Skupština Kantona Sarajevo proglasila je dr. Nevenku Tromp počasnom građankom Sarajeva zbog njenog izuzetnog doprinosa istraživanju i dokumentiranju ratnih zločina počinjenih u našoj državi, sakupljanja i očuvanja dokaza, te zalaganja za širenje i uvažavanje istine o dešavanjima na prostoru BiH.

U intervjuu za Patriju Tromp između ostalog odgovara i na pitanje da li smo svi zajedno mogli više učiniti za širenje istine o dešavanjima u BiH.

„Nikada ne smijemo zaboraviti politički diplomatski i vojni kontekst u kojem je uopće bilo moguće da Vijeće sigurnost UN-a donese rezolucije prema kojoj je nastao Haški tribunal. Samo po sebi je veliko dostignuće da je ovaj tribunal uopće bio moguć. Ne zaboravimo da niti Kina niti Rusija nisu upotrijebile svoje pravo na veto 1993. Prisjetimo se da se Tribunal osniva u jeku rata upravo u BiH i da je međunarodna zajednica iskoristila osnivanje Tribunala kao predah od zahtjeva svjetskog javnog mnijenja da se vojno intervenira protiv srpske strane i da se spriječe masovni zločini protiv nesrpskog stanovništva, ali u prvom redu protiv Bošnjaka“, kaže Tromp.

Šta je zapravo značilo osnivanje Tribunala u Hagu?

Osnivanje Tribunala je politički gledano pomoglo međunarodnoj zajednici da izbjegne vojnu intervenciju koja je već 1993. bila više nego potrebna kao način zaštite nesrpskog stanovništva na teritorijama na koje je srpska strana polagala pravo. Srpskoj strani je ovo ‘odgađanje’ vojne intervencije od strane međunarodne zajednice najviše odgovaralo jer su od 1993. to kraja ljeta 1995. srpske snage nastavile osvajati strateški važne teritorije i tamo gdje su bili manjina. Tu naravno mislim na Podrinje, tj. Srebrenicu i Žepu. Čekanje da Srbija pristane na mirovne pregovore je za srpsku stranu značilo da će se to dogoditi samo kad se osvoje sve one teritorije preko kojih bi se spojila RS sa Srbijom u kontinuiranu teritoriju. I ovo što vam sad govorim mogu tvrditi na osnovu dokumenata i izjava kojima sam imala pristup preko mog rada na Tribunalu.

Sigurno ste ponosni zbog ovog priznanja, ali postoji li nešto što biste u svom radu učinili drugačije, je li pravda u slučaju BiH ostvarena?

U prvom redu ovo priznanje osjećam kao podršku bosanske javnosti za ovo što ja već 22 godine radim. Nije bilo lako otvarati teme koje su se direktno suprotstavljale konsenzusu koji su njegovale i domaće i bjelosvjetske elite da je Tribunal najbolja stvar koja se Bošnjacima ikada desila. Često sam imala osjećaj da nije moguće da cijeli svijet govori i misli jedno, a par nas vidimo stvari sasvim drugačije nego ih predstavljaju svijetu moćne elite. Veliki doprinos svemu što ja znam, mislim, radim i saznajem imaju tri značajne osobe koji su za mene i uzor i inspiracija i podrška. Nedžad Ćosović, ratni komandant jedinice iz sastava Laste, koji od 1996. živi i radi u Hagu kamo je poslan da radi u uredu BiH za suradnju s Tribunalom i čiji najvažniji radni opis je borba protiv političke korupcije i političkog nemorala u redovima političkih predstavnika naroda iz čijih redova i sam potječe – Bošnjaka.

Sonja Biserko, koja je svojom mudrošću i ogromnim znanjem i iskustvom bila jedina koja je shvaća kompleksnost političke stvarnosti u kojoj se najbolje snalazila Srbija kao maher za političke perfidnosti. Tu je bio uvijek i Geoffrey Nice koji je imao hrabrosti da svoje pravno znanje i iskustvo stavi ispred politiziranog Tužilaštva i time nerijetko plaćao visoku cijenu. On je bio pravni kompas od kojih smo mi nepravnici učili i koji je od slučaja Milošević napravio uspjeh što se najbolje vidi u Međupresudi iz 2004. u paragrafima gdje se sudije izjašnjavaju o genocidu. Ali, ja se od srca zahvaljujem svim onim slučajnim prolaznicima koji mi se javljaju kad hodam ulicom, i koji mi se zahvaljuju za riječi kojima ja artikuliram njihovu stvarnost. Oni su ta kritična masa, ta referenca da je ono što radim na pravom tragu.

