Realnost Bošnjaka koji su preživjeli Srebrenicu omeđena je negiranjem. Volio bi da mi neko objasni kako bi naša realnost izgledala bez tog negiranja sa katarzom, kazao je u emisiji “Hej, Sloveni” Gradske RTV jedan od preživjelih iz genocida u Srebrenici Hasan Nuhanović. Nada se, zbog svoje, ali i sve ostale djece, da se sličan zločin neće ponoviti.

Prisjećajući se jula 1995. i događaja prije i tokom genocida u Srebrenici, Nuhanović, kome su u Srebrenici ubijeni roditelji i mlađi brat, posebno ističe ulogu zapovjednika u holandskoj bazi u Potočarima zbog koje je, godinama kasnije, pokrenuo tužbu protiv države Holandije.

“Rezolucijom 819 Srebrenica je bila proglašena zaštićenom zonom UN-a. Između nas i srpskih snaga bile su snage UN-a koje su imale vojnu misiju. Do 2003. godine mi nije padalo na pamet da tužim državu Holandiju. Odlazio sam u Holandiju pokušavajući da tražim nestale, a usput sam tražio da prihvate odgovornost. Vlada Holandije je 2002. dala ostavku kao moralni čin što je i propraćeno u svjetskim medijima kao takva odluka. Međutim, nisu rekli da je Vlada podnijela ostavku 15 dana prije kraja mandata što je zapravo bio trik da se amortizuje pritisak na Holandiju. Tada sam odlučio da pokrenem tužbu”, prisjeća se Nuhanović.

Na sudu su, kaže, holandski advokati apsolutno sve negirali i lagali.

“Postupak je završen nakon 7-8 godina i presuđeno je da Holandija nije odgovorna. Nakon 2 godine drugostepena presuda je utvrdila da je Holandija odgovorna. Država nije odustajala od toga da nije kriva i na Vrhovnom sudu smo ponovo morali dokazivati. Odlučeno je da je Holandija kriva”, kaže Nuhanović.

Prema knjizi u kojoj je Nuhanović opisao svoje iskustvo u Srebrenici u julu 1995. godine, gubitak porodice i strašni genocid počinjen nad jednim narodom, rediteljka Jasmila Žbanić snimila je višestruko nagrađivani film “Quo vadis, Aida?”. Ipak, ističe da nije to želio i da se, zbog različitih pogleda na neke djelove priče, sa rediteljkom filma razišao.

Bošnjaci, kako naglašava, Imaju neizvjesnu prošlost zbog toga što se činjenice negiraju, ali se kreću i ka jednako neizvjesnoj budućnosti. Dešavanja u Ukrajini najbolji su pokazatelj toga, zaključuje Nuhanović.

Srebrenica nas opredjeljuje

Srebrenica je formativni događaj procesa raspada Jugoslavije i tu nema mnogo prostora za nijanse, ističe dr Emir Suljagić, jedan od preživjelih iz Srebrenice i direktor Memorijalnog centra Potočari. Genocid, kako kaže, ne može biti način rješavanja razlika bilo kad i bilo gdje.

“Srebrenica nas opredjeljuje i ideja da Srebrenica može biti bilo kakav kamen spoticanja bilo kome je naprosto nedopustiva. To je nipodaštavanje i relativizacija”, naglašava on osvrćući se na nedavnu izjavu predsjednika BS Ervina Ibrahimovića da se ozbiljni političari ne trebaju spoticati na Srebrenicu.

Tokom godina proučavanja genocida u Srebrenici, Suljagić je došao do zaključka da je taj događaj posljedica višegodišnje pripreme.

“Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Slobodan Milošević, Biljana Plavšić, Velibor Ostojić, Nikola Koljević – svi su ušli u taj projekat sa punom svješću da on treba da završi uništavanjem bosanskih muslimana. Već 1988 je počeo proces socijalne konstrukcije Bošnjaka kao stranog tijela u BiH, kao Turaka, poturica, potomaka azijskog osvajača. To je, na kraju krajeva, vokabular koji i Franjo Tuđman prihvata. Mladićeva primjedba u Skupštini bosanskih Srba da šest ciljeva vode genocidu stvar je PR-a. On nije rekao da to neće uraditi, već samo upozorio da se mora naći način da se takva operacija objasni svijetu”, podsjeća Suljagić.

Političke elite u Srbiji, veliki dio srpskih elita u Crnoj Gori i BiH čine ljudi koji su, kako pojašnjava, duboko investirani u to što se dogodilo devedesetih godina na teritoriji Jugoslavije.

“U Srbiji nikad nije napravljen otklon od tog vremena i nikada nije došlo do ozbiljnog preispitivanja uloge Srbije tokom ratnih devedesetih. Nema masovnog ubice iz Bosne kojem Srbija nije pružila utočište. Srbija je i dalje ona zemlja koja je bila u julu 1995. godine. Negiranje i potiranje Srebrenice i bošnjačkog identiteta ušlo je u folklor u Srbiji. O tome se pričaju vicevi, pjeva se na svadbama. Masovne ubice su postale heroji, laž je istina, sloboda je ropstvo, a sjećanje huškanje”, pojašnjava Suljagić. 

Haški tribunal, kaže, ostavio je planinu dokaza.

“Mi smo Srebrenicu dokazali na nivou na kom nijedan genocid prije nije dokazan. Nema tog foruma koji će me ubijediti da se genocidna namjera pojavila iz vakuuma 10. jula naveče, a onda 16. jula opet vratila u vakuum. Na nama je da tu planinu dokaza, koji su rezultat pravosudnog procesa,  smjestimo u njihov istorijski kontekst”, zaključuje Suljagić.