Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 28. MART

Na javnom televizijskom servisu Republike Srpske emitira se dijaloška emisija posvećena funkcioniranju Ministarstva vanjskih poslova BiH. Povod je najava ministarstva Bisere Turković da se radi na pisanju monografije posvećene 30-oj godišnjici funkcioniranja ovog ministarstva. Gosti u emisiji bili su aktuelni i bivši ambasadori BiH iz Republike Srpske, te savjetnica srpskog člana Predsjedništva BiH. Svi oni jednodušno tvrde da MIP BiH ne postoji od 1992.godine, nego da u njegovom jedino važećem rodnom listu stoji početak 1997. godine, kada je nakon prvih poslijeratnih izbora formirano novo, dejtonsko, Ministarstvo vanjskih poslova BiH. Kako je objasnio voditelj, poziv za sudjelovanje u emisiji je bio upućen i ministrici Turković, no ona je odbila gostovanje na RTRS-u.

Da ne trošimo vrijeme i prostor na ustavno-pravne začkoljice tipa da li je starija sarajevska kokoš, ili banjalučko jaje, citirati ćemo član Jedan dejtonskog ustava koji definira kontinuitet BiH i njenih institucija na sljedeći način: „Republika BiH čije je službeno ime od sada Bosna i Hercegovina nastavlja pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim ustavom i postojećim međunarodno priznatim granicama“.

To znači da ukoliko je, na primjer, daytonski ustav potvrdio da je BiH članica Ujedinjenog naroda, onda je logično da je njim veriifcirano i da je onaj koji je 22.5. 1992. na dan priznanja predstavljao BiH u generalnoj Skupštini UN , ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić tada bio i ostao legalan i legitiman predstavnik, legitimne institucije.

Ali, da se ne zamaramo daljim elaboriranjem, treba ozbiljno uzeti u obzir konstataciju Ane Trišić Babić, Dodikove savjetnice i dugogodišnje visokopozicionirane radnice MIP-a, da nikada nije bila veća podijeljenost i nije vladalo toliko nepovjerenje unutar te institucije koliko je to slučaj otkako se na njegovom čelu nalazi ministrica Turković. „Umjesto da se fokusiramo na ona pitanja oko kojih se možemo dogovoriti, stalno se otvaraju i pokreću stvari koje samo dodatno otežavaju funkcioniranje MIP-a“, kazala je večeras bivša zamjenica ministra Trišić Babić. Sa njom se suglasio ambasador u Moskvi Željko Samardžija, također veteran u radu državnih institucija, smjeran i odgovoran čovjek za kojeg se tijekom svih ovih godina ne mogu vezivati ​​destrukcija, ekstremizam i slične nepodopštine.

Vratimo se, dakle, na povod za ovu emisiju, monografiju o 30-godišnjoj  povijesti MIP-a koju, tvrdi se, na svoju ruku, bez konzultacija sa bilo kim „gura“ ministrica Turković. Gospođa Turković i sama ove godine slavi trideset godina svog rada u bosanskohercegovačkoj diplomaciji, tako da će buduća monografija vjerojatno biti i svojevrsna afirmacija njenog doprinosa u toj oblasti. Ne treba imati dilemu da će autori monografije koje će selektirati i usmjeravati ministarstvo svoje djelo ispisati i prezentirati u svijetlim, pastelnim, umirujućim bojama. Nužno će buduća monografija slaviti diplomatske pobjede, a u stranu gurnuti događaje, ličnosti, procese koji bi mogli narušiti svečarski karakter budućeg ukoričenog spomenika čuda BiH diplomacije. Neće u budućoj monografiji biti mjesta za skandale poput onoga najvidljivijeg da se jedan od prethodnika Bisere Turković na ministarstvom mjesta godinama u rodnoj  Ameriku nalazi i kućnoj izolaciji ili kreće uz policijski nadzor. Teško da ćemo iz monografije saznati da jedan drugi bivši ministar vanjskih poslova izdržava višegodišnje robiju nakon što je u Haagu presuđen za ratne zločine. U najširem luku će se zaobići sitne nepravilnosti, pa i ozbiljni skandali poput mreža stranačkih i porodično-nepotističkih, parazitskih klastera u što se pretvorilo Ministarstvo i diplomatsko-konzularna mreža. Neće se naći u monografiji mjesta za onoga jednog amabasadora veseljaka koji je u ratu bio ambasador u dvije europske zemlje, najprije u Švicarskoj , potom iu Austriji. Kada su ga dobronamjerno pitali kako može biti ambasador u Austrijii kad ne poznaje njemački jezik, mrtav hladan je odgovorio: „Pa šta to ima veze. Ako sam mogao biti ambasador u Švici gdje nisam znao ni jedan od tri službena jezika, mogu valjda i u Austriji gdje ne znam samo jedan“.

