Ne tako davno gromoglasno je odjeknula vijest nad vijestima; za naslovnu ulogu u filmu “Qvo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić Jasni Đuričić pripalo je prestižno priznanje za najbolju glumicu koju dodjeljuje Evropska filmska akademija.

Nagrađena je i rediteljka i film sazdan od preplitanja faktografije i fikcije, pri čemu je ova prva prisutnija.

Film koji se bavi Srebrenicom, rak-ranom ovdašnje novije (krvožedne) historije (koja na ovaj ili onaj način još traje).

Priča o genocidu stavlja u središte priče Aidu, profesoricu engleskog kojoj je zapalo da bude prevodilac snagama UN-a i time ima, čini se, za nijansu povlašteniju poziciju od većine ostalih koji su krivi što su živi u sopstvenom gradu i sopstvenim kućama. Uprkos nadčovječanskim naporima - dok je istovremeno bila i svjedokom sveopćeg stradanja, očaja i straha - Aida neće uspjeti da spasi nijednog od dvojice sinova ni muža...

Odavno već Jasnu Đuričić prati epitet da je izvanredna glumica, laureat je i brojnih priznanja, profesor na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, u braku sa također vrsnim glumcem Borisom Isakovićem sa kojim povremeno dijeli i scenu i ekran (doduše, vjerovali ili ne, biješe Jasna u nekom momentu zajedno s njim nepoželjna u SNP), zaigrala je i u stranim produkcijama među kojima je holandski film “Rajski apartman” (“Paradise suite”)...

U jednom od ranijih intervjua za "Blic" rekla je: “Šta god da radim trudim se da ne plivam po površini nego da zaronim kako i koliko treba, ne žalim truda”. Za londonski “Guardian” povodom Aide kazala je, između ostalog, da je to žena “koja pokušava da ostane sabrana, odagna strah...”, kao i “ona kipti od emocija, ali nema vremena da se zaustavi, razmisli ili da zaplače. Stalno sam morala da se suzdržavam da ne pustim suze...”

Ovoga puta razgovor je rađen krajem decembra, u kasnim večernjim satima. Tačnije, nakon izvođenja predstave “Putujuće pozorište Šopalović” Ljubomira Simovića u režiji Jagoša Markovića na sceni “Ljuba Tadić” Jugoslovenskog dramskog, a u koju je prije izvjesnog vremena, kako se to kaže, uskočila.

Publika je s očiglednim oduševljenjem i aplauzima na otvorenoj sceni pratila predstavu. Na kraju stajat će ovacije glumačkoj ekipi koju uz Jasnu Đuričić čine Dragan Bjelogrlić, Ljubomir Bandović, Anita Mančić, Sonja Marković, Marko Janketić, Nenad Jezdić, Jovana Belović, Irfan Mensur, Miloš Samolov i drugi.

A kad se ushićenje stišalo, u glumačkoj garderobi, govorila je za “Blic” o “Šopalovićima”, Aidi, umjetnosti, politizaciji, svakodnevici, obilježjima aktuelnog vremena i trenutka... Opasku u pomalo šaljivom tonu da je ovo jedan od prvih, ako ne i prvi izlazak na scenu – najbolje evropske glumice, ispratila je slatko se nasmjiješivši.

"Odgovor je tačan", kaže kroz smijeh.

I dodaje:

"Ako hoćete baš precizno – drugi. Prvi je bio 'Dok nas smrt ne rastavi'. Sad je 'evropska glumica' već stara fora, prošlo je više od dvije nedjelje...", kaže Jasna.

Dobro, da li je isto?

"Isto je, naravno. Meni je isto. Imam sve nagrade ove države, imam i regionalne, po neku i internacionalnu.... Ovo je naravno kruna. Meni je velika čast. Presrećna sam. Nije mala stvar da Evropa glasa za tebe. Ali više od toga je bavljenje ovim poslom, svakom ulogom, svaki izlazak na scenu, susret s publikom..."

Imajući u vidu temu nagrađenog filma „Qvo vadis, Aida“ simbolički zanimljivo je zvučala jedna od prvih replika koju ste izgovorili sa scene večeras, o ratu i umjetnosti...

„'Zar zato što je rat treba da se odreknem umjetnosti?'... Pa da, to je tako. Lično, moje biće to oduvijek misli, živi, osjeća."

S kojim razmišljanjem, osjećanjem ste uskočili u „Šopaloviće...“?

„'Šopaloviće...' znam napamet budući da sam kao mlada u režiji Egona Savina, u Srpskom narodnom, igrala Simku. Zatim u 'Ateljeu' Jelisavetu u režiji Tomija Janežiča. Treći put, prije oko tri godine, radila sam ih sa studentima. Svojski sam se bavila tim doslovce briljantnim komadom. Za Ljubu Simovića je malo reći da je veliki, veliki pisac. On je sunce naše koje nas rječima obasjava. Ti zapravo taj komad možeš da igraš i radiš do kraja života... I da ti njegovi sokovi uvijek budu novi, svježi, uvijek otkrivaš nove slojeve koji ti se lijepe za dušu i srce. Ovo je postavka koju je Jagoš Marković obojio svojim zanosnim tonovima."

Publika je bila na nogama, slikovito - ko na rok koncertu...

"Tako je bilo i na prethodnim izvođenjima."

I šta je zaboga ta umjetnost, što bi rekli u tom komadu u kojem se kroz scensku priču o putujućoj pozorišnoj trupi koja dolazi u okupirano Užice za vrijeme Drugog svjetskog rata, pretapa pozorište i presan život...? Šta je danas?

