Piše: Hajrudin SOMUN

Od rata u Ukrajini zavisi sve što se zbiva u svijetu. On je već postao svjetski rat po tome koliko utiče na sigurnost čitavih država i svakodnevni život ljudi u najudaljenijem kutku planete. Međuzavisnost je postala globalna, za razliku od rata protiv Bosne 1990-ih koji se nije ticao gotovo nikoga po Evropi, pa ni u njoj zaraćenoj, pošto su Sarajlije ginule od granata i snajpera u mraku, dok su ljudi u Kiseljaku išli u kino ili uživali po kafanama. Od ishoda ovog rata zavisi ne samo kako će se dalje oblikovati svjetski politički i ekonomski poredak nego i kako će, i hoće li, opstati čitave države. Ukrajina na prvom mjestu. Ali kako se svaki čovjek najprije brine za svoju muku, tako i svako kome je stalo do cijele svoje domovine Bosne i Hercegovine prati ukrajinski rat i pita se šta će biti s njegovim poslom, plaćom, kreditom, nedovršenom kućom, školovanjem djece, godišnjim odmorom, a dosta njih i šta će sutra ručati.

BALKANSKI REMAKE

Dosadašnji tok rata ublažio je, gotovo otklonio, strah od njegovog širenja do Bosne i Hercegovine zbog otpora Ukrajine koja je pokazala da je tvrd orah, koji je napukao, ali se teško može razbiti. Mnogo je ljudi po Evropi koji se još plaše Putinove pobjede i osvete za sankcije koje ga nisu još pritjerale uza zid, pa se Finci i Šveđani spremaju da pristupe NATO-paktu. Da Putin još ni izdaleka nije spreman da prizna poraz, pokazao je prekjuče lansiranjem interkontinentalne rakete koja može stići do Pariza.

Ima ih puno i na Balkanu koji se još nadaju Putinovoj pobjedi. Ankete pokazuju da ima veću podršku naroda u Srbiji, nego u svojoj Rusiji. Pa i u Bosni i Hercegovini, koju Putin drži na uzici prijetnji Zapadu dokle seže njegov izravni uticaj, ima onih koji jedva čekaju da ostvare plan o njenom daljem urušavanju, a ako im na krilima eventualne pobjede i pritekne u pomoć, i njenom razbijanju. Krajem 2019. sam se na ovoj istoj stranici pitao “Šta nam smjeraju iz Beograda i Zagreba?” Danas, osvijetljen ili osviješćen ruskim ratom u Ukrajini, još nisam stigao, ali nisam ni daleko od bojazni da nam se više nikada neće ponoviti 1992. godina. I sada citiram uglednog beogradskog profesora Žarka Koraća: “Komadanje BiH je uvek u vazduhu”.

Ovaj put, opet zavisno od ishoda ukrajinskog rata, vjetrovi straha do BiH stižu mnogo više s istoka, nego s njenog zapada. Da sam u pravu, daju mi vodeći ljudi iz Srbije koji iz godine u godinu revitaliziraju ideju o “srpskom svetu” i težnju da je još jednom pokušaju ostvariti, ako ne na Kosovu i drugim izgubljenim prostorima bivše Jugoslavije, onda bar u Bosni. To je balkanski remake onoga što je Vladimir Putin prošlog ljeta razradio kao “ruski svijet”. A iz same BiH, iz jedne od fotelja njenog tročlanog Predsjedništva, iz dana u dan stižu povodi takvim bojaznima i prijetnjama. Zar to nije bio zbor protesta protiv visokog predstavnika i predstavništva međunarodne zajednice koji je priredila vladajuća entitetska stranka SNSD i na kojem su se vijorile samo entitetske zastave, simboli i parole “srpskog sveta”? Zar član Predsjedništva države Milorad Dodik, očekujući Putinovu pobjedu u Ukrajini, nije na još šest mjeseci odgodio stupanje na snagu entitetskih zakona kojima se poništavaju tzv. ovlasti entiteta koje su prešle na državu? Neku večer na FTV-u je izbjegao da kaže da li je “ruski igrač”, nego je “igrač srpskog naroda i Republike Srpske”, ali je bio jasan kad je rekao da cijeni Putina “kao velikog državnika, moćnog čovjeka”. I da je “Rusija garant Dejtonskog sporazuma”, pa “nećemo dati saglasnost da se Rusiji uvedu sankcije na nivou BiH”.

