AVDO AVDIĆ IZVJEŠTAVA SA POLOŽAJA UKRAJINSKE VOJSKE: Putin je sve bliže, svijet iščekuje napad! (FOTO)

Velika Britanija, javlja u petak popodne britanski Guardian, izdaje preporuku svojim građanima da ne putuju u Ukrajinu. Rusija gradi terenske bolnice ne samo na jugu Bjelorusije, već i na sjeveru okupiranog Krima. Latvija, Južna Koreja, Japan i Norveška pozvali su svoje građane da hitno napuste Kijev u Ukrajinu. U petak popodne im se pridružuje i Evropska unija. Izrael povlači svoje diplomate.

  • Mini market

  • 11. Feb. 2022  11. Feb. 2022

  • 3

Piše: AVDO AVDIĆ

Jutra u Severodonetsku poprilično su hladna. I mirna. Ali vijesti koje do ovog grada dopiru u petak predveče, nisu baš ohrabrujuće. Svjetski mediji izvještavaju da bi ruska ofanziva uskoro mogla početi. Latvija, Južna Koreja, Japan i Norveška pozvali su svoje građane da hitno napuste Kijev i Ukrajinu. U petak popodne im se pridružuje i Evropska unija. Izrael povlači svoje diplomate. Strani mediji izvještavaju da bi Rusija mogla napasti Ukrajinu prije kraja Olimpijskih igara. Dakle, uskoro.

Petak je popodne. U turskoj kafani u centru Severodentska razgovaramo sa Tatjanom Bjelanskajom. Pokazuje nam orden za hrabrost koji joj je dodijeljen nakon oslobođenja ovog grada od proruskih separatista. Nekad davno bila je u vezi sa Bosancem, pa se razumijemo.

alt

“Ne bojim se. Nisam se bojala ni kada su nas okupirali 2014. godine. I sada nam Putin ne može ništa”, ohrabruje Tanja sve koji su za našim stolom.

No, vijesti koje pristižu i nisu tako ohrabrujuće. Velika Britanija, javlja u petak popodne britanski Guardian, izdaje preporuku svojim građanima da ne putuju u Ukrajinu.

“Rusija gradi terenske bolnice ne samo na jugu Bjelorusije, već i na sjeveru okupiranog Krima”, piše dobro obaviješteni njemački novinar Julian Ropke, prilažući satelitske snimke.

altSatelitski snimci

A početak dana bio je poprilično miran. Voz iz Lisičanska za Popasnu kreće u sedam ujutro. Upozorenja trojice Bosanaca koje smo upoznali u Severodonetsku su se obistinila. Pruga izgleda pristojno, ali sve vrijeme imate osjećaj da se vozite makadamom. Drvene klupe ne dopuštaju da zaspimo, pa zapažamo sve detalje. Željezničari su, uglavnom, žene. Kondukterka nam odmah na polasku cijepa tri karte. Miroslav Maljevanec, naš vodič i prevodilac, dobar student i još bolji čovjek, kaže da su tri karte koštale dva dolara. Ali nismo u Ukrajinu došli da istražujemo životni standard. Mjesecima su ovdje kamere svjetskih medija koji izvještavaju da Rusija priprema invaziju na Ukrajinu. Ruski predsjednik, pak, kaže da njegova vojska na ukrajinskim granicama samo provodi veliku vježbu. Američki, za to vrijeme, poziva svoje državljane da napuste Ukrajinu. I nas je naša Bisera Turković upozorila da „bez razloga ne putujemo“ u ovu zemlju, pa smo mi baš zbog toga doputovali u ovu zemlju.

altStanica u Lisičansku (Foto: Istraga)

Prugom kojom se vozimo iz Lisičanska ka Popasni, vozovi su nekad išli do same granice sa Rusijom. Sada ne idu dalje od Popasne. Tu je crvena linija preko koje se ne može dalje. Dio Ukrajine, od Popasne do granice s Rusijom, kontrolišu paravojne proruske formacije koje su, uz pomoć matice, okupirale dijelove Luhanske i Donjecke oblasti. Vlada iz Kijeva od 2014. godine ne kontroliše istok države. Obe strane su dobro ukupane na liniji razgraničenja. Formalno, traje primirje. U stvarnosti, oko grada Popasna svake večeri odjekuju eksplozije. Noć prije našeg dolaska, odjeknulo ih je desetak. Tako, barem, bilježi misija OSCE-a kojoj, slično kao i u Bosni i Hercegovini, preostaje jedino da izražava zabrinutost.

Na stanici u Popasni čeka nas Konstantin Jevgenevič. Dok smo mi išli vozom, on se probijao automobilom. Morao je proći dva punkta, vozeći se iz naše baze u Severodonetsku. Kratka vožnja kroz blatnjave gradske ulice i dolazimo do jedne raskrsnice u poljima pored grada. Skrećemo lijevo i nakon dva kilometra ne možemo dalje. Tu su veliki ježevi, i vojnik sa puškom. Pored ceste je rov i kompleks tranšeja.

altPoložaji u kod grada Popasna (Foto: Istraga)

„Dalje ne možete, tamo je neprijatelj“, govori nam.

„Koliko daleko“, pitamo.

„Oko 500 metara dalje u polju“, odgovara vojnik.

altEkipa Oslobođenja, O kanala i Istrage: Denis Bajrović i Avdo Avdić

Upozorava nas da smo na puškometu. Konstantin i Miroslav nemaju pancire. Sklonili su se iza automobila dok mi ne završimo svoj posao. Nijedan pucanj nismo čuli.

„A inače se često puca“, kaže ovaj vojnik.

