Malo je poznato – i malo ko mari – no u najveće žrtve pandemije koronavirusa spadaju pacovi što nekoć su spokojno živjeli u podzemnim kanalima Njujorka.

Te su se životinje gostile enormnim količinama hrane koju su bacali njujorški restorani. Da ovo nije najbolji od svih mogućih svjetova, ta bi hrana stigla do gladnih u Aziji, Africi, Južnoj Americi… Ovako, budući da je svijet Božije remek-djelo, toliko savršen da mu popravke nema, ostatke večera ždrali su pacovi koji bi se, potom, spustili u udobnost svog podzemnog doma i tu se nastavili razmnožavati.

Piše:  Andrej Nikolaidis za CdM

Korona je, međutim, zatvorila njujorške restorane. Pacovi su ostali bez hrane. Blagostanje nikada ne traje dugo: ono je tek intermezzo između dva doba kada vlada nevolja. Glad i bolest su u pacovskom svijetu zaveli strahovladu. Glodari su se okrenuli kanibalizmu: žvaći bližnjeg svog. Virus je idilu pacovskoga carstva očas pretvorio u klanicu nalik na ljudsko društvo: survival of the fittest, baby.

Lenjin je učio da je značaj krize to što sve slabosti učini vidljivim. Krize, pisao je Lenjin pa objavio 6. maja 1917. u „Pravdi“ broj 38, „učine da se manifestuje ono što je bilo skriveno; one uklone sve što je relativno, površno i trivijalno; one počiste svo političko đubre“.

Ima li ljepšeg opisa onoga što se u Crnoj Gori desilo kada je Amfilohije na ulice izveo svoju klerikalnu kontrarevoluciju? Nisu li gadluk, kukavičluk i podlost mudrih pripadnika „elite“ bili manifestovani, kada su se kao pacovi, koji su do juče „pokrivali funkcije“ i „vodili državu“ sakrili u podgoričko podzemlje, gdje su sljedeću godinu i po proveli pazeći da se slučajno ne glasnu, da slučajno ne proizvedu šum – tiho prdnu, recimo: ljudi smo, pobjegne i najboljima – i tako pažnju pobjednika skrenu na sebe? Nije li se, kao pacovski nakot, pred Amfilohijem razbježalo „sve što je relativno, površno i trivijalno“? Nije li, vječno mu hvala na tome, Amfilohije nehotice „počistio svo političko đubre“; samo se uklonilo, u zbjegu, zapravo?

No evo pacova ponovo: pomaljaju glave iz rupa, tiho se i oprezno primiču gospodarevoj trpezi, nadajući se da će ih on, ili neki novi gospodar – pacovu je svejedno ko baca hranu – vratiti na funkcije.

Pred nama su, opet, pacovska vremena: doba kompromisa koji se lažno izdaje za toleranciju, doba podmuklosti koja se izdaje za mudrost, doba kukavičluka koji se izdaje za strpljenje.

Doba kada valja udariti po onima koji nisu pobjegli. Strategiju pacova opisao je Štulić u „Krivom srastanju“:

“A talon nose ružni i opaki
Sa nečuvenom moći da tjeraju što zažele
Mnogo ih je i strašno galame
Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
Da ne ostane ni spomen na ljepotu”.

Tako vam, šta da vam kažem, ja vidim “igre prijestolja” oko podrške DPS-a Dritanovoj vladi i koaliciju SDP-Joanikije na Cetinju.

Kada se rasprava svede na argumentaciju „ovo što smo mi uradili na Cetinju je odvratno, ali ono što DPS radi podržavajući Dritana još je odvratnije“, odnosno „ovo što radimo sa Dritanom je odvratno, ali valja začepiti nos i spašavati državu“, vrijeme je da se rasprava napusti i vrijeme se posveti nečem svrsishodnijem: brojanju zvijezda, maštarijama o pravednijem svijetu… Svaka stavka iz nepreglednog kataloga zaludnih stvari svrhom i smislom je bremenitija od etičkih rasprava o pacovskoj politici.

A dobri moj Bože: kako oni vole pričati o etici. Kako su oni, u svome gadluku, etični. I kako oštro oko imaju da pronađu neetično u postupcima onih koji se nisu razbježali kao oni, onih koji ne šapuću iz rupa, nego govore na agori.

Pih. Sve vam eto: svo smeće je vaše, niko vam ga uzeti neće.

No mene zanima drugo: šta će biti sa Draginjom?

Ova kriza je jasnom učinila ne samo njihov kukavičluk, nego i njenu hrabrost.

Na sljedećim predsjedničkim izborima, naročito ako na njima nema Mila, ko je bolji/a kandidat/kinja od Draginje?

Nema ga, nema je.

Zato je cetinjski savez sa Joanikijevim političkim krilom tek jedan od noževa koji će biti zabodeni u Draginjina leđa.

Ona se od toga saveza (polu)distancirala. Na toj (polu)distanci ona, međutim, nije bezbjedna.

Da sam na Draginjinom mjestu, poveo bih računa o sljedećem: da simbolički kapital koji sam stekao beskompromisnom borbom ne raspem trulim, takozvanim taktičkim kompromisima.