Monografije po difoltu, po zakonima svog žanra, zaobilaze neugodne, teške i komprimitantne epizode, fokusiraju se na uspjehe, postignuća, umjesto sumnje i povoda za kritičko razmišljanje šire optimizam i podstiču na ponos.

Monografije, pa tako i ova koju na svoju ruku namjerava ukoričiti Bisera Turković su idealno preizborno štivo, njima se narod podsjeća na postignuća svevremenske ministrice i naravno njene stranke, kao i njhovog Osnivača bez kojeg ništa u BiH, a možda ni šire ne bi bilo. Ovakvo jedno djelce, uz svađe podjele, sukobe sa drugima, svakako je lijepa i korisna marketinška predizborna stvarčica na kojoj će biti ponosna familija sa Poljina koju ministricu Turković podržava i ohrabruje, a ona im uzvraća podjednakim, vatrenim emocijama.

UTORAK, 29.MART

Koliko mogu biti pogubna, u doslovnom smislu te riječi, fragmentacija i nefunkcionalnost policijsko-sigurnosnog prostora u Bosni i Hercegovini na tragičan je način upozorio ubistvo visokog policijskog službenika Radenka Bašića u Prijedoru. Bašića je prije desetak dana svirepo likvidirao plaćeni ubica ispred njegove zgrade u rano jutro dok je odlazio na posao. Otkrivanje i hapšenje egzekutora i naručitelja ovog drskog zločina praćeno je neprimjerenim uplitanjem Milorada Dodika koji je optužio tužiteljstvo, lokalno i entitetsko, za neprofesionalnost, nesposobnost da radi svoj posao i najavio njihovo kažnjavanje. Pritom se pozivao na povjerljive policijske informacije koje po prirodi posla koji obavlja Dodik nije mogao niti smio znati i sa čijim je objavom u javnosti ugrozio istragu koja još nije bila okončana.

Ono što je nakon hapšenja kriminalaca uključenih u ovaj zločin dodatno zaprepastilo javnost, bila je vijest da su prije ubistva policajca Bašića postojale ozbiljne informacije prikupljene od jedne državne policijske agencije da se priprema njegova likvidacija. Najprije su mediji tvrdili da je takvu informaciju policija RS proslijedila Obavještajna- sigurnosna agencija BiH (OSA). Potom je to potvrdio entitetski ministar policije Dragan Lukač s tim što je rekao da je tu informaciju pribavila Agencija za istrage i zaštitu SIPA-e.

Suštinski je potpuno navažno koja je od državnih sigurnosnih agencija upozorila na pripremanje ubistva načelnika policije Bašića, međutim politika je očito i to važan detalj. Lukač je rekao da je u toj informaciji pisao da je naručitelj ubistva, jedan poznati prijedorski kriminalac, narko-diler, danima prije zločina tražio u Mostaru plaćenog ubicu kojeg će angažirati da usmrti policajca Bašića. Ministar je najavio pokretanje istrage protiv krivaca, onih koji nakon dobivene dojave da se sprema likvidacija policijskog načelnika, nisu reagirali primjereno i poduzeli sve nedovoljno mjere da se Bašića zaštiti.

Uglavnom, kao što se može vidjeti zbog konfuzije, disfunkcionalnosti i rasparčanosti sigurnosnog aparata na svim razinama, uključenosti politike i ličnih taština, stradao je jedan čestiti policajac. Njegova se smrt mogla i morala preduprijediti, a njegove ubice pohapsiti prije nego što počini mučki zločin. Za očekivati ​​je da neko zbog ovih propusta snosi odgovornost, bude izmijenjen, i(li) kazneno gonjen. Vidjet ćemo koliko je to stvarno u zemlji i sistemu u kojem je samo organizirani kriminal dobro organiziran.  

