Piše: IAN BIRRELL

Kada je Gruzija bila na rubu pridruživanja NATO-u, ruski predsjednik Vladimir Putin potaknuo je gorke separatističke tenzije, iznosio neutemeljene tvrdnje o genocidu i izvodio vojne vježbe u blizini.

Proksi ratnici pod njegovom kontrolom pucali su preko granice, a zatim su evakuirali civile iz područja pod njihovom kontrolom pod lažnim izgovorom da ih spašavaju od agresije.

Došlo je do kratkog rata u kojem su se ruski tenkovi zaustavili na 48 kilometara od glavnog grada Tbilisija, a dva dijela zemlje su se odvojili kao samoproglašene republike.

Kako šuplje zvuče ove riječi sada dok se čini kako će se historija ponoviti, a ovaj mrski diktator koristi identične taktike i trikove u Ukrajini.

Baš kao i kada je izvršio invaziju i nelegalno anektirao Krim 2014. godine, on koristi proksi ratnike da postigne svoje ciljeve nagrizanja demokratije i osujećivanja želje suverene države da pronađe stabilnost pod odbrambenim štitom NATO-a. 

Ipak, uprkos svim njegovim govorima o zapadnom utjecaju u Ukrajini, Putinov stvarni cilj je jednostavan: spriječiti demokratiju da zarazi njegove vlastite ožalošćene građane i navede da osporavaju njegov koruptivni režim, režim koji ih je jako iznevjerio.

Foto: Agencije

Ponovo vidimo Putinove marionete u dvije otcjepljene republike, Donjecku i Lugansku u regiji Donbas u istočnoj Ukrajini, kako izmišljaju napade i evakuiraju civile. I ponovo Putin iznosi lažne tvrdnje o genocidu, kao što laže u ukrajinskim napadima na „majku“ Rusiju.

Svojim uobičajnim izvrtanjem istine, Putin je sinoć ustvrdio da se prema susjedu uvijek odnosio na "pošten način i uz poštovanje prema ukrajinskim interesima".

Ovo ne može biti dalje od realnosti, posebno nakon što je potpisao Dekret o formalnom priznavanju dvije republike, otvarajući put za moguću invaziju koja bi mogla imati kataklizmične posljedice po naš kontinent.

Aktuelni sukob počeo je 2014. godine kada je korumpirani predsjednik Ukrajine kojeg podržava Rusija pobjegao iz zemlje nakon što su izbili prodemokratski protesti uslijed njegove odluke da odustane od potpisivanja sporazuma o saradnji sa Evropskom unijom.

Putin je reagovao na zbacivanje svog saveznika „krađom“ poluotoka Krima - prvom aneksijom suverenog teritorija u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Zatim je poslao svoje tenkove i trupe kada se činilo da je Ukrajina u prilici da slomi pobunjenike koje je podržavao u Donbasu.

To je dovedo do sukoba širokih razmjera nakon čega je uslijedio mirovni sporazum poznat kao Minsk 2 koji je rezultirao sa linijom fronta preko istočne Ukrajine dugom više od 270 kilometara između kijevskih vlasti i dvije samoproglašene republike. Sukoba u kojem je 14 hiljada ljudi poginulo, a dva miliona osoba raseljeno, i koji i dalje treperi. 

Foto: Ministarstvo odbrane Bjelorusije

Žurno dogovoren mirovni sporazum, podržan od Putina i potpisan pod pritiskom Kijeva, nije bio idealan i nikada u potpunosti nije proveden. Predviđao je "poseban status" za dvije "republike" (iako su njihov status i politička struktura bili loše definirani) i davao je Rusiji kontrolu nad budućnošću Ukrajine.

Sada je Putin pokidao sporazum nakon pažljivo koreografirane rutine koja je započela prošlog utorka kada je Donji dom ruskog parlamenta izglasao da od svog "gospodara lutaka" zatraži priznanje separatističke regije. Ruski lider je sazvao sjednicu svog Vijeća sigurnosti na kojoj su ministri i zvaničnici sigurnosti stajali u redovima tražeći priznanje "republika". "Ostali smo bez izbora“, rekao je tada ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Dakle, šta možemo zaključiti iz najnovijih ruskih manevara?

Prvo, da je Putin efektivno ukrao još jedan dio Ukrajine i prekršio međunarodno pravo potkopavajući teritorijalni integritet druge države - čak i ako oni koji su zaduženi za "republike" još nisu zatražili da se službeno pridruže Rusiji. Međutim, oni su potpisali sporazum o "prijateljstvu i uzajamnoj pomoći" što znači da od Putina mogu tražiti da pošalje "vojnu pomoć" ili "mirotvorce", a sinoć pokazao da je već izdao naredbu da se pošalju njegove oružane trupe u te "republike".

S obzirom na snage nagomilane na granici i Putinove neprestane laži o ukrajinskim napadima i agresiji NATO-a, to bi moglo dovesti do odbrambene intervencije bilo gdje u zemlji.

Zaista, ako izbije rat punih razmjera, njegov početak bi mogao biti datiran na prošli četvrtak kada je granatiranje preko granice masovno povećano, s prosječnih 5 dnevno na 60 do 66 u petak, a u subotu više od 100 granata.

U međuvremenu, Putin je sinoć ustvrdio da "ukrajinska vojna strategija nije ništa drugo do priprema vojne akcije protiv Rusije". To je apsurdna sugestija koja bi bila samoubilačka za Kijev s obzirom na neravnotežu snaga između dvije države.

Ipak, ovaj pakosni diktator sa četiri jahte i palačom od milijardu funti na Crnom moru, koji je nadzirao pljačku svoje države bogate resursima od strane svoje grupe oligarha, imao je čak obraza tvrditi da je korupcija nagrizla ukrajinsku "državnost" i da su kijevski političari opljačkali svoj narod.

Nakon što sam proveo pet sedmica u Ukrajini, a prethodno sam bio svjedok zastrašujućih događaja iz 2014. godine, jedino mi je žao svih onih pristojnih ljudi, koje sam upoznao i intervjuisao, kojima je jedina želja mir i sigurnost za sebe, svoje porodice i prijatelje.

Moja tuga proteže se i na naciju koja se bori da pobjegne iz sovjetske sjene u potrazi za demokratijom, ali je raskomadana od strane despota koji je nekada radio za komunističku tajnu policiju, a sada nastoji zaštititi sebe i svoje prijatelje u lopovluku od vlastitog naroda.

Moramo se nadati da će Zapad biti čvrst i nametnuti sve moguće sankcije ovom brutalnom razbojniku kako bi ga kaznio dok razbija susjednu državu na osnovu lažnih historijskih argumenata i priprema se za ponovnu invaziju na potpuno lažnim osnovama.

/Ian Birrell je britanski novinar i bivši pisac govora premijera Davida Camerona. Bio je kolumnista u nekoliko novina i dopisnik više britanskih medija iz kriznih područja širom svijeta. Od 1998. do 2010. Birrell je bio zamjenik glavnog urednika časopisa The Independent./

Priredio: S. BEGOVIĆ