Kada je Jakob Moreno, jedan od pionira grupne terapije, dvadesetih godina prošlog vijeka u Beču stvarao svoju tehniku psihodrame, koristeći pozorišne prostore, sigurno nije mogao ni da zamisli da će sto godina kasnije politička scena u Crnoj Gori postati idealan eksperiment njegovih ideja. Bila je dovoljna inicijativa da se formira manjinska vlada, pa da se osnovni akteri vlasti u Crnoj Gori, baš kao u psihodrami, pokažu u svojim stvarnim bojama.

Piše Žarko Korać za Gradski.me

Kako se moglo očekivati, glavni junak je postao premijer Krivokapić. Od trenutka od kada je izgubio parlamentarnu podršku, bar od prije nekoliko mjeseci, skoro da nas svakodnevno ubjeđuje da je predsjednik "najbolje vlade u istoriji Crne Gore"! Čovjek bi od ovako neuspješnog premijera očekivao nešto malo skromnosti, da sačeka da bar neko drugi to kaže, ali rukovodeći se idejom da je "skromnost za budale", postao je glavni i, bojim se, jedini PR svoga rada. Izabran gotovo slučajno za tu funkciju, on nije ni svjestan da o radu Vlade govore njeni rezultati, a ne česte konferencije za štampu. Izabran kako bi pokojni vladika Amfilohije Radović bio stvarni premijer, jer se radilo o čovjeku izrazitih političkih ambicija, sticaj okolnosti je odredio činjenicu da je Krivokapić postao neko ko treba samostalno da donosi odluke bez sufliranja mitropolita. Pokazalo se ne samo da nema nikakvog političkog iskustva, zbog čega ga je mitropolit Amfilohije i izabrao, već da je potpuno nesposoban da donosi bitne odluke za crnogorsko društvo u cjelini.

Ali pravi lični raspad premijera Krivokapića dogodio se kada se krenulo u aktivnosti za formiranje manjinske vlade, gde za njega ne bi bilo mjesta. Od tog trenutka on se prilično neuračunljivo ponaša — posljednja je njegova izjava "da parlament može samo jednog premijera da izabere". Možda bi mogao da pogleda istoriju parlamentarizma u Italiji i otkrije da je Italija poslije Drugog svjetskog rata imala 59 predsjednika vlada. Ali teško da bi mu to pomoglo. On tvrdi da se radi o "najvećoj izdaji u istoriji Crne Gore", što bi Crnu Goru učinilo vrlo srećnom zemljom, ako je njegova smjena njena najveća izdaja. Ljudi koji su aktivno u politici ipak u principu znaju da se vlast pod normalnim okolnostima i gubi i dobija. Nikome nije garantovan opstanak na vlasti. Jedan od najvećih političara koje je Engleska imala Vinston Čerčil izgubio je izbore neposredno poslije rata i prestao da bude engleski premijer.

Ali reći ćete — šta je blijedi Čerčil prema političkom gorostasu Krivokapiću? On viče ovih dana ‘izdaja’, on spasilac Crne Gore, njena nada i dika, da bude smenjen. To su, kao u Šekspirovom Juliju Cezaru, najgori uradili najboljem.

Sve bi to bilo karikaturalno da nije izraz jedne svijesti koja nema baš nikakav uvid u sopstvene sposobnosti. Ili možda tačnije — kada potpuno anonimnog čovjeka postaviš za premijera, on gubitak vlasti doživljava bukvalno kao društvenu smrt. Niko ga neće, ali on bi da bude makar još malo na vlasti. Lijepo mu je bilo — prvi put u životu svi ga gledaju i slušaju. Ovo samoponižavanje, bez tračka svijesti da sam ponudi ostavku i napusti funkciju, završna je scena jedne mučne epizode u političkoj istoriji Crne Gore koja, bojim se, još uvijek nije završena.

Za to se postarao drugi važni učesnik psihodrame — predsednik parlamenta Aleksa Bečić. One velike fotelje koje su nosane unaokolo, da bi se u njima fotografisao, valjda su definisale njegovo shvatanje vlasti kao potvrdu sopstvene vrijednosti. I zato i on organizuje demonstracije podrške samome sebi i zato i on viče "izdaja". Ko bi rekao da ova dva ovoliko generacijski razdvojena čovjeka, Krivokapića i Bečića, toliko povezuje narcizam i shvatanje politike kao objektivizacije sopstvene vrijednosti. Umesto intrinzičke, njih povezuje spoljna validacija uspješnosti — sa funkcijom si sve, bez funkcije ništa.

I tako "novi, pošteni i principijelni političari" poslije promena u Crnoj Gori pokazuju se daleko tvrđe vezanim za svoje fotelje od prethodne vlasti. Politika je uvijek bila i vještina mogućeg. Ako mjesecima opstaje vlada bez parlamentarne podrške, kako oni zamišljaju demokratske principe i budućnost Crne Gore? Dovoljno je što su smijenili DPS da budu na vlasti? Narod ih voli, pa parlamentarna podrška nije bitna?

Koliko god nekome ova psihodrama, gdje su dva glavna učesnika predsjednik Vlade i predsjednik Skupštine, djelovala tragikomično, ipak se radi o prilično ozbiljnim pitanjima. Smjenjivost vlasti je osnov parlamentarne demokratije. Od Bjelorusije do Srbije, svako dovođenje ovog principa u pitanje tiče se sudbine društva. I Bečiću i Krivokapiću su puna usta optužbi da je prethodna vlast u Crnoj Gori bila "kriminalna". Pa ipak, ona je mirno i bez potresa predala vlast, nakon što je izgubila izbore. I to samo sa poslanikom manje. A predala je jer je formirana nova skupštinska većina koja je nije podržavala. Da li sada ovi novi "lijepi i principijelni" političari misle da pitanje skupštinske većine nije više bitno kada su oni u pitanju? Sigurno je da će u relativno kratkom vremenu Crna Gora imati nove parlamentarne izbore. Bilo bi dobro da se birači sjete ovog ponašanja sadašnje vlasti i njihove potpune nesposobnosti, te da prihvate da je vlast smjenjiva.

A što se tiče njihovog očaja što će sići sa vlasti, imam predlog. U Crnoj Gori je bio teniser Novak Đoković u posjeti manastirima i vladici Joanikiju. Njegova žena je rekla da se čovjek smiri kada zagrli drvo. U Crnoj Gori ima divnih šuma. Neka nađu neko drvo i zagrle ga. I neka mu suznih očiju ispričaju sve o drami silaska sa vlasti. Drvo će to sigurno razumjeti. Ljudi nešto teže.