SRIJEDA 30. MART

U Sarajevu je danas promovirana knjiga „Grebo“ čiji je autor Boro Kontić, poznati bosanskohercegovački novinar, nekadašnji student, kasnije prijatelj prije tri godine preminulog profesora, aktiviste, političara. Kontićevu knjigu koju autor naziva kratkom biografijom tek trebam čitati i na nju se ozbiljno namjeravam osvrnuti u jednoj od narednih emisija Heftarica. Ono u šta sam posve siguran jeste da je pisac knjige o Grebi bio mnogo kompetentniji od autora također nedavno objaljene knjige „Tunjo“. Ta knjiga predstavlja totalni životni intervju kojeg je novinar Ruždija Adžović vodio sa profesorom, filozofom i političarem Muhamedom Filipovićemi i objavio nekoliko godina nakon njegove smrti. Autor knjige „Tunjo“ u toj mjeri bio je fasciniran, da baš ne kažem snishodljiv, prema svom sugovorniku da mu ni u razgovoru, niti kasnije tijekom „sklapanja“ knjige nije protirječio i kritički presipivao njegove tvrdnje.To je rezultitralo brojnim nepreciznostima, nelogičnostima, pa i grotesknim odstupanjima od istine. U najvećem dijelu knjige „Tunjo“ Muhamed Filipović sebe politički i društveno pozicionira kao žrtvu komunističkog režima, kao intelektualca - disidenta koji cijelog života proganjan, šikaniran i stigmatiziran zbog svog neobuzdanog mišljenja. Istovremeno, profesor Filipović svom sugovorniku, a kasnije i čitatelju knjige ne propušta istaći kako je i koliko tokom svog bogatog života pomagao svojim suvremenicima, kolegama, prijateljima, rješavao im egzistencijalne i socijalne probleme, pomagao oko zapošljavanja, rješavanja stambenih problema, akademskog napredovanja. Političko disdenstvo s jedne, i društvene moći, s druge strane, ni u liberalnijim režimima nego što je bio komunistički, nisu išli jedno sa drugim pod ruku.

Takvih logičkih neravnina i narativnih protivurječnosti, sasvim sigurno, nema u Kontićevoj knjizi o profesoru Grebi.

Bez obzira na godine koje su ih dijelile, dvadeset godina je Filipović bio stariji od Zdravke Grebe, njih su dvojica suvremenici, njihovi su se politički i akedemski i životni putevi ukrštali i preplitali. Obojica su bili djeca komunizma i u određenim istorijskim periodima bili bliski nekim od najutjecajnijih komunističkih lidera u BiH i bivšoj Jugoslaviji. Muhamed Filpović bio je miljenik moćne familije Pozderac, dok je Zdravko Grebo jedno vrijeme bio šef kabineta ništa manje utjecajnom Branku Mikuliću .  

Nekoliko godina uoči raspada jednopartijskog sustava i jedan i drugi su se razišli sa komunističkom prošlošću, shvatili da je taj sustav povijesno potrošen i izabrali su različite puteve svog političkog i javnog djelovanja. Grebo je postao neformalni intelektualni guru krhke, nedovoljno artikulirane građansko-liberalne scene kojoj pečat negativnih povijesnih događaja nije dopustio da sazrije i pusti korijene. Filipović je angažman pronašao u krugu nacionalnog političkog djelovanja, najprije u vanstranačkom formatu, a kasnije u okviru političkih partija sa bošnjačkim nacionalnim predznakom.

Da podjele i politički sukobi, polemike o odnosu nacionalnog i građanskog principa nisu novijeg datuma, niti su specifikum aktuelnih političkih elita, neka posvjedoči jedna istinita anegdota, dijalog između Zdravka Grebe i Muhameda Filipovića kojem je prisustvovao u predvečerje viešastranačja u BiH. Filipović je tada osnovao Odbor za zaštitu kolektivnih i individualnih prava Muslimana, koji je bio preteča Stranke demoratske akcije formirane nekoliko mjeseci kasnije. Zdravko Grebo mu je to kao mlađi partijski lijek i univerzitetski kolega prigovorio uvjeren da je samo građanski model političkog organiziranja odgovora biću i društvenoj supstanci BiH. „Da ti ja kažem, Grebo“ , odgovorio mu je Tunjo Filipović, „imam ja kod kuće jedan dosta kvalitetan durbin, pa ću ti ga ako želiš donijeti. Pa se lijepo popenji na vrhu Trebevića i gledaj ljude po Sarajevu. Čim ugledaš prvog građanina, dođi da zajedno osnujemo građansku partiju“ .  

