Piše: DAVOR KRILE

U bajci Hansa C. Andersena 'Carevo novo ruho' malodobno je dijete usprkos moćnome rojalističkome agitpropu prostodušno povikalo kako je car gol, otvorivši time oči za istinu širokim narodnim masama. U hrvatskoj antibajci otprije 24 godine hrabra je bankarska službenica iz Zagreba jednako prostodušno obznanila da novodobni 'hrvatski car' i samozvani 'otac domovine' uopće nije gol, nego da mu gospođa na tajnom računu krije pozamašnu svoticu. Svojim je otkrićem polučila sličan javni efekt kao i ono dijete u Andersenovoj bajci.

Nakon otkrića Ankice Lepej i Jutarnjega lista, nikad više Franjo Tuđman u hrvatskoj javnosti nije imao dotadašnji svetački status, makar ga je i puno prije itekako bio zaslužio izgubiti. Političar koji je je tuđoj djeci plemenito osiguravao uniforme i pozive na front, a svojoj unosne državne poslove i štedionice, te koji je u jeku rata (1992.) otkupio vilu koju je svojedobno dobio na korištenje kao JNA zaslužnik, i to samo dan prije nego je na snagu stupio zakon o zabrani kupovanja državnih vila. Koji je daču u Nazorovoj od 1.400 četvornih metara (danas procjenjenu na više od dva milijuna eura) najprije platio 214 tisuća dojčmaraka, da bi HDZ-ova vlada obitelji Tuđman krajem 1999. izvršila harni povrat polovice plaćenoga iznosa, cca 400 tisuća kuna. Sudbonosac koji je i prije otkrića tajne mu ušteđevine, dok su građani ostajali bez posla i krvarili po ratištima, brzopotezno opustošio hrvatsku gospodarsku supstancu, dijeleći njezine najvrijednije dijelove partijskim drugovima i političkim sponzorima u pretvorbi i privatizaciji. Utemeljitelj koji je sa svojom destruktivnom sljedbom u parlamentarnoj praksi utemeljio brzopotezne zakone da bi atraktivan državni stambeni fond naprečac preusmjerio u ruke odabranih povlaštenika, dijeleći državne vile na Šalati u trajno vlasništvo i za sitan novac svojim ministrima (Šušak), stanove ratnim zločincima (Tomislav Merčep), prestižne adrese na zagrebačkome Trgu bana Jelačića svojim stranačkim operativcima u parlamentu (Vladimir Šeks)…

Ankica Lepej (Foto: Biljana Gaurina/cropix)

Riječ je, povrh svega, o lažnome demokratu izlivenome u brojne licemjerne spomenike koji je u Zagrebu 1996. godine staljinistički odbio prepustiti vlast oporbi i potvrditi čak četvoricu legalno izabranih gradonačelnika: Gorana Granića, Jozu Radoša, Ivu Škrabala i Dražena Budišu. Događaj nazvan "Zagrebačkom krizom" upamćen je kao jedan od školskih primjera nedemokratske prakse i osporavanja volje građana iskazane na izborima. Štoviše, Tuđman i suradnici nametnuli su glavnom gradu svojega povjerenika, a potom korumpirali (funkcijama i uslugama) dvojicu oporbenih vijećnika kako bi HDZ-u u Zagrebu omogućili gradonačelnicu i predsjednika Skupštine. Čuvena je elaboracija tadašnjega 'pastira nacije' kojom je javno pravdao tu bezočnu krađu i uzurpaciju vlasti: „Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima u svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razboriti seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava, vrijedi više negoli čitavo takvo jato.”

Refleksije takvih 'staliških', nedemokratskih, sebičnih, kratkovidnih i halapljivih stranačko-profiterskih zasada Franje Tuđmana i njegova političkog pokreta traju neprekidno u praksi do današnjega dana, a očituju se najzornije u gabaritima hrvatske nacije koja se od tih 'domoljubnih' običaja naočigled raseljava i topi, kao snijeg na suncu. Čovjek koji je licemjerno kličući „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“ stvorio državu primarno za sebe, svoje stranačke kamarade i 200 bogatih obitelji itekako zaslužuje da u Zagrebu, i to sučelice svojemu preskupome spomeniku kod Lisinskog, dobije malu spomen-ploču istinskoj heroini življenja u tuđmanovskoj Hrvatskoj, dragoj i nadasve hrabroj Ankici Lepej.

Na njoj je dovoljno ispisati kratak simbolični vapaj koji je u ime mnogih k nebu uzaludno uputila još prije 24 godine: „Hrvatska za sve, ne samo za HDZ!“

(Slobodna Dalmacija)