Te reakcije meni sasvim nepoznatih ljudi u slučajnim susretima na ulici su mi uvijek davali poticaj da treba da ustrajem bez obzira na ignoriranje 'institucionalnog' svijeta u kojeg ubrajam i moje kolege akademike koji pod krinkom objektivnosti promoviraju oportunističko sivilo u kojem se smatralo i smatra prostranim kvalificirati srpsku stranu agresorom čije su vođe svjesno planirale i preko dijelova državnih institucija vršile i skrivale zločine koji su počinjeni u svrhu širenja granica postjugoslavenske Srbije.

Govorite neke činjenice i situacije o kojima mnogi ne smiju ni pomisliti, a ne izgovoriti ih naglas?

Iza mojih stavova stoje tisuće i tisuće stranica materijala kojem sam imala pristup zbog moje pozicije istraživača u predmetu koji je Tribunal vodio protiv Slobodana Miloševića. Pristup tim izvorima mi je i omogućio i obavezao me da bar dio tih saznanja iznesem u javnost s obzirom da presude u predmetu Milošević nije bilo. On je umro u svojoj zatvorskoj ćeliji 2006. godine i od tada ja radim na strategiji kako da materijale iz njegovog predmeta učinim dostupnim javnosti. Jer narativ o njegovoj krivičnoj odgovornosti i odgovornosti Srbije kao države ne pripada meni nego svjetskoj javnosti, a napose javnosti u postjugoslavenskom prostoru koje se sve ovo izravno tiče. Meni su snagu da istrajem u ovim naporima davali upravo ti ljudi koji mi se javljaju i reagiraju na moj rad. Neki od njih su patili i još pate zbog svega što su izgubili u ratu ali pate i zbog nepriznavanja njihove patnje.

Jer, teško je kada slušaju kako srpska strana sad zamjenjuje teze o tome koja je strana činila zločine i zašto i s kojim efektom. Mislim da je isto važno što ja ukazujem na to da srpska strana ne bi bila toliko “uspješna“ u činjenju zločina protiv nesrpskog stanovništva u BiH da nisu imali određenu podršku od  strane međunarodne zajednice. Tu u prvom redu mislim na sveprisutnu ali nikad transparentno artikuliranu islamofobiju zapadnih sila koje nisu željele niti BiH i Kosovo kao dvije evropske države s većinskim muslimanskim stanovništvom.

Što se uloge hrvatske strane tiče i njezine politika prema BiH od 1990. pokazuje puno povijesne i političke nedosljednosti koju je dodatno potencirala uloga međunarodne zajednice i koja je od 1992. do 1994. podržavala stvaranje etničkih kantona.

Upravo za vrijeme prijedloga Pozitivna povijesna prekretnica se dešava kada hrvatski predsjednik Franjo Tuđman potpisuje Washingtonski sporazum u martu 1994. i pokazao se kao državnik i pragmatist i time dao Hrvatskoj šansu da se nametne kao konstruktivni faktor u jačanju proevropske BiH koja bi kao takva bila najbolje rješenje za sve stanovnike BiH pa tako i za bosanske i hercegovačke Hrvate.

Vraćanje na pred-Washingtonsku politike Hrvatske koja je postala aktuelna kod nekih političkih krugova u Hrvatskoj i BiH je regresija u odnosu na Tuđmanovu strategiju i viziju od 1994. godine na dalje. Negiranjem te njegove državničke vizije, aktuelni hrvatski politički krugovi opasno pogoduju srpskom revizionizmu po kojemu su sve strane podjednako krive za rat. Jer Hrvatska svojim stavom da su Hrvati diskriminirani u BiH i da trebaju inzistirati na stvaranjem vlastitog entiteta direktno podriva duh Washingtonskog sporazuma i time i Tuđmanov povijesni doprinos hrvatskom pitanju.

Tuđman je mudro i vizionarski zasnovao svoju politiku u BiH na suradnji s Bošnjacima u BiH u momentu kad jer Hrvatska bila na rubu UN odluke o uvođenju sankcija za njeno učešće u ratu u BiH. Tuđmanovo okretanje suradnji s Bošnjacima i s međunarodnom zajednicom tj. Amerikom je njega totalno odvojilo od Miloševića i hrvatsku politiku od srpske. Tuđman se potpisom na Washingtonski sporazum trajno i nepovratno odvojio od bilo kakve analogije s Miloševićem i srpskom politikom kojoj je najviše odgovara. I sad svi Hrvati koji su svoju karijeru stvarali na liku i djelu Tuđmana, svojim vraćanjem na pred-Washingtonsko se u stvari opasno i neodgovorno igraju s njegovim najznačajnijom strateškom – povijesnim i političkim - doprinosom koji ja na osnovu suradnje s Bošnjacima stvorio temelje post-jugoslavenske BiH u njenim integralnim vanjskim granicama.