ČETVRTAK, 31. MART

Uoči početka predizborne šutnje u Srbiji vladajuće Srpske napredne stranke i njenog lidera Aleksandra Vučića pohvalili su se impresivnim, nepreglednim spiskom ljudi, javnih radnika, naučnika, umjetnika, sportista, muzičara koji ih podržavaju i žele im dug život i ostanak na vlasti. Naravno, kao i u svim sličnim slučajevima, javnost se najviše loži na izraze ljubavi, poštovanja i povjerenja koje prema Vučiću javno ispoljavaju poznate estradne ličnosti.Pa se ljudi po ko zna koji put istim povodom   zabavljaju i čude kako ova pjevačica, ili ovaj pjevač, muzičar ...mogu podržavati vlast, a znamo ih iz vremena kada su podržali neku drugu vlast, a Vučića i njegove pljuvali i prezirali. Ima zgodna priča Vuka Draškovića koja je već ušla u usmeno predanje u Srbiji kao primjer narodnog lukavstva i oportunizma. Pitao Vuk tokom kampanje u nekom selu čiču zašto ne glasa za njega i njegovu stranku, a starina mu je odgovorila:„Glasaću, Vuče, za tebe kad budeš na vlasti“. Nikakve suštinske razlike nema između ovog proračunatog starca, s jedne, te Jelene Karleuše, Gorana Bregovića, Harisa Džinovića, Ace Lukasa i bogte pita kojeg još estradnjaka koji navijaju za Vučiča i njegove naprednjake.

Pomalo djetinjasto i naivno djeluju analitičari koji u sprezi estrade i politike pokušavaju isčeprkati dublji smisao i ozbiljnije društveno-političke poruke. Država je u Srbiji, i ne samo u Srbiji, najveći poslodavac i najredovniji platiša, a u Srbiji, što bi se reklo, i hljeb i pogača su kod jednog čovjeka i jedne stranke. Vučić i SNS odlučuju o svemu, pa, recimo io tome, ko će i za koje pare svirati za Novu godinu. Za posljednju su u Beogradu svirali Bregović i Karleuša, sada je red da vrate uslugu svojim poslodavcima podrškom uoči izbora. Čist račun, duga ljubav. Ako ti pak zapne za građevinskim i drugim inrastrukturnim dozvolama neophodnim za vilu koju gradiš, tu je država da priskoči i riješi problem. Acu Lukasa Vučićeva država nikada neće hapsiti, niti će Ceci suditi i nanogice stavljati,kao što je činila ona stara,Zorana Đinđića .

Estrada i politika u Srbiji sklopile su čvrst pakt o nenapadanju i koegzistenciji i jedni i drugi se toga nepogrešivo drže.

I ne samo u Srbiji, širom regiona estradne zvijezde posljednjih su decenija izdašno naplaćivale svoju ljubav i podršku političkim strankama. Možda je najdalje u tome otišao hrvatski nacionalisitčki trubadur Marko Perković Thompson .On je prije 15-ak godina uoči nekih izbora od Hrvatske demokratske zajednice uzeo lijepu svotu od pola milijuna eura ne da bi pjevao tijekom njihove kampanje, nego da ne bi pjevao za njihove političke protivnike. Toliko je domoljub iz Čavoglava volio HDZ da nije sebi mogao dopustiti da im pjeva u predizbornoj kampanji.

Broj estradnih zvijezda koje iz sveg grla redovno podržavaju politiku Milorada Dodika  možda je tek neznatno manji od onih koji su uoči ovih izbora stali uz Vučića u Srbiji. I kod Dodika su i jare i pare i helikopteri i svadbe i sahrane, i šatori i ledine. Jadni gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković spao je na jednu turbo-folk zvijezdu čija je karijera u krizi. Ali podržat će i Draška svijet i cvijet srpske estrade, ako nekada pobijedi Dodika i bude na vlasti još negdje izvan Banja Luke.

