KAKO SU NAS SPASILI HVO I HRVATSKA VOJSKA: Ukrajina bi već pala u ruske ruke da je Poljska blokirala njeno naoružavanje, kao što je Hrvatska činila tokom agresije na BiH!

Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu, ili češće polovinu, oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 05. Apr. 2022  05. Apr. 2022

  • 22

Piše: SENAD AVDIĆ

Bila je druga polovina februara 1993. godine kada je Sefer Halilović, tadašnji komandant Armije BiH, prvi put izašao iz Sarajeva na „slobodnu teoritoriju“, u Zenicu gdje sam ja, po ratnom rasporedu, boravio od početka godine. Tih su dana održavani pregovori između zapovjednika Armije BiH i HVO-a, ako se ne varam u Jablanici, pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a. Halilović je nakon toga produžio u Zenicu, gdje je, takav je bio plan, trebao preseliti Istureno komandno mjesto, sa kojeg bi se u nastavku rata rukovodilo i zapovijedalo Armijom BiH. Sa njim je u delegaciji bio portparol Fahrudin Radončić, koji mi je u hotelu „Internacional“ poklonio šteku „plavog Ronhilla“.

BESPUĆA KONVOJA ZA SREBRENICU

Dva su događaja tih dana bila aktuelna na ratnoj, političkoj i međunarodno-diplomatskoj sceni: finalni pregovori u Ženevi o Vance-Owenovom planu (kojeg će nešto kasnije urnisati Radovan Karadžić i Skupština na Palama) i tih dana pokrenuta masovna agresija Vojske Republike Srpske na slobodne teritorije u širem rejonu Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske gdje se nalazilo desetine hiljada ljudi, uglavnom izbjeglica iz drugih okupiranih i poklanih dijelova Podrinja.

I jedno i drugo je dramatično utjecalo na aktivnosti i „protokol“ komandanta Halilovića u Zenici. Evo i kako: iz Hrvatske je tih dana krenuo veliki konvoj sa oružjem i municijom koji je bio namijenjen Drugom korpusu Armije BiH. Tim oružjem, plan je bio takav, opremila bi se armijska jedinica, Prva muslimanska brigada, sastavljena od protjeranih mladića iz Podrinja koja bi bila upućena u probijanje obruča i spašavanje naroda u ugroženim područjima Konjević-Polja i Cerske koja su bila izložena najtežim napadima Vojske RS-a.

Božo Rajić, u to vrijeme ministar odbrane "Herceg Bosne", zabranio je prolazak "tuzlanskog konvoja" kroz Hercegovinu. Odnosno postavio je ultimatum: oružje će proći kroz "hrvatske teritorije" ukoliko vlast u Sarajevu prihvati da sebi lojalne vojne i policijske snage u kantonima sa hrvatskom većinom, koje je mapirao Vance-Ownov plan, pretpočini Stožeru Hrvatskog Vijeća odbrane. To je obuhvatalo jedinice Armije BiH u Hercegovini, Srednjoj Bosni, Posavini... Isti proces je bio predviđen za jedinice HVO-a u kantonima sa bošnjačkom većinom, bihaćka Krajina, Sarajevo, Zenica, koje bi se stavile pod komandu Armije BiH...

Rekosmo, Vance-Owenov nikada nije bio operatibilan, međutim Rajićev, odnosno „hercegbosanski“ ultimatum je ostao na snazi. Pisao je tih dana Sefer Halilović molećivo pismo Rajiću, upozoravao ga da će biti odgovoran ako bespomoćno, nenaoružano stanovništvo srebreničke enklave padne u nemilost Mladićevih hordi, što će se zacijelo i desiti ako im ne stigne vojna pomoć odakle je to jedino izvodivo - iz Tuzle. Rajićev odgovor bio je cinično hladan i dosljedno bešćutan i morbidan: prvo pretpočinjavanje Armije BiH, pa nakon toga možemo govoriti o konvoju.

Radončiću sam, kad smo se sreli u Zenici, rekao da svakako što prije moram vidjeti njegovog šefa Sefera, a razlog je bio također neodgodivo dramatičan: samo nekoliko dana ranije na ludo hrabar način u Srebrenicu je uspio ući moj kolega, novinar „Slobodne Bosne“ Haris Nezirović, prvi i jedini domaći novinar kojem je to uspjelo tokom cijele ratne tragedije tog grada. Nisam imao ideju šta bih tačno tražio od komandanta Armije BiH u vezi sa tim frustrirajućim, nerješivim problemom, osim da on potčinjenim komandantima u Srebrenici prenese da povedu računa o Harisu i eventualno ga evakuiraju, ako se ukaže neka prilika za to.