Isto tako moje analize pokazuju politički oportunizam poslijeratnih bošnjačkih elita predvođenih Bakirom Izetbegovićem koji su iz politički nepronicljivih razloga podilazili i srpskoj strani i međunarodnoj zajednici što se zataškavanje zločina genocida tiče. To znam iz prve ruke jer sam u nevjerici gledala kako Izetbegović i njegovi savjetnici svjesno opstruiraju podnošenje revizije od 2105. pa do namjerno propale predaje revizije na presudu za genocid na Međunarodnom sudu pravde u Hagu u februaru 2017. Do sada ne znamo razloge zašto je političko vodstvo Bošnjaka namjerno odustalo od dokazivanja odgovornosti države Srbije za genocid na teritoriji BiH.

Jedino priznanje o toj izdaji imamo od Bakira Izetbegovića koji kaže da su ga njegovi savjetnici krivo savjetovali. On ih je potom nagradio prestižnim pozicijama. Svom narodu tj. svojim glasačima nikada nije objasnio da ako su ga već savjetnici slagali da od revizije nema ništa zašto je pristao prirediti i učestvovati u lažnom spektaklu podnošenja revizije koju predaju tako da formalno ne ispunjava uvjete predaje. On isto tako nikada nije objasnio zašto jednostavno nije svojim glasača nije imao hrabrosti u lice reći da ne želi ispoštovati njihova prava žrtava genocida.

Nažalost u BiH Tužilaštvo BiH skoro da radi na izjednačavanju strana, podižu se mnogobrojne optužnice protiv Bošnjaka, dok se predmeti s A haške liste ne procesuiraju, kakva je to poruka za građane BiH. Sve se glasnije govori se i o optužnici u slučaju Dobrovoljačka, a što je okončana priča u Hagu, pa i pred Tužilaštvom BiH, kako gledate na to?

Krivičnopravni procesi ne bi trebali voditi do stvaranja oportunističkog sivila prema kojem su sve strane u ratu po “jednako ili podjednako krive” za zločine. To što se sad dešava ja tumačima iz nekoliko uglova. Prvo, postoji veliko nerazumijevanje uloge prava u procesuiranju masovnih zločina na nivou krivične odgovornosti pojedinaca kao i odgovornosti država. Prvi element ozbiljnosti i obima zločina je actus reus, tj. krivična djela poput broja ubijenih, protjeranih, uništenih civilnih objekata, granatiranih sela i uništenih religioznih objekata itd.

Tu isto spada vremenski i prostorni obim počinjenih zločina. Što se tog tiče nema nikakve dileme kojoj nacionalnoj, etničkoj i religioznoj grupi pripada velika većina žrtava. I pored dužnog i iskrenog zasluženog pijeteta za svaki izgubljeni život ovaj pijetet se često zloupotrebljava tako da se tako pokušava skrenuti pažnja preko očite asimetrije u broju žrtava koje pokazuju da su u BiH najviše stradali Bošnjaci i po težini zločina – odnosno da su Bošnjaci bili grupa protiv koje je srpska strana činila zločin genocida. Drugi važan element u krivičnim procesima je dokazivanje kriminalne namjere (mens rea). Svi dokazi i presude i u Hagu i na lokalnim sudovima u presudama gdje se navodi mens rea srpskim počiniteljima govore o predumišljaju u planiranju i izvođenju zločina protiv nesrba i na području Hrvatske, BiH i Kosova. Zločini su činjeni u ime stvaranje post-jugoslavenske Srbije po etno-nacionalističkom principu. Koja je po toj logici bila mens rea, tj. kriminalna namjera službenih oružanih snaga u BiH.

Oni su kako im nalaže Ustav branile ustavnopravni poredak i suverenitet i cjelovitost države BiH, što je dozvoljeno prema UN Povelji. Za bh. oružane snage ovo je bio odbrambeni rat. Upravo iz ovih razloga se rat u BiH pokušava prikazati kao građanski rat jer onda bosanski Srbi isto mogu reći da su se branili od agresije od strane legitimne vlasti iz Sarajeva. Međutim ko god je iole pratio rat u BiH shvaća da je Srbija direktno bila uključena i u planiranje i vršenje zločina da bi se geostrateški planovi srpske strane u BiH realizirali i te teritorije onda pripojile Srbiji zna da je Srbija izvršila agresiju i u Hrvatskoj i u BiH. Tragično je da se sad za ove vrlo jasne povijesne i političke istine moramo braniti od revizionizma koji dolazi direktno i indirektno iz haških sudnica. Jer ne samo da nema niti jedne  presude u Hagu kojima se implicira dužnosnike iz Srbije za zločine u BiH, osim Stanišića i Simatovića koji su nađeni krivim samo za zločine na području Bosanskog Šamca.