Poltika je kurva, pjeva sarajevski bend „Dubioza kolektiv“ u jednoj svojoj pjesmi. Ništa lično protiv Dubioze, ali i estrada je, isto tako, jedno od starijih i ne baš najmoralnijih zanimanja...Ništa mudro, zaključio bi Goran Bregović.  

PETAK, 1.APRIL

Sud u Beogradu oslobodio je danas krivice policajca Milana Dumanovića i Mladena Trbovića koje je optužnica teretila da su otkrili službenu tajnu kada su javno govorili o svom ilegalnom boravku u Srebrenici u julu 1995.godine. Tom prilikom je napadnut Aleksandar Vučić , tadašnji predsjednik Vlade Srbije. Riječ je o teškom incidentu koji i sedam godina kasnije ne prestaje opterećivati ​​odnose i podsticati tenzije između dvije zemlje i njenih političkih predstavnika.

Policajci Dumanović i Trbović bili su pripadnici Odjeljenja za opservaciju i dokumentaciju MUPA Srbije kojima su, zajedno sa brojnim kolegama, njihovi šefovi napravili da idu u Potočare pod krajnjim konspirativnim okolnostima. Tijekom boravka bili su zaduženi za tajno snimanje skupa. 

Dumanović i Trbović su po povratku u Srbiju tužili svoje šefove zbog nezakonite avanture u koju su ih tajno poslali, a nedugo potom istupili u medijima sa eksplozivnim detaljima ovog skandala. No, umjesto da odgovaraju oni koji su osmislili i naredili ekspediciju u Potočare, optužena su dvojica policajaca zato što su, navodno, otkrili službenu tajnu. Sadržaj optužnice protiv njih dvojice nikada nije dospio u javnost, upravo zato što je tretiran kao Strogo. ov.dokument.

Beogradski sud također nije dopustio novinarima uvid u presudu jer u njoj ima dijelova koji su škakljivi za policiju, odnosno državu. Oslobođeni policajci i njihov advokat u prvim izjavama najavili su da oslobađajućom presudom nije stavljena točka na njihov slučaj. Tvrde da će obnoviti optužbu protiv rukovodilaca koji su osmislili operaciju u Potočarima. Među onim koje su tužili se nalazila i famozna Dijana Hrkalović, nekadašnja siva eminencija MUP-a Srbije koja poslijednjih mjeseci u središtu pravosudnih organa i medija. Bivša sekretarka MUP-a Srbije optužena je za zloupotrebu službenog položaja i suradnju sa mafijaškim skupinama. Pojedini beogradski advokati tvrdili su kako je pored policajaca na komemoraciju u Potočare policija Srbije uputila i huligansko-navijačke grupe. Te su grupe, čitajući posljednjih dana izjavama nekih od njihovih vođa, bile su povezane s vrhom policije, odnosno države u Srbiji. Iz svega toga bi se moglo zaključiti da su i nasilnička zbivanja u Srebrenici od prije sedam godina spadala među brojne tajne, ilegalne, kriminalne operacije koje je preko policijskih djelatnika i huliganskih nasilnika policija Srbije vodila što u zemlji što u susjedstvu.

Tijekom predizborne kampanje u Srbiji gotovo svakodnevno su curili dokazi o nerazriješenim zločinima, od rušenja naselja Savamala, obračuna mafijaša, pa do likvidacije Olivera Ivanovića na Kosovu.U svakom od njih prisutna je bila ruka države, odnosno policije.

Za odnose između Srbije i Bosne i Hercegovine od presudne je važnosti da se što prije rasvijetli događaji iz jula 1995.godine. Nema tog nasilja, huliganstva unutar zemlje ili van nje koje vlast može i smije štiti službenim tajnama. Prošlost BiH u posljednjih stotinu i više godina svjedoči o tragičnim posljedicama koje su proizvele manje ili veće grupe koje su organizirano u tajnim policijskim operacijama prelazile granicu iz Srbije sa nejasnim i nečasnim namjerama i ciljevima. Tajne mnogih od njih zauvijek će ostati nedokučive, slučaj iz Potočara da ne bi trebao biti jer su svi svjedoci još živi, ​​mnogi od njih i spremni svjedočiti. Bez takvog pristupa, iskrenog i dobrosusjedskog slabe su šanse za mini šengene i otvorene granice i slične integracijske procese , a ogromni su izgledi za nove bijele, neprijateljstva i podjele.

