Europskoj uniji koliko to hvalisavi pojedinci govore. Najbolje se vidi iz događanja zadnjih mjeseci. A stanje bi moglo biti još gore. S promjenom vlasti u Njemačkoj, zakomplicirat će se još više rješenje hrvatskoga pitanja u BiH. Naime, tamo u vlasti sjede i oni ljudi koji nisu nikada gajili posebne simpatije prema hrvatskom pitanju u BiH. Štoviše, smatrali su ih remetilačkim čimbenikom za stabilnost građanske Bosne i Hercegovine. Uostalom, što se može očekivati od ljudi u čijim strankama se nalaze i oni koji razmišljaju o dokidanju njemačke nacije? Vjerojatno iz toga razloga što misle da će od nadolazećih migranata lakše stvoriti europskoga građanina.

Što s Hrvatima u Srednjoj Bosni i Posavini?

Ukoliko se situacija u BiH zaoštri i Srbi povuku moguće luđačke secesionističke poteze, postavlja se pitanje kako će u tom slučaju reagirati hrvatska politika u BiH i Hrvatskoj. Čović može povući sličan potez u Hercegovini i dijelovima zapadne Bosne. Što će biti tada s Hrvatima u Srednjoj Bosni i Posavini? Tko će štiti njihove interese? Što će se događati s tolikim brojem Hrvata u središnjoj BiH ukoliko dođe do opasnijeg zaoštravanja između Hrvata i Bošnjaka, ili, ne daj Bože, sukoba?

Poznajući ponašanje Bošnjaka iz prošloga rata, mogli bi Hrvati Bosne postati najveće žrtve. Naime, Bošnjaci će pokušati učiniti ono što je već Alija činio za vrijeme rata 1990-ih: osigurati apsolutnu vlast Bošnjaka na tom prostoru. Kamo će tada hrvatska sirotinja? Iseliti u Hrvatsku ili se raspršiti širom svijeta? Neće Bošnjaci tako olako udariti na Srbe sve da ovi proglase odvajanje Republike Srpske od BiH, nego će prvo krenuti na slabije Hrvate. Je li Čović ikada razmišljao o tome dok se družio s Dodikom i Vučićem, očekujući potporu Rusa? Što ako Dodik padne, a njegovu poziciju zauzmu još gori od njega, oni koji ionako misle da sve treba dogovoriti između Bošnjaka i Srba? Preveliko oslanjanje na „srpske prijatelje“ učinilo je ionako komplicirane odnose između Hrvata i Bošnjaka još gorim.

Pomoć na mjestima gdje je nema

Umjesto da se sustavno gradio hrvatski lobi među zapadnim političarima upozoravajući na važnost opstanka Hrvata u BiH i njihov stabilizirajući faktor, kako su to činili pojedini Hrvati u dijaspori početkom 1990-ih, Čovićeva pogrešna politika je tražila pomoć tamo gdje je nikada dobiti neće. Stanje je takvo da jedva može biti gore.

Istina, međunarodna zajednica je preko visokih predstavnika doprinijela tom opasnom stanju. Svima je bilo jasno da je Dayton nepravedan i da će jednoga dana dovesti do sukoba. Interes Hrvata u BiH je bio i ostao revizija Daytona i etničko-građanska kantonizacija na čitavom prostoru BiH. Nažalost, umjesto da se lobira za to, hrvatska politika u BiH se dodvoravala Srbima, uvjerena kako će Bošnjaci u konačnici popustiti. Kako rekoh, možda bi to Izetbegović i učinio u nadi da će stvoriti respektabilnu muslimansku državicu na račun srednjobosanskih Hrvata? Možda je o tome razgovarao i pregovarao s Čovićem?

Danas, kad je izgubio vlast u svim bošnjačkim županijama i većim gradovima, priklonio se unitaristima koji niječu postojanje hrvatske, srpske i bošnjačke nacije.

Nije preostalo puno vremena

Situacija nije dobra. Vrijeme je za ozbiljne i poštene razgovore koji bi uredili BiH prema želji tri konstitutivna naroda, te na taj način osigurali mir. Nažalost, nije preostalo još puno vremena. Zlo destrukcije ne spava nikada. Ono čeka svoju priliku da od ljudi napravi krvoločne zvijeri. Zar nam o tome ne govori nešto Srebrenica, ali i druga mjesta u kojima su stradali Hrvati, Srbi i Bošnjaci?

Upravo zbog toga je potrebno učiniti sve da međunarodna zajednica shvati loš položaj Hrvata u BiH kako bi odbacila ideju titoističkih sanjara o jednoj državi, jednom narodu i jednom jeziku. Učini li to, otvorit će se lakše put i za obračun sa „srpskim svetom“ koji još uvijek u svom ludilu vjeruje kako može hrvatska ognjišta u Posavini i ona bošnjačka uz Drinu prebaciti u Srbiju, posrbiti Crnu Goru i uzeti dio Kosova.

Nisam siguran da će do te promjene međunarodne politike doći ukoliko Čović bude i dalje zavaravao bosanskohercegovačke Hrvate lažnim obećanjima, a predsjednik Milanović se ponašao kao slon u porculanskoj radnji. Vrijeme je za tihu, odmjerenu diplomaciju koja će otvoriti oči zapadnim političarima da shvate kako Bosna i Hercegovina treba, istina, ostati cjelovita, ali i pravedno uređena. Europskim političarima treba pojasniti da su Sejdić i Finci važni kao metafora građanskoga uređenja, ali da bez uvažavanja konstitutivnih naroda nema mira u BiH. Bosna i Hercegovina nije Njemačka ili Austrija, nego zemlja u kojoj je kroz čitavu povijest jedna vjera (narod) dominirala nad druga dva. Vrijeme je da se poradi na ravnopravnosti sva tri. Dođe li do toga, moći će u njoj mirno živjeti svi oni koje simboliziraju Sejdić i Finci.