"Ona je i danas i uvijek i bit će uvijek od čovjeka dar drugom čovjeku. U tom daru, u tom poklonu ima svega. Ona je suštinski susret među ljudima, razmjena, obzorje ljepote na dohvat ruke... Kao što kaže replika – ona služi da znamo zašto hljeb jedmo, odnosno zašto živimo."

U ranijim intervjuima ste govorili da se ulogama dajete, da ih gradite iz svega onoga što jeste... Kako ste radili i gradili Aidu, šta u nju unijeli?

"Sve što sam umjela, znala, imala.. Sve i u smislu dubokog traga ratova koje smo proživjeli na direktan ili indirektan način. Sve strahote. Sve nepravde..."

Rekli ste da ona nosi i vaš lični stav?

"Nosi. To je vrlo kompleksna uloga kakvu do sada nisam na filmu imala. Ne mislim samo na glumački izazov, to se podrazumjeva, nego sveukupno, otvorila mi je mogućnost da ispričam priču o ljudskosti na pun umjetnički način."

Jedan od ključnih utisaka prilikom gledanja filma bio mi je – antička tragedija naših dana...

"Tačno. Tu postoje arhetipske stvari, zakonitosti antičke drame... Aida jeste junak tragedije."

Kako je svijet reagovao, ne samo u smislu pohvala, nego i razumjevanja?

"Slično kao i ljudi koji su je vidjeli na prostoru bivše Jugoslavije. Bilo je u njihovim komentarima manje začuđenosti na temu 'kako je moguće da se to dogodilo', a više su ljudi iskreno bili zapitani nad sobom i svojim životima, nad zapitanošću koji je to trenutak kada se gubi ljudskost, kako to oživi zvijer u čovjeku..."

I?

"Nemam precizan odgovor... S jedne strane uzrok su svakako okolnosti, kontekst. S druge - pristajanje. To nije odjednom i nije preko noći. Nego je naše, čovjekovo pristajanje na jednu po jednu stvar. Ono čuveno: pa šta ćeš, pa to je sad tako, pa da ne izgubim platu, pa da se ne zamjerim ovom ili onom zbog ovoga ili onoga... Obično se govori o pojedincima na položaju u smislu čuvanja fotelje. A šta je sa običnim ljudima? Nema tog velikog zla koje će zagospodariti a da ga mnogo tzv. malih ljudi ne podržava, činjenjem ili nečinjenjem. Sitni mali interesi... i onda nekako neosjetno čovjek popušta i popušta, i ne primijeti ili kasno primijeti, ako uopće primijeti, u šta se pretvorio. Najveći dio ljudi koji su činili strašne stvari, ako do suda dođe, kaže: 'Ja sam samo radio svoj posao, samo sam radio ono što su mi rekli...'"

Banalnost zla, kako je pisala i govorila Hana Arent?

"Upravo."

Nije li kod nas film "Quo vadis, Aida" bio više politička nego umjetnička tema?

"Nažalost. Prosto, to je sada tako. Ali ja sve mislim da će taj film doživjeti da se o njemu priča kroz umjetničke i ljudske kategorije. A pošteno govoreći i pričalo se. Nije da nije. Ovde su neki relevantni ljudi napisali divne tekstove i kritike. Čini se da je korištenje tog filma u političke svrhe u ovom trenutku jače. Ali to je samo ovoj trenutak i to je, rekla bih, prije svega - medijski."

Rekli ste da bi emitovanje "Aide" na RTS bio pokazatelj demokratije...

"Medijski gledano, ispada kao da ja insistiram na tome. Ne insistiram ni na čemu na dnevnopolitički način. Ja samo mislim da treba da bude prikazan kao i ostali dobri evropski filmovi budući da RTS godinama ima praksu prikazivanja najboljih evropskih filmova. Ali to je toliko pretvoreno u političko pitanje... Vjerujem da ljudi koji žele, oni će ga videti. Umjetnička tvorevina uvijek, prije ili kasnije, nađe svoj put."

Šta vam je, sem evropske nagrade, obilježilo godinu?

"Buđenje ekološke svijesti u Srbiji. To mi je najveći utisak i jako me ohrabruje da su se razni ljudi, vrlo različiti, sakupili oko jednog zajedničkog imenitelja. Mislim da u ovom trenutku nikakve politike i ništa nije važnije i nikakav film, ništa nije bitnije od toga da sačuvamo naš vazduh, naše rijeke, zemljište... Zapravo sopstvenu zemlju."

A kako sagledavate aktuelna politička dešavanja?

"U totalnom smo haosu, nedopustive se stvari dešavaju i mislim da to ipak ne može predugo da traje, da mora doći do nekakvog pročišćenja. E sad, mi već dugo godina živimo čekajući... Postoji nedostak kolektivne katarze. A da bi se došlo do katarze mora da se stegne srce i da se kaže onako kako jeste i da se to izdrži. I onda nastupa oslobođenje... Fakat nije dobro. Ali previše se prebacuje odgovornost na njih a pristaje se na koješta. Ljudi govore: 'Ma šta ja tu mogu, vidi ove i one, ko sam ja...' Ma ti si sve. Ti si univerzum, samo ako hoćeš da stegneš srce i kažeš kako jeste."

Želja za Novu godinu?

"Još grcamo u pandemiji... Želim nam svima da sačuvamo zdravje, i fizičko i mentalno. Strepim i jer vidim da se posljedice Covida i velike promjene koja nam se događaju prepoznaju na svima nama. Govorim i o opasnom virusu i o manipulaciji koja je na djelu kada je riječ o svemu što se povodom njega događa. I ne samo tim povodom. Treba nam, čini mi se, snage više nego ikad. Da sačuvamo sebe. Ili da se pustimo. Veliko je umeće pomiriti se sa stvarima i tokovima, prilagoditi se a ostati svoj. Ovo je jedini život koji imamo."