Piše: SENAD AVDIĆ

"SRPSKO-RUSKI SPORAZUM DODIK-PUTIN: 'Rusija do Prijedora'". Ovo je naslov koji je "vrištao" s naslovne strane "Slobodne Bosne" 15. novembra 2007. godine. Dakle, prije nepunih petnaest godina! Bilo je to vrijeme kada se nije, barem diplomatskoj, političkoj komunikaciji i u "ozbiljnim medijima" govorilo o "malignom ruskom utjecaju". Potpuno izvan prostora politički i medijski korektnog nalazili su se pojmovi "ruski svijet", a pogotovo "srpski svet". Milorad Dodik još je bio pod sigurnosnim i diplomatskim kišobranom Zapada. Ruski predsjednik Vladimir Putin nakon intervencije u Čečeniji godinama nije posezao za vojnim akcijama i, općenito, agresivnijim metodama u širenju ruskog utjecaja. (Tek će nekoliko mjeseci kasnije, u augustu 2008. godine, uslijediti invazija Rusije na Gruziju).

TE 2007. GODINE SE DESILO...

U razgovoru za "Slobodnu Bosnu" jedan od vodećih međunarodnih diplomata tog vremena u našoj zemlji izrazio je zabrinutost zbog aktivnosti koje tadašnji predsjednik Vlade RS-a Milorad Dodik, zajedno sa srbijanskim premijerom Vojislavom Koštunicom "poduzimaju na jačanju pozicije Rusije u regionu, kako na političkom, tako i na ekonomskom planu. Nisam siguran da Rusija može ponuditi ekonomski prosperitet i razvoj bilo Bosni i Hercegovini, bilo Kosovu kao što to može učiniti Evropska unija“, rekao je ovaj diplomata. On je tada poručio kako "Rusija građanima Republike Srpske pruža samo lažnu nadu".

Već tada, 2007. godine, u međunarodnim krugovima u BiH, OHR-u i Vijeću za implementaciju mira u BiH (PIC) operiralo se sa mogućnošću smjene Milorada Dodika, vagali su se politički rizici s jedne i pozitivni efekti sa druge strane. Na čelu OHR-a u to se vrijeme nalazi slovački diplomata Miroslav Lajčak sa kojim Dodik od početka njegovog mandata ima zategnute odnose. "Slobodna Bosna" je u citiranom članku prenijela "anegdotu" kojom se u to vrijeme hvalisao Milorad Dodik da bi pokazao kako ne poštuje autoritet visokog predstavnika u BiH: "Kažem ja njemu, mali (Miroslav Lajčak), jesi li ti bio u komisiji kada su se razdruživali Češka i Slovačka? Jesi. Jesi li bio u komisiji u Crnoj Gori za razdruživanje Srbije i Crne Gore? Jesi. Pa što onda hoćeš sada da spajaš nas u Bosni i Hercegovini!?"

Tadašnji premijer Republike Srpske tih mjeseci prvi put javno i bez okolišanja govori i spekulira o odvajanju ovoga eniteta od Bosne i Hercegovine, najavljuje održavanje referenduma o nezavisnosti RS-a, konfrontira se sa predstavnicima međunarodne zajednice. Posebno su oštri bili njegovi obračuni sa američkim diplomatama, poput Raffija Gregoriana, Lajčakovog zamjenika u OHR-u, sa kojim je u prethodnim godinama Dodik uspješno surađivao u procesu reforme vojske, pravosuđa, funkcioniranja Disktrikta Brčko.

Nekoliko je bitnih događaja i procesa, na unutarnjem planu u BiH, ali i u međunarodnim okvirima utjecali na zaoštravanje Dodikove secesionističke retorike i njegovo dramatično institucionalno približivanje Putinovom režimu u Rusiji.

