Piše: Azem VLLASI

Proći će još puno vremena do trenutka kada će politički analitičari i istoričari tražiti odgovore na pitanje da li je moralo doći do oružanih sukoba i velikih ljudskih stradanja u procesu raspada zajedničke države Jugoslavije. Ta država, uređena kao federativna zajednica ravnopravnih naroda, građana i federalnih jedinica, nije sama po sebi bila uzrok takvog razvoja događaja. Ako joj je već istekao rok trajanja usljed promijenjenih istorijskih okolnosti, pametni i odgovorni političari na vlasti mogli su se mirno dogovoriti o razlazu. Takvih primjera ima upravo iz vremena kada se ona raspala. Sovjetski savez i Čehoslovačka su najbolji dokaz. No scenario za krvav i tragičan raspad iscrtala je Srbija u vrijeme režima Slobodana Miloševića i to je već poznato. Htjela je njeno preuređenje u ,,veliku Srbiju”, sa idejom da svi Srbi žive u jednoj državi, ali bez drugih naroda kao ravnopravnih sa njima. Dakle, put ratovima trasirala je neodgovorna i suluda politika. No sada je to već poznata priča – ratovi su završeni, zavladao je mir i došlo je do kakve-takve normalizacije između Srbije i drugih novonastalih država. Između drugih država odnosi su sasvim normalni. Pitanje je sada zašto poslije mira i formalne normalizacije međudržavnih odnosa onih koje su bile u sukobu nema pomirenja. Prvi razlog je što između ta dva procesa treba puno vremena. Drugo, zavisi mnogo od volje i ponašanja strana koje su bile u sukobu, a naročito od one koja je sukob izazvala. To dalje znači – zavisi od ljudi na vlasti, posebno na strani koja je ratove izazvala.                                                                                                                           

Odnosi između Kosova i Srbije, odnosno Srba i Albanaca, posebno su interesantni za analizu u tom kontekstu.

Kosovo je po Ahtisarijevom planu nezavisna država već trinaest godina. SB UN je prenio na EU ulogu posredovanja u dijalogu za normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova. Evo već desetak godina vodi se dijalog o nekim tehničkim, administrativnim pitanjima, a nema poželjne normalizacije. Štaviše, taj je dijalog u ozbiljnom zastoju i bez jasne perspektive o daljem toku, a još je neizvjesnije kako da se privede kraju. Počeo je sa idejom da rezultira nekim sveobuhvatnim, finalnim i pravnoobavezujućim sporazumom. O pomirenju nema ni govora. Bilo bi to poželjno ali, iskreno rečeno, nije toliko važno. Važno je živjeti u miru, imati normalne dobrosusjedske odnose u korist građana sa obje strane i ne činiti međusobnu štetu.

Imajući u vidu šta se među nama desilo ne tako davno, pomirenje izgleda kao nemoguća misija, jer da bi do pomirenja došlo treba iskreno i objektivno konstatovati koja je strana koliko i zbog čega kriva, koje su posljedice nastale, koja je strana koliko oštećena i najbitnije da se zna koja je strana izazvala sukob, pa da uslijedi izvinjenje, da se ona ograđuje od politike koja je do toga dovela, uz obećanje da se to više neće dogoditi. E to je u našoj stvarnosti teško. Ne samo u vezi sa odnosima između Srbije i Kosova već uopšte vezano za ratna dešavanja i stradanja na prostorima bivše Jugoslavije. Ništa u vezi sa pomirenjima nismo vidjeli ni čuli. Ratovi su prestali, zavladao je mir i to je najbitnije. Mada, da nisu glavni vinovnici ratova i počinioci zločina ipak sankcionisani, ne znamo šta bi se danas moglo zvati mirom, a šta primirjem ili zamrznutim konfliktom. Da nije bilo Haškog tribunala za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije, niko ne bi bio sankcionisan zbog zločina koje je počinio. Nastavljači te iste politike u Srbiji i danas pričaju kako su drugi izazvali ratove i činili zločine — Srbi su se samo branili, Haški tribunal je politički i antisrpski, a uz to se poštuju i veličaju počinioci zločina. Ni riječi izvinjenja žrtvama, ni riječi ograde od politike koja je do ratova i stradanja dovela. Pomirenju se ne ostavlja ni najmanja šansa. 

Pitanje pomirenja valja razmotriti u širem kontekstu onoga što se dešavalo u procesu raspada Jugoslavije. Po završetku rata u Hrvatskoj nije došlo do pomirenja između nje i Srbije – iako je ona nadigla tamošnje Srbe na pobunu – već samo do formalnog međusobnog priznanja i uspostavljanja diplomatskih odnosa. Pomirenje sa preostalim Srbima u Hrvatskoj i njihovo integrisanje u unutrašnji ustavni poredak ostalo je kao njeno unutrašnje pitanje.  