Ušao sam u kancelariju komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i tamo zatekao cijeli komandni  kadar Korpusa koji je ćutke posmatrao i slušao Sefera Halilovića kako nervozno hoda oko stola dok sa nekim razgovara telefonom. „Ali, Tiho, molim te, reci ovim svojim Bobanu, Rajiću bilo kome, organizirat ćemo ako treba, zajedničku pratnju konvoja sve do Tuzle dok ga ne preuzme Željko Knez i Drugi Korpus i podijeli borcima koji idu prema Srebrenici. Nema šanse da oružje završi negdje drugo“, kumio je i preklinjao komandant Halilović nekoga sa druge strane telefonske žice. Kasnije ću saznati da je razgovarao sa Tihomirom Blaškićem, zapovjednikom HVO-a u Srednjoj Bosni. (Dešavalo se to mjesec i pol prije masakra u Ahmićima zbog kojeg će Blaškić biti osuđen u Haagu)

Koliko sam shvatio, blokadu konvoja sa oružjem Božo Rajić i društvo su opravdavali strahom da bi, umjesto u Tuzli, oružje moglo završiti u srednjoj Bosni i poslužiti tamošnjim armijskim jedinicama za obračun sa HVO-om. Saznat ću kasnije da Seferova molba koja je graničila sa samoponiženjem nije imala nikakav efekat, da oružje nije prošlo hercegovačke barikade i kontrole.

UVOD U NAJAVLJENI GENOCID

Saznat ću, također, tih dana da je u Tuzli hapšen major Nešad Šabić, komandant Prve muslimanske brigade, koja je trebala ići u proboj obruča oko Cerske, nakon što je odbio izvršiti naredbu i povesti nenaoružane i neopremljene borce u sigurnu smrt. Evo kako je u svom dnevniku-knjizi ( "Drina ih odnijela") Azir Šabić, jedan od boraca Prve muslimanske brigade opisao pripreme za odlazak u proboj obruča prema napadnutoj slobodnoj srebreničkoj enklavi.

„Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane, dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja... Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja, jer za ovaj put (kroz neprijateljske teritorije prema Cerskoj, op. S. A.) smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.“

Samo petnaestak dana kasnije, sredinom marta, nakon što je vojska RS-a zauzela Cersku i Konjević-Polje, i nastavila prodirati prema Srebrenici, reagirala je međunarodna zajednica. Prvo je u opkoljeni grad stigao general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a, i nešto svojom voljom, a malo više pod pritiskom očajnog, preplašenog naroda, svojim prisustvom upozorio Ratka Mladića da obustavi agresiju. Humanitarnom akcijom iz zraka tih je dana je dostavljena dugo očekivana hrana narodu koji je mjesecima strateški izgladnjivan. Potom je Vijeće sigirnosti UN-a Srebrenicu proglasilo zaštićenom zonom. Pregovori na sarajevskom aerodromu između vojnog vrha RS-a i Armije BiH rezultirali su demilitarizacijom snaga 28. divizije Armije BiH u Srebrenici, predajom lokalnom UNPRFOR-u cjelokupnog teškog naoružanja. Uskoro su u grad stigli vojnici nizozemskog bataljona UNPROFOR-a.

Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, kako ćemo svjedočiti dvije godine kasnije, tog marta 1993. godine nije spriječena, nego je samo odgođena. Užasna sudbina Srebrenice i genocid nad osam hiljada njenih građana se ne prestaje aktuelizirati, niti se na njega prestaje referirati otkako je počela divljačka agresija Rusije na Ukrajinu. U Ukrajini, kao i širom svijeta, političari, mediji, pravnici... prave uglavnom logična i održiva poređenja između ove dvije tragedije. Ta je praksa povlačenja analogija, doživjela svoj vrhunac ovih dana kada su ukrajinske vlasti nakon ruskog povlačenja u gradu Buča zatekle jezive dokaze njihove bestijalnosti, stotine mrtvih civila na ulicama, zgradama, masovnim grobnicama.

OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI

„Buča se sada pridružila Srebrenici, Lidicama, Katinskoj šumi, Osweicimu, Nankingu... i hiljadama drugih mjesta u krvavom atlasu svjetskog barbarstva“, piše New York Times. Tony Birtley, novinar koji je dvije ratne godine proveo u Srebrenici, jedno vrijeme i sa pomenutim mojim kolegom Harisom Nezirovićem, tvrdi da se ukrajinska Buča ne može porediti sa Srebrenicom. „Srbi su imali oružje, Bosanci nisu imali ništa. Buča je pokazala da je Bosna bila napuštena i da nije dobila pomoć - Ukrajina za sada dobiva pomoć“, kazao je Birtley u razgovoru za televiziju N1.

Ali vratimo se onim ratnim događajima iz februara-marta 1993. godine koji su, kako će se kasnije pokazati, determinirali daljnu strašnu sudbinu Srebrenice, jer nakon što je slobodna teritorija tokom agresije VRS-a svedena na uzak gradski pojas, sudbinski su reducirane mogućnosti njene efikasne odbrane. Opskrbne linije, helikopterski letovi Armije BiH, su bile vrlo rizični, pogotovo nakon što je jedan helikopter sa logistikom i vojnicima srušen na nebu iznad opkoljenog grada.

Cijeli svijet, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, uključujući i Njemačku koja je dugo oklijevala da se priključi toj kampanji, sedmicama izvode složene logističke operacije dostavljanja oružja, municije i vojne opreme hrabrim i vještim braniteljima Ukrajine. Susjedna Poljska pretvorena je u džinovsku logističku platformu uz pomoć koje uz sve teškoće i rusku destrukciju u Ukrajinu stiže neophodna vojna oprema, uključujući i najsofisticiranije odbrambene sisteme.

Može li iko u slobodnom, demokratskom svijetu zamisliti situaciju u kojoj bi Poljska prolazak konvoja oružja kroz svoj teritorij uvjetovala nekakvim svojim partikularnim zahtjevima prema Ukrajini, nekim ustupcima koje bi postavljala Volodimiru Zelenskom?! Da li bi se Poljaci ikada pred poviješću mogli opravdati ukoliko bi, primjerice, prolazak konvoja oružja za branitelje Mariupolja, Kijeva ili Harkova uvjetovali nekim sebičnim ultimatumom Kijevu tipa traženja političko-teritorijalnih ustupaka poljskoj manjini u susjednoj zemlji? Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu ili češće polovinu oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.

Poljska, reći će neko, pomažući Ukrajini investira u sopstvenu sigurnost i odbranu od ruskih prijetnji. Tačno. Ali i Hrvatska bi bezrezervnim, iskrenim pomaganjem odbrani BiH protiv srpske agresuije i zločina, bez fige u džepu i ultimatuma, pomogla samoj sebi budući da je trećinu njezine teritorije također kontrolirala velikosrpska čizma.

Reći će neko i ovo: Hrvatska se pridržavala obaveza proisteklih iz rezolucije UN-a o embargu na uvoz naoružanja u države bivše Jugoslavije. Da, ali je istovremeno njezina vojna ekspedicija predvođena Slobodanom Praljkom na nekoliko sastankaka sa Ratkom Mladićem u Budimpešti obavljala krupne poslove trgovine oružjem.

SPAŠAVANJE "SVOGA" BIHAĆA

Mnogi će reći (i govore): „Hrvatska je spasila Bihać da se u njemu ne dogodi genocid kao u Srebrenici“. Da, ali ovdje je riječ o tome da ni Hrvatska ni njena marionetska tvorevina u BiH nije uradila ništa da se barem pokuša umanjiti srebrenička tragedija. I još nešto: Hrvatska nije imala pretenzije, dakle ni interes prema Srebrenici, pa je njihovoj vlasti bilo potpuno svejedno ko će njom vladati i koji će sredstvima tu vlast osigurati. Sa Bihaćkom krajinom stvari drugačije stoje. „Naš predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939, 'podebljanjem hrvatskog pereca', dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog Unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva 'Turske Hrvatske') koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama... Čak ih je i izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima, primjerice prilikom susreta sa talijanskim premijerom Andreottijem.“

Ovako je sentimente i planove hrvatskog predsjednika prema bihaćkom regionu opisao Tuđmanu lojalni ratni ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u svojoj knjizi „Stvaranje hrvatske države 1991. - Ministarska sjećanja“.   

