Piše: SENAD AVDIĆ

"Umjetnost je bila njegov protest. I protestirao je već 90-ih kada se razbuktao srpski nacionalizam, stao je na stranu Bosanaca kada je objavio strip "Sarajevo tango". Imao je jedinstvenu vezu sa Kosovom: došao je 2019., govorio je svuda o Kosovu, a na godišnjicama se  pridružio Dana nezavisnosti Kosova".

Ovako je povodom smrti  Hermanna Huppena (1938-2026), velikog belgijskog i evropskog strip autora, prošle nedjelje pisao "Koha", vodeći list na Kosovu.

Beogradski portal "Peščanik" u kompetentnom osvrtu na Hermannov impresivan  stvaralački opus podsjeća da je "Hermann umro samo pola godine nakon smrti svog prijatelja Ervina (Rustemagića), čovjeka koji je svojim izuzetnim radom Jugoslaviju tog vremena učinio jednom od ključnih pozornica savremenog evropskog i svjetskog stripa".

UNIŠTAVANJE  SARAJEVSKE BAŠTINE

Autor podsjeća (ili otkriva) da su "već na početku opsade Sarajeva, srpske snage granatirale zgradu u kojoj su se nalazile kancelarije Strip Arta. Preko 14 hiljada originalnih tabli, naslovnih strana, ilustracija pripremljenih ekskluzivno za jugoslovenske čitaoce, tada već nepostojeće države, nestalo je u sumanutom bombardovanju i monstruoznom sustavnom ubijanju grada. Ova djela su se pridružila sudbini sarajevske biblioteke u kojoj je pod dejstvom artiljerije samoproklamovane Vojske Republike Srpske  spaljeno preko dva miliona knjiga, među kojima i mnogi srednjevjekovni rukopisi", napisao je Dejan Atanacković na „Peščaniku“.

Ne postoji ozbiljna novina u Evropi, a pogotovo specijalistički portal koji prošle nedjelje nije zabilježio smrt Hermanna Huppena. Za francuski list "Le Mond" on je "jedan od najvećih francusko-belgijskih  strip umjetnika koji je  utjecao na generacije autora stripa". 

Prošlonedjeljna smrt belgijskog genija, međutim, uopće nije zabilježena u medijskom prostoru u BiH. Unatoč tome što bismo Hermanna mirne duše i sa dosta razloga mogli klasificirati (a da se on ne bi uopće bunio) i kao sarajevskog autora. Svoje najvažnije radove od kraja 70-ih godina (kakvi su Comanche, Jeramiah, Tornjevi Boa Morija objavljivao je premijerno u Strip Artu veličanstvenom projektu svog prijatelja Ervina Rustemagića. Herrmana (i) sarajevskim autorom, napokon, čini i njegovo remek djelo "Sarajevo tango" (posvećeno neprežaljenom  zaljubljeniku u strip, piscu  Karimu Zaimoviću) o objavljeno početkom ratne 1995.godine. Ovo potresno umjetničko svjedočanstvo o ratnom Sarajevu i barbarstvu kojem je izloženo autor je osobno poslao na stotine adresa vodećih vodećih svjetskih državnika i drugih utjecajnih ljudi kao svojevrsni preklinjući vapaj da zaustave mrcvarenje jednog evropskog grada i njegovih stanovnika.

TANGO SA HERMANNOM

Niko se, dakle, u tom gradu, već sedam dana nije sjetio da registruje i osvrne se na smrt svoga prijatelja, jednog od onih umjetnika koji je svoj talenat, umjetničku snagu, moral i ogromnu energiju 90-ih godina uložio u spašavanje njegove sudbine i dostojanstva. Hermann je jedan od onih svjetskih umjetnika, potpuno stvaralački i po globalnoj  percepciji  ravnopravan njima, koje su činili Josif Brodski, Susan Sontag, Jean Luc Godard,  Pavarotti, Bono Vox, Jose Semprun, Radomir Konstantinović… koji su uz ovu zemlju i njen građane bili na nesebičan i stvaralački aktivan način.

Pogledamo li objektivno, ko bi se, zapravo, uopće mogao oglasiti i znati išta u strip-crtaču makar bilo riječi o jednom od najvećih autora ovog stoljeća? Je li to realno  očekivati od kantonalnog ministra kulture kojem je vjerovatno jedino (i formativno) strip-štivo sa kojim se susreo bila masovno-štampana i organizirano distribuirana škrabotina, to jest obrazovno- edukativna stupidarija (nepoznatog počinitelja)  "Naš dedo Alija"? Možda bi o Hermannu Huppenu, povodom njegove smrti prozborila federalna ministrica kulture, samo još uvijek nije sigurna da li se po nakaznom Tuđmanovom novogovoru kaže ( piše) „strip“, ili „štrip“. Jedva je ovladala domoljubnim „športom“ kojim u javnoj kominikaciji supstistuira omraženi (jugo-ugo)unitaristički „sport“.

Blesavo je očekivat da povodom  smrti velikog belgijskog umjetnika išta imaju prozboriti dominantni  patriotski mediji i njihovi vlasnici, šaptači  i novinari. Oni su posljednji put svoj angažman u vezi sa stripom imali prije nekoliko godina tokom masovnog linča najpoznatijeg bosanskohercegavčkog strip autora Filpa Andronika, koji se usudio nešto nasitno, benigno  zajebavati sa Ocem Nacije.

Vratimo se pisanju prištinske „Kohe“ da je Hermann Hupenn bio redovan počasni gost na svečanostima koje je organizirala ambasada Kosova u Briselu. Je li tekući ambasador BiH u Briselu ikada čuo za velikog umjetnika te države? Da kojim slučajem jeste,  već bi njegovu smrt opjevao na svojim isprazim, iritantno samohvalisavim  objavama.

Kosovo je, što pokazuje i ovaj primjer,  posljednjih skoro dvije decenije nezavisnosti ako ništa drugo pokazalo da zna sačuvati,  stvarati  i cijeniti prijateljstva. Sarajevo je, za to vrijeme,  potonulo u autistični mrak industrijske proizvodnje neprijatelja!  A može biti i da se dominantom bošnjačkom nacionalističkom narativu, koji je ignorantski i privincijalno antizapadni   nikako ne uklapa to da su Bosna i Bošnjaci nekada davno imali velike, jake, iskrene prijatelje na „truhlom islamofobnom Zapadu“?!

1. S. Prije 15-ak dana umro je John F. Burns, veliki britanski novinar koji je iz ratnog Sarajeva izvještavao za „New York Times“. Uz kolegu Chucka Sudeticha gradio je nepogrešivu sliku agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu („Zaustavite balkanskog kasapina“, apelovali su u prvim sedmicama rata ) koja je senzibilirala američko i svjetsko javno mnjenje, i što je bitno utjecalo na aktivnosti američke administracije. Za izvještavanje iz sarajevskog pakla Burns je nagrađen Pulitzerovom nagradom. I njegova smrt, u gradu u kojem je milion puta mogao izgubiti glavu, prošla je ugluho…

Jednom sarajevskom poznaniku John Burns je prepričao svoj susret sa Alijom Izetbegovićem u Predsjedništvu BiH na samom početku agresije. „Savjetovao  sam gospodinu Predsjedniku da odmah, ako već nije, nazove predsjednika Amerike Georgea Busha, jer je svaki rat na svijetu i američki unutrašnji problem. Odgovorio mi je da sam u pravu, ali da nema telefonski broj Bijele kuće. Zabrinut sam za sudbinu zemlje u ratu čiji predsjednik nema broj predsjednika Amerike“.