Dodiku su na ruku išli rezultati izbora iz 2006. godine na kojima je njegov SNSD ostvario spektakularan rezultat: sa 41 mandatom u Narodnoj Skupštini RS-a mogli su samostalno formirati Vladu. Dodik je godinu dana ranije preuzeo Vladu RS-a sa svega 19 zastupnika i to što bi se reklo "na guranje", uz pomoć desetak poslanika koliko su tada imali Stranka demokratske akcije i Socijaldemokratska partija BiH. I međunarodna zajednica je odobrila tu parlamentarnu trgovinu, budući je Vlada Srpke demokratske stranke, predvođena ubrzo zaboravljenim premijerom Perom Bukejlovićem vodila katastrofalnu poltiku na svim planovima.

Trijumf SNSD-a na izborima 2006. godine bio je potpun jer Dodikovi kandidati pobjeđuju i na izborima za Predsjedništvo BiH (Nebojša Radmanović) i predsjednika Republike Srpske (pokojni Milan Jelić, kojeg će nakon smrti zamijeniti Rajko Kuzmanović).

AMERIKANCI SE POVUKLI, RUSI „ULETJELI“

U vrijeme Dodikovog drugog, krnjeg mandata (2005-2006) dogodio se slom tzv. Aprilskog paketa ustavnih reformi, koji će se dugoročno pokazati kapitalnim događajem, prije svega zbog promjene kursa ili pak smanjenja interesa i angažmana Sjedinjenih Američlkih Država u Bosni i Hercegovini. Zastupnici SNSD-a u Palamentu BiH podržali su ustavne promjene koje je u ime američke administracije kreirao i vodio Donald Hays, čemu su prethodili dugotrajni, snažni pritisci na Dodika. Cijeli posao je propao u Predstavničkom domu Parlamenta BiH zahvaljujući preispoljno tvrdoglavoj "principijelnosti" Harisa Silajdžića, što je američka administracija doživjela kao vlastito poniženje koje nije prošlo bez posljedica po BiH. Jedna od tih posljedica je popunjavanje diplomatsko-ekonomskog prostora, prije svega u RS-u od Putinove Rusije i Srbije predvođene dvojcem Boris Tadić - Vojislav Koštunica.

Na vanjsko-političkom planu najvažnji događaji koji su determinirali secesionističku u prorusku retoriku i konkretnu praksu  Milorada Dodika tokom 2007. godine bili su povezani sa statusom Kosova, bolje rečeno sa skorim proglašenjem nezavisnosti te bivše autonomne pokrajine od Srbije. Srbija koja se godinu dana ranije "osamostalila" izlaskom Crne Gore iz zajedničke države, u svojoj diplomatskoj ofanzivi kojom je nastojala spriječiti taj čin, povezivala je budući status Kosova sa Republikom Srpskom. Jedan zapadni diplomata sa sjedištem u Beogradu, u decembru 2007. godine za "SB" povrđuje da je ta "agenda" u srbijanskoj politici prisutna i djelatna .

"Srbijanski premijer Vojislav Koštunica javno je obznanio svoj stav da su budućnost Kosova i Republike Srpske povezane. On je rekao da ukoliko Kosovo bude nezavisno i Republika Srpska ima pravo izdvojiti se iz Bosne i Hercegovine. Situaciju je dodatno zakompliciralo držanje Rusije koja podržava Srbiju, a sada zajednički podstiču i Milorada Dodika da zaprijeti otcjepljenjem od BiH ako Kosovo proglasi nezavisnost. Ako bi se dopustilo održavanje referenduma kako on to najavljuje, bilo bi uništeno sve što je međunarodna zajednica uradila u BiH u posljednjih 15-ak godina. Time bi Daytonski sporazum bio pokopan", govorio je krajem 2007.godine visokorangirani zapadni diplomata za "SB".

Nekoliko dana prije objavljivanja teksta u "Slobodnoj Bosni" pet najutjecajnijih zemalja (države "Kvinte") uputile su vlastima u Beogradu oštar demarš zbog kontinuiranog miješanja u unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini, njeno ciljano destabiliziranje uoči rješavanja statusa Kosova.