„Hrvatsko vijeće obrane je zajedno sa Hrvatskom vojskom spasilo Bosnu i Hercegovini“, rekao je jučer Zoran Milanović. „Uloga Hrvatske u BiH uz neka zastranjenja, bila je vitalna za njenu zemlju“, pojasnio je predsjednik Hrvatske. „Zastranjenja“ na koja aludira Milanović je nešto drugačije pravno kvalificirao Sud u Haagu. Sudsko vijeće u Hagu je u presudi „hrvatskoj šestorici“ („Prlić i ostali...“) ta sitna, nestašna, gotovo zanemariva „zastranjenja“ tretirao kao „udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.

ŠTA JE STARIJE - KOKAIN ILI JAJE?

Tvrdnja Zorana Milanovića u spasonosnoj ulozi HVO-a i hrvatske vojske za opstanak Bosne i Hercegovine je po stupnju cinilnosti i beozobrazluka skoro blizu tvrdnji Jadranka Prlića tokom suđenja u Haagu da su „u Srebrenici ubijeni i njegovi vojnici“. Da, tačno je, u julu 1995. godine gospodin Prlić je bio na dužnosti ministra odbrane BiH. Ali je također tačno i to da je on bio premijer „Herceg-Bosne“ u vrijeme kada je njemu potčinjeni ministar odbrane Božo Rajić spriječio prolazak konvoja sa oružjem namijenjen odbrani Srebrenice.

Naravno da je diskutabilno koliko bi to oružje promijenilo tok rata i umanjilo kataklizmične dimenzije srebreničke tragedije, ali ovdje nije riječ o tome: radi se o ultimativnom indikatoru moralne dimenzije onih koji su spriječili naoružavanje žrtve. Naposljetku, niko ne može garantirati da će naoružavanje (u kome sudjeluje i Hrvatska) Ukrajine spriječiti ruskog agresora da okupira neke njene dijelove: radi se o univerzalnoj obavezi da se učini sve kako bi se to preduprijedilo.

„Danas sarajevska čaršija prakticira taktiku iscrpljivanja i trči-laži“. I to je u najnovijoj logorejičnoj eskapadi kazao predsjednik Hrvatske. Da budem načisto i da se prestanemo baviti efemerijama tipa je li stariji kokain ili jaje: da je bilo do HVO i hrvatske vojske, odnosno do vrha države koja je usmjeravala „udruženi zločinački poduhvat“, Sarajevo, pa time ni „sarajevska politička čaršija“ tokom posljednjeg rata bi nestali! Najprecizniji i najsnažniji stav-onaj artiljerijsko-topnički, o sudbini „sarajevske čaršije“ iznio je tokom rata Ivica Rajić, zapovjednik iz Kiseljaka, kada se pred kamerama pohvalio da i on i njegovi borci svojim topništvom pomalo kljucaju po Sarajevu, zajedno sa ratnim i poratnim(haškim) kolegama Ratkom Mladićem, Stanislavom Galićem i Dragoljubom Miloševićem. Ivica Rajić nije zbog toga zločina suđen u Haagu, nego zbog jednog drugog „zastranjenja“: pokolja nad trideset i jednim civilom i šest vojnika u Stupnom Dolu. Skoro deset godina, prije nego što će biti uhapšen, Rajića je vlast u Hrvatskoj krila, štitila i stambeno-komunalno i materijalno-financijski opskrbljivala.

Kao krunski dokaz o dobrosusjedskom odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini Zoran Milanović je potegao nekakvu plehanu značku koju je Franjo Tuđman okačio o rever Aliji Izetbegoviću. Pa je tim povodom pozvao Bakira Izetbegovića da vrati taj sitni oblik Tuđmanove milosti prema njegovom ocu. Da je nekim slučajem Alija Izetbegović nagradio i odlikovao Tuđmana za nekakve zasluge za BiH, to bi može biti govorilo o dobrim namjerama i iskrenim praksama hrvatskog predsjednika prema BiH. Ovako, Izetbegović je primanjem Tuđmanove kičaste limarije samo potvrdio fluidnost svog moralnog habitusa: izvinuo se naš šnajder Alija nasilniku - vrhovniku Đuri koji ga je marisao!   

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 22

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...