Posebno je opasno ovo s Rusijom kao “garantom” Daytona, kao i upornim tvrdnjama iz Srbije i Hrvatske i njihovih ispostava vladajućih stranaka u Banjaluci i Mostaru da su one garanti Mirovnog sporazuma. Dokle treba ponavljati da Srbija i Hrvatska nisu garanti Dejtonskih sporazuma, nego su ih potpisale, što znači i prihvatile, kao učesnici u onome što će kasnije Haški tribunal potvrditi. Što Srbija, pored ostalog, nije spriječila genocid u Srebrenici i što je Hrvatska sudjelovala u “udruženom zločinačkom poduhvatu” u BiH. A posebno da garant ne može biti Rusija, nego samo kao jedan od svjedoka Sporazuma. Preciznije, svjedoci su EU, UN, predstavnici Francuske, Njemačke, UK, SAD i Ruska Federacija. Ovako kako se tumači uloga garanta, sutra bi, u nekom novom katastrofalnom stanju ili ratu kakav je bio 1990-ih, ti garanti mogli u njemu da “učestvuju”, a Rusija da im pritekne u pomoć u razbijanju Bosne i Hercegovine. Ovome se mogu dodati konkretne mjere na terenu, kao što je nabavka sofisticiranog naoružanja za srbijansku armiju, istovremenog naoružavanja policije RS-a, a vjerovatno i lovačkih društava po entitetu.

U višu, “teoretsku” ali važnu oblast održanja i produženja permanentnog stanja neizvjesnosti, napetosti i blokade inače jadnog političkog sistema Bosne i Hercegovine, spada i poigravanje, ako ne i negiranje njenog suvereniteta. Pri tome se uloga Hrvatske gotovo izjednačuje sa srbijanskom. Predsjednik Vučić je krajem 2020. rekao da “govori o teritorijalnom integritetu, a ne suverenitetu BiH, jer je suverenitet podijeljen na dva entiteta”. To je u skladu s Memorandumom 2, strategijom Srbije koju je obznanio Aleksandar Vulin, iz koje mi jedna rečenica tako zvuči putinovski u odnosu na Ukrajinu, a glasi: “Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom”.

OPREZ ILI KRIK

Dok se predsjednik Srbije, da mu se ne bi zamjerilo iz Evropske unije kojoj navodno teži, u odnosu na BiH izražava odmjerenije, ali se ne ograđuje od Dodikovog rasturanja države, ni od svog Vulina i Memoranduma 2. Tako i jučer slušam hrvatskog premijera Plenkovića koji u ekspozeu o svom sukobu s predsjednikom države Milanovićem izgovara istu količinu riječi o odnosima s BiH. Kao da mu je to važnije od toga što ga šef države naziva “udbaškim nasljednikom, gojencem”. Optužuje ga da je nanio štetu interesima Hrvata u BiH koju “neće isprati ni mostarske kiše”. Ali samo Hrvata BiH, naravno, koji ne mogu opstati ako se ne učini “prilagodba Izbornog zakona”, kako kaže njegov šef diplomatije Grlić Radman. Uglavnom, ako se Vučićeva Srbija u odnosu na integritet i suverenitet BiH oslanja na Memorandum 2, kao što se Miloševićeva držala Memoranduma 1, i današnja Hrvatska se ne udaljava znatnije od politike koju je sprovodio Franjo Tuđman. Ili kako je 2020. rekao Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, da je: “...Franjo Tuđman očekivao da će se Bosna i Hercegovina prije ili kasnije raspasti - možda ne u ratu devedesetih godina, jer je to postalo nemoguće zbog američke intervencije - ali je mislio da kao multinacionalna zemlja dugoročno nema nikakve realne izglede za opstanak. Njegova logika je bila - ako će se Bosna i Hercegovina raspasti, bolje da se raspadne na dva nego na tri dijela. Dakle, pola Hrvatima, pola Srbima”.

Bosna i Hercegovina je opstala, uprkos Miloševiću i Tuđmanu. Opstaće i sada, uprkos manje ili više sličnoj i zavijenoj politici današnjih vodećih ljudi Srbije i Hrvatske. Oprez je neophodan, ipak. Ili krik, kao što je nedavno na Faceu učinio Ivo Komšić, svjedok takvih politika iz 1990-ih godina. Bojim se da njegov krik zbog rata u Ukrajini ne čuju dovoljno u Washingtonu i Bruxellesu.

(Oslobođene)