Ja mislim i da je taj dio u presudi neodrživ zbog nekoherentnog načina kojim je Tužilaštvo sastavilo optužnicu i prezentiralo dokaze i da će se u pravomoćnoj presudi oni biti oslobođeni i za Bosanski Šamac. Kako to da sad to isto Tužilaštvo predmetima koje prosljeđuju Tužilaštvu u Sarajevu predaje slučajeve u kojima se potenciraju suđenja pripadnicima BiH oružanih snaga. Da li je slučajno da Haški tribunal svojim postupcima kontinuirano pridonosi umanjivanju zločina u BiH srpske strane i potencira optužnice i suđenja protiv Bošnjaka i Hrvata.
U svakom slučaju, efekt ovakve operacionalizacije dokaznog materijala ne odgovara stvarnosti na terenu ali zato pridonosi izjednačavanju krivice svih strana u asimetričnom ratnom sukobu. Time će ovaj haški povijesni revizionizam pod krinkom 'neumoljive ruke pravde' obilježiti trajno i povijesni narativ koji će od Srba napraviti, tek jednu od tri strana u ratu u BiH.
Upravo su ovo teme kojim se ja bavim i koje predstavljam javnosti. I ovo priznanje je za mene u stvari lakmus test koji je pokazao da bosanska javnost podržava, razumije i cijeni moje napore.

Možete li povući paralelu između dešavanja u BiH 90-ih i invaziji Rusije na Ukrajinu?

Ovo što se dešava u Ukrajini i način na koji Rusija rješava svoje geostrateške ciljeve 30 godina nakon raspada Sovjetskog saveza je jedna puno gora verzija načina na koji je Srbija uvjetovala raspad Jugoslavije. Odnosno masovne zločine protiv nesrba koji, indikativno je to da Rusija i retorikom i djelima slijedi put Srbije i zapanjuje me to da je ovaj put Srbijezavršio vojnim porazima. Gdje god je Srbija započinjala ratove tamo je i gubila. Srbiju je od totalnog poniženja i posljedica izgubljenih ratova spašavala međunarodna zajednica. Na međunarodnu zajednicu Putin neće i ne može računati. On  računa na geostrateške prednosti koje Rusija ima, a to je njena veličina kao država i broj stanovnika kojim se Srbija ne može mjeriti. Rusija je nuklearna sila, i članica UN Vijeća sigurnosti i jedna od pet stalnih članica koja ima pravo veta.

Time je u stvari eliminirala UN kao instituciju od važnosti za uspostavljanja mira. Rusiju su mnoge sile i ideologije pokušavali slomiti pokoriti ali nisu uspjeli. S tim sad računa i Putin. On retorikom ponavlja argumentaciju Srbije koja je u procesu raspada Jugoslavije i pada komunizma na račun drugih naroda pokušavala silom uspostaviti svoje postjugoslavenske državne granice. Vidimo da je prekopirao argumentaciju ugroženih Rusa u Donbas regiji i na Krimu.

Njegova retorika je retorika i opravdanje ruske agresija po kojoj kao Rusi vode odbrambeni rat da bi se zaštitili od ukrajinske vlasti. Time se u stvari ruska agresija predstavlja kao odbrambeni rat koji je jedini dopušteni rat po Povelju UN-a. Tako su to radili i Srbi 1990-ih. Isto je tako Hitler 1939. godine napao Poljsku pod izgovorom spašavanja Njemaca iz Sudetske oblasti. Srbija je tako prva počela sa stvaranjem de facto država poput RSK u Hrvatskoj i RS u BiH. I sada je veliki problem što je međunarodna zajednica tj. Zapad u BiH i Kosovo tolerirao opstanak i i RS u BiH i Zajednicu srpskih općina na sjeveru Kosova, dok se taj isti Zapad svim silama suprostavlja Putinovim de facto državama u Ukrajini, Donjetsku i Lugansku koje se stvaraju na isti način kako je Srbija stvarala RS. Presedan za de facto države koje podržava Rusija i u Ukrajini i Moldaviji i Gruziji. Dok je zapad podržao opstanak RS i Zajednica srpskih općina na Kosovu, Zapad sad pomaže Ukrajini da se svim vojnim i političkim i diplomatskim sredstvima brani od ruske agresije.

(nap.ba)