Supruga ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Olena, u razgovoru za Vogue otkrila je da je s djecom nakon nekoliko dana rata poslana na sigurno, koliko je moguće biti na sigurnom u zemlji koju od kraja februara razaraju ruski projektili. Po ko zna koji put pozvala je ostatak svijeta da pomogne Ukrajincima, istaknuvši koliko je ponosna na svoje hrabre sunarodnjake.

Olena Zelenska ispričala je Vogueu kako je izgledao prvi dan ruske invazije na Ukrajinu te otkrila da je tada posljednji put supruga vidjela u košulji i odijelu, prenosi  T portal.

"Jako se dobro sjećam početka. Bio je to normalan radni dan i večer: djeca su se vraćala iz škole, uobičajeni kućanski poslovi, priprema za sljedeći školski dan... Bili smo napeti. Puno se pričalo o mogućoj invaziji, ali do zadnjeg trenutka bilo je nemoguće povjerovati da će se to dogoditi...u 21. vijeku? U modernom svijetu? Probudila sam se negdje između 4 i 5 ujutro, zbog zveketa. Nisam odmah shvatila se radi o eksploziji. Nisam znala što bi to moglo biti. Moj suprug nije bio u krevetu, ali kad sam se ustala odmah sam ga vidjela, već obučenog, u odijelu kao i obično (to je bio posljednji put da sam ga vidjela u odijelu i bijeloj košulji - od tada je u vojnoj odjeći). "Počelo je". To je sve što je rekao. Ne bih rekla da je bilo panike. Možda prije zbunjenosti. "Šta da radimo s djecom?" "Čekaj", javit ću ti. Za svaki slučaj pokupite osnovne stvari i dokumente", rekao je i napustio kuću", prisjeća se Olena Zelenski tog strašnog dana.

  Pressoffice Of Ukrainian Preside

U braku s ukrajinskim predsjednikom ima 9-godišnjeg sina i 17-godišnju kćer, a priznaje da nije bilo potrebe previše objašnjavati djeci šta se događa jer "ona sve vide kao i svako dijete u Ukrajini".

"To nije nešto što bi ijedno dijete trebalo vidjeti, ali djeca su iskrena i ne možete od njih ništa sakriti, a najbolja strategija je istina. Puno razgovaramo jer treba reći što te boli i ne držati to u sebi. To jedino pomaže".

Otkrila je i kako se emotivno nosi s cijelom situacijom, ali i kako održava kontakt sa suprugom.

"Na početku nije bilo vremena za emocije. Trebalo se brinuti za djecu, njihovo emocionalno stanje. Zato sam pokušala biti samouvjerena, nasmijana, energična, objašnjavajući im da je potrebno sići u podrum i zbog čega ne smiju upaliti svjetlo. Pokušala sam optimistično odgovoriti na njihovo pitanje: "Kada ćemo vidjeti tatu?" "Uskoro". Tih prvih dana nadala sam se da ćemo možda moći ostati s njim, ali ured predsjednika postao je vojni objekt i mojoj djeci i meni bilo je zabranjeno tamo boraviti. Naređeno nam je da se preselimo na sigurno mjesto — ako je u Ukrajini sada moguće pronaći sigurno mjesto... Od tada s Volodimirom komuniciramo samo telefonom".

Ostatak teksta čitajte ovdje.