SUBOTA, 2. APRIL

Hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman prije nekoliko dana je u intervjuu ruskog predsjednika Vladimira Putina nazvao ratnim zločincem, a onda se nakon žestokih reakcija Kremlja pokušava izvući kako je znao i umio. Kazao je nešto u smislu da je samo koristio rječnik kojeg je preuzeo od Joea Bidene i Borisa Johnsona . Na to mu je sa svih strana rečeno da nije svačije kroz selo pjevati, te da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu.

Samo nekoliko nedjelja prije ruske invazije na Ukrajinu ministar Grlić Radman posjetio je Rusiju i zajedno sa kolegom Sergejem Lavrovom davao vedre i obećavajuće izjave prepune poštovanja suradnje, razumijevanja. Pogotovo su visok stupanj suglasnosti hrvatski i ruski ministar potvrdili oko Izbornog zakona u BiH, kojeg, složili su se treba mijenjati.

No, nije samo vlast u Hrvatskoj promijenila ploču glede Rusije i njenog lidera nakon agresije na suverenu i nezavisnu državu Ukrajinu. Nekoliko neovisnih hrvatskih novina i portala posljednjih dana donose niz tekstova iz kojih se vidi da je gotovo cijela domoljubna desna oporba do prije nekoliko nedjelja slavila i kovala u zvijezde Vladimira Putina. Na jednglasno oduševljenje je u nacionalističkom, desnom spektru hrvatske politike i medija naišla ruska aneksija Krima i invazije na Dombas i Luhansk iz 2014.godine.

Izdvaja se tadašnja izjava Nine Raspudića, saborskoga  zastupnika i profesora, koji je tijekom tih događaja branio Putina od optužbi zapadnih političara i medija da je ruski lider „ agresivni diktator“. Nije Putin diktator, pisao je i govorio Rasupudić te 2014. godine, nego Putin „nije imao drugog izbora, nego uzeti u Ukrajini ono što može“ . Danas, pak, osam godina kasnije, Nino Raspudić u Saboru traži od hrvatske Vlade i EU mnogo brutalnije sankcije protiv Rusije.

Prije seda-osam godina Raspudić je javno hvalio još jednog političkog lidera, Zorana Milanovića , tadašnjeg premijera Hrvatske, pogotovo nakon Milanovićevog brzog dolaska u Mostar tijekom protesta u veljači 2014. Raspudića je impresionirala Milanovićeva suverenisitička odlučnost. Tada je pisao bi Milanović, bez mnogo ustezanja „poslao vojsku u BiH ukoliko bi neko napao Hrvate u njoj“. Niko ni tada, ni kasnije nije napadao Hrvate u BiH, kao što niko nije dirirao Ruse na Krimu i Dombasu. Međutim, da je Milanović tada poslao vojsku u BiH, ne bi, baš kao ni Putin, bio “agresivni diktator“, nego , citiramo Raspudića, „ne bi imao izbora, nego da uzme ono što može“.

Jednog drugog hrvatskog domoljubnog intelektualca, pisca Hrvoja Hitreca , fasciniralo je te 2014. godine kako je Putin elegantno i pojeftino anektirao Krim. Nerviralo ga je to što Hrvatska nije smogla snage da isto to, aneksiju, primjene na Neum. Žaleći silne novce koje je Hrvatska potrošila na izgradnju Pelješkog mosta, ovaj nekadašnji Tuđmanov omiljeni novinar je pitao (citiram). „Je li se mogla izbjeći gradnja Pelješkog moista. Jest, pa Neum je hrvatski grad, po svemu ga je trebalo mirno, ili nemirno integrirati. Putin bi to riješio za jedno popodne“ .

Šta nam pokazuje i govori ovih nekoliko ovlašno citiranih izjava utjecajnih hrvatskih intelektualaca i političara i njihova donedavna fascinacija režimom u Rusiji ? Zašto su to tada činili, govorili i pisali? Sve su prilike da su hvaleći Putinovu „odlučnost i efikasnost“ u rješavanju vanjskopolitičkih konflikata, pokazali neku vrstu nade da bi taj agresivni presedan u međunarodnom pravu trebalo normalizirati kako bi on postao nekažnjeno primjenjiv i za druge situacije, države i njihove autoritarne lidere. Govorili su hrvatski domoljubi o aneksiji Krima, a asocijativno prizivali uzimanje Neuma. Tvrdili su da je prirodno i prihvatljivo što je Putin uzeo ono što je mogao, šaljući tako signale Milanoviću, kasnije i Plenkoviću, da i oni tako trebali posegnuti za tobože svojim domabasima i luhanjcima u BiH i "uzmu stvar", Hercegovinu, Neum...