(Podsjetimo, Skupština Kosova proglasila je nezavisnost 17. februara 2008. godine)

Kao čin odobrovoljavanja Srbije i smirivanja tenzija u regionu Evropska unija je u decembru 2007. godine donijela odluku o parafiranju sa Srbijom Sporazuma o stabilizaciji i prudruživanju.

ODLIČNO JE, OD PUTINA JE

Iako se sumnjiva (ras)prodaja firmi i resursa u Republici Srskoj odvijala i u vrijeme prethodnih Vlada, Mladena Ivanića i Dragana Mikereviča, sa dolaskom Dodika na čelo Vlade RS-a taj se proces ubrazava. Ruskim vlasnicima su prodate Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu, Rafinerija ulja u Modriči, kao i „Petrol“ u Banjoj Luci. Međunarodni predstavnici u BiH ukazivali su da iza „Balkan investment banke“ koja je u to vrijeme otvorena u Banjoj Luci stoji ruski oligarh Vladimir Romanov. Čelnici OHR-a su upozoravali da se preko te banke pere novac u RS-u.

Tih mjeseci Milorad Dodik je putovao u Sankt Petersburg zajedno sa premijerom Srbije Vojislavom Koštunicom, gdje je sa ruskim domaćinima potpisao niz ugovora o suradnji u oblasti zdravstva, energetike... sa kojima javnost nikada nije bila upoznata.

Zanimljivo je da je u vrijeme nastavka članka u „Slobodnoj Bosni“ 2007.godine, Milorad Dodik kupio vilu u Beogradu zbog čega se posljednjih dana (napokon!) protiv njega vodi istraga. Bilo je to vrijeme najveće njegove ljubavi sa srpskim liderima, Koštunicom i Tadićem. Krajem 2006. godine obavljena je najveća privatizacija u Republici Srpskoj nakon što je državni Telekom Srbije kupio većinski vlasnički paket (65 odsto) u Telekomu Srpske za 646 miliona eura. (Druga ponuda "Telecoma Austrije" iznosila je 200 miliona eura manje). Značajan dio uprihodovanog novca (preko 200 miliona KM) Dodik je utrošio u izgradnju zgrade Vlade RS-a, koja se u Banjoj Luci kolokvijalno nazivala "Mali Kremlj".

Jedan strani diplomata u to je vrijeme ekspanziju ruskog svakovrsnog prisustva u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, slikovito, ali sa dosta zabrinutosti prokomentirao: "Kada za koju godinu Hrvatska uđe u Evropsku uniju, ako se nastavi trend kojeg je pokrenuo Dodik, u Briselu ćemo se probuditi sa Rusijom na stotinjak kilometara od granica EU-  Prijedoru".

AKO (NAS) SE SETE, SETE

Petnaestak godina kasnije, ovih dana kada je brutalnom agresijom i sadističkim uništavanjem Ukrajine Rusija objavila rat cjelokupnoj zapadnoj, demokratskoj i liberalnoj civilizaciji, vrlo se reljefno mogu prepoznati učinci i utjecaj Putinovog režima na vlast u Republici Srpskoj koja se svih ovih godina nije mijenjala, nego se ubrzavala i zaokruživala. A najvažniji razlog zašto se Dodik svih godina održava na vlasti jeste svaka vrsta podrške i pomoći koju je sve to vrijeme dobijao iz Moskve.

Kako su se za sve to vrijeme ponašali i šta su poduzimali da ove destruktivne procese spriječe ili ublaže, „patriotski“, „probosanski“ političari u Sarajevu, a promijenilo se nekoliko postava (Silajdžić, Tihić, Lagumdžija, B. Izetbegović..) nije tema ovoga teksta. Samo ćemo konstatirati da su se svi oni manje-više „otrijeznili“ i suočili se za strašnim (i ireverzibilnim) dimenzijama ruskog prisustva u BiH, tek nakon prvih granata i raketa koje su prije tačno mjesec dana pale na Kijev i druge ukrajinske gradove. A "Slobodne Bosne" i njenog pisanja prije deceniju i pol, što bi rekao Ilija Čvorović u "Balkanskom špijunu", "ako se sete, sete"...