Ivan Milas, jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bio je političar osebujnog karaktera, dugogodišnji saborski zastupnik HDZ-a, ministar pravosuđa, potpredsjednik Vlade i čuvar državnog pečata. Njegova politička karijera obilježena je nepokolebljivim stavovima, žestokim protivljenjem privatizaciji strateških poduzeća te legendarnom izjavom u Saboru: „Mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga je dvije marke.“

Rođen je 18. listopada 1939. godine u Zmijavcima, mjestu nedaleko od Imotskog, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu pohađao je u Imotskom, a potom diplomirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Profesionalni put započeo je u gospodarstvu – radio je u Mesnoj industriji Sljeme, gdje je obnašao dužnost direktora kadrovskih poslova, a kasnije je postao i predsjednik Saveza pravnika u privredi.

Politički angažman Milasa započeo je još za vrijeme Hrvatskog proljeća, pokreta koji je tražio veća prava za Hrvatsku unutar tadašnje SFRJ. Zbog sudjelovanja u tom pokretu, početkom 1972. godine bio je uhićen i optužen za protudržavnu djelatnost. Nakon šest mjeseci provedenih u pritvoru, pušten je da se brani sa slobode, no uoči suđenja odlučuje pobjeći iz zemlje. U Austriji dobiva politički azil, a jugoslavenske vlasti ga u odsutnosti osuđuju na dvije i pol godine zatvora, prenosi Dnevno.hr.

Politički emigrant

U Beču je živio kao politički emigrant gotovo dva desetljeća. Upravo u tom periodu, 1988. godine, upoznaje Franju Tuđmana, koji je tada bio u fazi okupljanja ljudi za stvaranje Hrvatske demokratske zajednice. Milas se 1989. priključuje HDZ-u i aktivno sudjeluje u njenom jačanju među iseljeništvom. Na prvom Općem saboru stranke 1990. izabran je za člana Središnjeg odbora.

Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine, Milas se vraća u domovinu te postaje prvi politički emigrant izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Mandat saborskog zastupnika obnašao je u četiri uzastopna saziva, sve do 2003. godine. Tijekom tog razdoblja obnašao je niz utjecajnih funkcija – bio je predsjednik saborske Komisije za izbor i imenovanja, član Savjeta Predsjedništva RH za pravosudna kadrovska imenovanja te predsjednik Klubova zastupnika HDZ-a u oba doma Sabora od 1993. do 1998.

Tijekom Domovinskog rata, Milas je od ljeta 1991. do proljeća 1992. obnašao dužnost zamjenika ministra obrane. Kasnije, u lipnju 1992., imenovan je ministrom pravosuđa u Vladi demokratskog jedinstva, a nakon izbora iste godine postaje potpredsjednik Vlade. U tom razdoblju istaknuo se u vođenju pregovora s mirovnim snagama UN-a (Unproforom), a pokazao je i snažan interes za uvođenje financijskog reda u državu.

Milas se oštro protivio privatizaciji ključnih državnih poduzeća. Njegov najpoznatiji otpor odnosio se na prodaju Hrvatskog Telekoma njemačkom Deutsche Telekomu te Privredne banke Zagreb talijanskoj banci Intesa Sanpaolo. Smatrao je kako prodaja strateških resursa ugrožava dugoročnu neovisnost države i ekonomski suverenitet.

‘U Austriji teleći mozak košta dvije marke’

U tom kontekstu zalagao se i za uvođenje posebnih poreza, poput trošarina na gorivo i markica na duhanske proizvode, kako bi se spriječile zloupotrebe u poreznom sustavu. Te inicijative donijele su mu brojne protivnike, osobito u moćnim duhanskim i naftnim lobijima, ali Milas nije odstupao od svojih stavova, smatrajući kako država mora čvrsto upravljati svojim resursima i prihodima.

Njegovo političko djelovanje često je bilo popraćeno britkim komentarima i slikovitim izrazima. Najpoznatija izjava, izrečena u Saboru 1995. godine tijekom rasprave o ulasku Hrvatske u Europsku zajednicu, glasila je: „U Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi vaš…“ Time je želio naglasiti kako članstvo u EU nije jamstvo uspjeha ako se ne zadrže domaće vrijednosti i sposobnosti.

Godine 1995. predsjednik Tuđman imenuje ga čuvarom državnog pečata, što je simbolički potvrđivalo njegovo mjesto među najužim krugom povjerenika. Od 1996. do 2000. bio je i član Savjeta Hrvatske narodne banke, a ostao je politički aktivan sve do svog umirovljenja 2003. godine.