Popasna je, poprilično, opasna. Dan prije nego što smo došli u Popasnu, išli smo smo na Stanicu Luhanska. Bila su nas četvorica. Zahvaljujući Konstantinu i Miroslavu, kolega Denis Bajrović i ja uspjeli smo proći kroz četiri punkta ukrajinske vojske i policije.

„Ime i prezime“, prevodi nam Miroslav riječi ukrajinskog policajca koji na trećem punktu iz Pravca Severodonetska pregleda naše pasoše.

Kolega Bajrović malo je zbunjen. Policajac u rukama drži njegov pasoš i traži od njega da mu kaže svoje ime i prezime. Na kraju je bio primoran da u svom mobitelu napiše svoje ime. I, opet, ništa. Ukrajinskom policajcu falilo je jedno ime.

„Očenstvo“, objasnit će nam Miroslav.

To je ono srednje ime. Recimo, Vladimir Vladimirovič Putin.

Na ovom punktu izgubili smo nekih pola sata. Ali na Stanicu Luhanska ne možete zakasniti. Tamo je vrijeme stalo 2014. godine. Grad je u ruševinama. Skrećemo sa glavne ceste i ulazimo u samo naselje. Tristo metara kroz lokve i onda znak „STOP“. Pored je i crvena tabla na kojoj je piše – mine. Došli smo do prve linije. Iz improviziranog rova izlazi vojnik sa puškom.

altsa ukrajinskim vojnicima na polložajima kod Stanice Luhansk

Ivan se zove i nema više od 22 godine.

„Tamo je Luhansk. Nekih 20 kilometara“, objašnjava nam Ivan.

U njegovom rovu za sada je mirno. Ali sedam dana prije našeg dolaska, u jednom od rovova oko Stanice Luhanska ranjen je ukrajinski vojnik. Rafali se čuju, uglavnom, noću. Nekih 500 metara od Ivanovog rova je mjesto na kojem se može preći na teritoriju pod kontrolom separatista. Hiljade ljudi svakoga dana prelazi s jedne na drugu stranu. Ali samo pješke. Ukrajinci koji žele posjetiti svoju rodbinu na drugoj strani dođu, recimo, autobusom do Stanice Luhansk, a potom idu pješke kroz kontrolne punktove. Na drugoj strani ih čekaju autobusi ili taksi vozila. Za starije i bolesne, tu su invalidska kolica. U krugu samo prijelaza imate apoteku, pekaru i nekoliko uličnih prodavača meda. Jevgenij je jedan od njih.

„Od 2015. godine je, uglavnom, mirno. Ponekad čujem eksplozije i pucnjavu“, kaže nam Jevgenij.

Na području Stanice Luhansk, promatrači OSCE-a su, u srijedu navečer, čuli 95 rafala. Pucano je i iz mitraljeza. Niko nije ranjen. Tokom prošle, 2021. godine, stradao je 91 civil. Podaci o vojnim žrtvama su nepoznati.

altoklopna vozila nedaleko od Stanice Luhansk

U gradu Severodonetsk postoje dvije vojne bolnice. Pristup je dopušten samo vojno-medicinskom osoblju. Ali u sobi do naše, u nečemu što domaćini nazivaju hotelom, spavaju vojnici koji čine medicinski tim. Oni su iz unutrašnjosti Ukrajine i tu provode određeno vrijeme na dužnosti. Svakog dana idu u drugi dio grada, kako bi se u vojnoj bolnici brinuli o ranjenima. Sa strancima ne smiju razgovarati o detaljima. Sreća, u gradu ima zajednica Bosanaca. Njih petorica su tu već 30 godina. Svi su oženili Ukrajinke. Suvad Tutnić je najstariji među njima. On je porijeklom iz Željeznog Polja kod Žepča. Radio je i živio po bivšem Sovjetskom savezu i, onda je, kada je počeo rat u BiH došao u Severodonetsk. Tu se skrasio.

„U ratu smo ovdje bili u medijskoj blokadi. Rusi su kontrolisali sve medije i predajnike. Zato smo ustajali u 2 ujutro da slušamo Slobodnu Evropu i da čujemo šta se dešava u Bosni. Još su nam, na početku rata, slali i Oslobođenje iz Moskve. Poprilično su bile bajate vijesti, ali to je bio kontakt sa BiH“, priča Tutnić.

alt

Jednom je, kaže, pismo iz Bosne do njega došlo nakon šest mjeseci. Ali to je bilo u ratu.

„Onda je rat došao ovdje, u Severodonetsk. Nikad nismo pomislili da će biti rat“, objašnjava nam.

Severodonetsk je u proljeće 2014. godine pao u ruke proruskih separatista. No, ukrajinska vojska ga je u ljeto iste godine vratila pod svoju kontrolu.

alt

„Grad je oslobođen“, piše na spomen ploči postavljenoj ispred gradske uprave.

Iznad je bista Aleksandra Vitalijeviča Radievskog. General-major ukrajinske vojske je poginuo 23. jula 2014. godine tokom oslobađanja okupiranih gradova u Luhanskoj oblasti. Ali ni osam godina kasnije, ova oblast nije u potpunosti oslobođena. Proruski separatisti kontrolišu 29,6 posto Donjetske oblasti i 31,4 Luhanske oblasti. Dovoljno da Rusi kontrolišu najbolje rudnike na istoku Ukrajine. Istovremeno, 2014. godine je okupiran i ukrajinski poluotok Krim. Rusija sada ima prevlast i na moru. Ukrajina je, zapravo, u potkovici. Na moru su ruski brodovi, Krim je anektiran Rusiji, dio Luhanske i Donjetske oblasti kontroliraju proruski separatisti, a na sjeveru je Lukašenkova Bjelorusija koja ovih dana provodi zajedničke vojne vježbe sa Rusijom. Na drugoj strani, vježbaju i Ukrajinci.

(Istraga.ba)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...