Što se  Bosne i Hercegovine tiče, poznato je da je Srbija neposredno i svestrano pomagala bosanske Srbe u zločinačkom poduhvatu za rušenje te države. Rat je okončan, Srbija je formalno priznala tu državu i takođe uspostavila diplomatske odnose sa njom. Međuetničko pomirenje ostalo je unutrašnje pitanje Bošnjaka, Srba i Hrvata u toj državi. Ima tamo volje i interesa među tri naroda, ali politike etničkih podjela, opterećene recidivima rata i podržane i iz susjedstva, stvaraju dojam da do unutrašnjeg pomirenja teško dolazi.

Odnosi između Srbije i Kosova su specifični sa više stanovišta, pa i u pogledu mogućeg pomirenja. Na Kosovu nijesu međusobno ratovali kosovski Albanci i Srbi. Srbija je izazvala sukob nasrtanjem na ustavni položaj Kosova i prava Albanaca, a do 1998/99. godine sukob je prerastao u oružani.                                                     

Kosovska strana je krenula u razgovore u Briselu bez postavljanja pitanja odgovornosti Srbije za zlodjela koja je njena vlast počinila. Vjerovatno iz pragmatičnih razloga, jer je nemoguć razgovor na tu temu sa srpskom stranom. Nikada za ove dvadeset dvije godine od strane vlasti u Srbiji nije se mogla čuti ni riječ o njenoj odgovornosti za ono što je na Kosovu i protiv Albanaca činila, posebno tokom proljeća 1999. godine, kada je NATO morao izvesti akciju radi zaustavljanja humanitarne katastrofe, da se ne bi ponovila tragedija Bosne. Odgovorni koji su osuđeni za te zločine pred Haškim tribunalom slave se i tretiraju kao heroji. Taj tribunal se označava političkim i antisrpskim. Naravno, kada je riječ o stradanjima nedužnih civila, odgovornost treba adresirati na sve počinioce zlodjela, bez obzira na nacionalnu ili drugu pripadnost.                                                                                                                                               

Srbija i ne misli na pomirenje sa Albancima, pošto ne priznaje Kosovo kao državu, a Albanci to i ne očekuju. Srbija ne želi pomirenje između Srba i Albanaca na Kosovu, jer bi time izgubila smisao priča kako ona čuva kosovske Srbe od Albanaca i zato se mora miješati u unutrašnje stvari Kosova.                       

Istorijski gledano, kosovski Albanci i Srbi nikada međusobno nisu ratovali. Živjeli su zajedno pod vlašću Otomanske imperije oko petsto godina i nije zabilježeno da su imali ikakve lokalne međusobne sukobe. Bili su u pristojnim ili podnošljivim komšijskim odnosima. Po povlačenju Otomanske imperije sa balkanskih prostora, na Kosovo je upala srpska vojska i pobila ili protjerala oko sto pedeset hiljada Albanaca bez ikakvog njihovog oružanog otpora. Tokom Prvog svjetskog rata Srbija je isto tako teško stradala od austrougarske vojske. U završnim operacijama, pri kraju Drugog svjetskog rata, u proljeće 1945. godine, takođe je stradalo mnogo Albanaca Kosova i zapadne Makedonije. Ali domaći Srbi i Albanci uglavnom nijesu išli jedni protiv drugih. Protiv svojih komšija Albanaca ratovali su samo oni Srbi koje je Srbija regrutovala u svoje vojne i policijske formacije i ako ih je na to huškala. Tako je bilo i kod oružanih sukoba okončanih 1999. godine. Oni koje je vlast aktivno uključila u represiju protiv Albanaca, po odlasku te vlasti juna ’99, napustili su Kosovo, a oni čistih ruku i savjesti ostali su tu živjeti. Većina Albanaca ne smatra krivim komšije Srbe za nepravde koje im je vlast činila.

Prekid oružanih sukoba, uspostavljeni mir i kakva-takva normalizacija odnosa među onima koji su ratovali, dakle i na Kosovu, bez pomirenja izgleda kao nedovršen proces. U slučaju Kosova i Srbije pomirenje i međusobno priznanje treba da idu zajedno. Ali važnije od toga je mir, stabilna granica otvorena za normalnu komunikaciju i korektni međususjedski odnosi. U neko bolje vrijeme doći će i do pomirenja i prijateljstva. Ipak, teško se to može desiti za života i dok su na vlasti oni koji su kroz ratne strahote prošli, a posebno ne koji su izrasli iz ratne politike; na vlasti su, a nisu napravili nikakav otklon od te politike. Generaciji koja je doživjela i propatila ratne strahote dovoljan je mir i normalan život za sebe i svoju djecu. Pomirenje i prijateljstvo ili im je daleki san ili i ne misle na to.

(Gradski.me)