Nisu ,naravno, ovakve tlapnje, ambicije i ratni planovi kvasali isključivo u Hrvatskoj, puna je Europa sličnih lunatika, neofašista, potencijalnih impoerijalističkih protuha  koji su bili spremni primijeniti Putinov poučak i pokrenuti pregršt sličnih osvajačkih pohoda. Otpor kojeg su ruskoj divljačkoj agresiji pružili Ukrajinci, zapravo je spasio Evropu i sve njene krimove, dombase i luhanjske, mariopolje, harkove...

NEDJELJA, 3. APRIL

Danas se u Mađarskoj, Srbiji održavaju što predsjednički, što parlamentarni izbori. Ova emsija snimana je nekoliko sati nakon otvaranja biračkih mjesta, a kada ona bude emitirana, vama će poštovani gledatelji bit poznati njihovi rezultati.

Naravno da nama koji ovo radimo i vama koji gledaju najveću pažnju zauzimaju izbore u Srbiji čiji će građani birati predsjednika Republike, novi saziv Narodne skupštine, te vlast u znatnom broju lokalnih zajednica, uključujući i glavni grad Beograd.

Sva predizborna istraživanja raspoloženja javnog mnjenja sugeriraju da će Aleksandar Vučić zadržati funkciju predsjednika već u prvom krugu i da bi svaki drugi ishod bio ogromno iznenađenje. Samo nešto manje izgleda daje se Vučićevoj Srpskoj naprednoj stranci na izborima za parlament. Neće to biti onako krupan trijumf kakav je bio na prethodnim izvorima, iz prostog razloga što će ovog puta SNS imati nekakvu konkurenciju, koju 2020.zbog bojkota najvažnijih opzicioinih stranaka nije bilo.

Referendum o ustavnim promjenama koji je održan prije dva mjeseca stidljivo je nagovijestio moguće osipanje povjerenja u SNS, ali će to najvjerovatnije biti nedovoljno da Vučićeva stranka sa lojalnim koalicijskim prirepcima izgubi natpolovičnu dominaciju u Narodnoj Slkupštini Srbije i komotno Vladu.

Istraživanje koje je uoči izbora provela  vrlo reskpektabilna i pouzdana organizacija Demostat, pokazuje da je biračko tijelo u Srbiji isparcelizirano na tri korpusa. Više od trećine, ili 38 posto građana neće izaći na izbore, jer misli da svojim izlaskom ništa neće moći promijeniti u zemlji. Nešto oko 32 posto će glasati za aktuelnu vlast, dok 30 posto punoljetnih građana Srbije namjerava glas dati opoziciji.

Svaki izbori su, kako nas uči poltička teorija, nepravedni, ali i dalje nije smišljeno ništa bolje što bi omogućilo da se vlast mijenja mirno, bez nasilja i prolijevanja krvi. U Srbiji će, dakle, tek trećina građana, njih nešto oko dva milijuna odlučivati ​​ko će se u naredne četiri godine baviti životima, sudbini, biti, ili ne biti preostale dvije trećine, odnosno šest milijuna građana Srbije. Sadašnja Vučićeva autoritarna vlast sa trećinom osvojenih glasova (od ukupnog broja birača) ima stotprocentnu dominaciju u svakoj sferi javnog, političkog, ekonomskog, pravosudnog, kulturnog, medijskog života u susjednoj zemlji.

Obično se voli reći da su izbori neka vrsta političkog popisa stanovništva. Nije baš najpravednije ako bi se u nekoj zemlji u popisu stanovništva preskočilo više od trećine njenih žitelja, ali kada je politički popis posrijedi, sve je to još uvijek u granicama demokratskog prihvaljivog i korektnog. O kvaliteti poltičke ponude i izbora građana Srbije bit će govora ukskoro.