PIŠE: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 11. APRIL

Nakon mnogo vremena sreo sam danas Florence Hartmann, kod nas najpoznatiju kao portparolku Tužiteljstva u Haagu. Florence je prije tridesetak godina stigla u Jugoslaviju kao ratna izvjestiteljica francuskih novina i od tada pa sve do danas je sudbinski vezana za ove prostore, za ljude, posebno za Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo. 

Nije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine boravila dvije i pol godine zbog pandemije i ograničenja u vezi sa njom. Pored milion drugih tema, poput jučerašnjih predsjedničkih izbora u Francuskoj, ili rata u Ukrajini pitam je kako joj nakon tri godine odsustva izgleda Sarajevo danas.

Kaže Florence da je prvi utisak iz Sarajeva kako je sve mnogo skuplje nego prije tri godine. A drugi utisak, vjerovatno povezan sa tim, jeste da nikada nije primjećivala toliko ljudi koji koji pretresaju kontejnere za smeće. „Danas sam vidjela u centru grada čovjeka kojem je pola tijela bilo u kontejneru. Mislila sam da je nešto izgubio, pa sam pomislila da mu je potrebna pomoć i bila sam mu je spremna pružiti. Međutim, on je iz kontejnera izvukao vrećicu sa hranom, uzeo je i otišao“.

Svojevremeno je veliki Woodey Allen rekao da od svega najviše mrzi praznike, Božiće, Nove godine... jer se tokom njih najbolje prepoznaju razlike koje postoje među ljudima, socijalne, prije svih drugih. „Tokom praznika ljudi koji su sretni i zadovoljni bivaju još sretniji i zadovoljniji, a oni koji su nesretni, tužni, siromašni postaju još tužniji i despresivniji“, objašnjavao je Allen.

Florence Hartmann

Mjesec je Ramazana za muslimanske vjernike i mediji svakodnevno, napadno i bez mjere objavljuju kako sveti mjesec proslavljaju poznati, bogati, moćni i utjecajni. Političari i njima bliski poslovni ljudi, vjerski dužnosnici se utrkuju ko će organizirati već, raskošniji, posjećeniji iftar, bogatiju i pikantniju trpezu pa sve to brže-bolje prikazati narodu preko medija i društvenih mreža. Ne čini se ta komercijalizacija i popularizacija vjerskih običaja samo da bi se potvrdilo kako se masovno i kolektivno ispunjavaju  vjerske dužnosti, nego i da bi se posvjedoičili/pohvalili svojim zavidnim socijalnom statusom. Na raskoš i obilje ramazanskih gozbi, prema onom što mediji prikazuju, nimalo ne utječu alarmantno pogoršane socijalne prilike, niti su im prepreka ogroman i nezadrživ talas poskupljenja koji teško pogađa najšire slojeve društva.

Na fotografijama sa jednog iftara koji se održavao u nekom luksuznom ugostiteljskom objektu vidimo prvu damu Stranke demokratske akcije, doktoricu Sebiju Izetbegović u uvredljivo skupom „dress codeu“ sa duplim zlatnim laničićima oko vrata. U društvu je  stranačkih kolega i prijatelja koje naziva braćom. Među njima je i „brat“ Fadil Novalić, premijer Federacije BiH koji je na iftar vjerovatno stigao direktno iz sudnice u kojoj mu se mjesecima sudi zbog navodnih nezakonitosti pri nabavci respiratora. Nedavno je na jednoj televiziji gospođa Izetbegović, koja je očito postala zvijezda ramazanskih okupljanja,  zajedno sa mužem Bakirom, liderom SDA izmislila dobar komad vlastite biografije i uskladila je sa ramazanskim  imperativima i prazničkim ozračjem. Tako se prisjetila  svog oca, inače vojnog lica u bivšoj Jugoslaviji, koji je, navodno, krišom od vojske i Partije živio i djecu učio da žive u skladu sa muslimanskom tradicijom. Njezin suprug Bakir je prelazak svoga punca iz Podgorice u Sarajevo nazvao Hidžrom, iako se radilo o banalnoj, rutinskoj prekomandi unutar kadrovskih premetaljki unutar kadrova JNA. Je li riječ o bljutavoj blasfemiji, jer je hidžra termin koji se vezuje za prelazak poslanika Muhameda iz Meke i Medini, trebali bi progovoriti vjerski autoriteti.

Jedna je ovdašnja profesorica, analitičarka taj zajednički televizijski nastup supružnika nazvala estradizacijom vjere, a meni se čini da  je to istina, ali i dalje nedovoljna za potpunije, cjelovito objašnjenje ovog iritatatnnog fenomena. Pored  estradnog karaktera, pompezne, skupe, pri tom izvještačene vjerske rituale karakterizira mješavina vjerskog i političkog kiča. Estetičari i povjesničari umjetnosti (poput velike hrvatske i evropske  profesorice Vere Horvat Pintarić) suglasni su da je politički kič društveno neuporedivo štetniji od onog u umjetnosti. Politički kič, kojem smo svjedoci  doprinosi banalizaciji i trivijalizaciji društenog života i postaje pogibeljan za totalitet ljudske egzistencije.

Pokušavam zamisliti situaciju u kojoj bi umjesto  moje prijateljica Florence Hartmann onog Sarajliju koji traži hranu po kontejneru vidjela prva dama SDA, doktorica Izetbegović. Šta bi uradila, šta bi poručila tom nesretniku? Možda bi poput one ohole Florencine zemljkinje Marije Antoanete čovjeku iz kontejnera poručila, da ako već nema šta da jede, zašto ne organizira iftar? Poznato je, naime, da sit gladnom ne vjeruje.

SRIJEDA, 13. APRIL

„Vodi ovo zlatno dijete iz bosanskohercegovačke lige, vraćaj ga u Zagreb, poginut će ovdje“. Ovo je, prema sarajevskoj usmenoj predaji jedan ovdašnji poznati fudbaler prije skoro dvije decenije rekao svom starom poznaniku Stjepanu Deveriću, velikom igraču „Dinama“ i „Hajduka“, koji je tih godina vodio „Zrinjski“ iz Mostara. Desilo se to nakon gostovanja mostarskog tima na Koševu kada su Mostarci pobijedili domaćina „Sarajevo“ zahvaljujući čudesnoj igri i genijalnom pogotku onog „zlatnog djeteta“, plavokosog tek punoljetnog švrće Luke Modrića.

Štefa Deverića i njegovog najdarovitijeg učenika i Dinamovoj omladinskoj školi u Mostar je na kaljenje poslao gazda zagrebačkog kluba Zdravko Mamić. Škola koju je prošao u Premier ligi BiH jeste bila dragocjena, ali potencijalno vrlo skupa i bolna, jer kako su pričali svjedoci, protivnički igrači nisu birali načine kako će zaustaviti i onesposobiti mladog genijalca koji je oplemenio igru „Zrinjskog“.

Na kraju te sezone i trener Deverić i njegov štićenik Luka Modrić vratili su se u Zagreb i tako je započela jedna fantastična sportska priča koja još uvijek traje i koja je večeras u utakmici Lige prvaka „Reala“ protiv „Chealsea“ doživjela planetarni trijumf i poštovanje. Modrićeva asistencija za gol kojim je „Real“ osigurao produžetke, jeste bila izvanserijska, ali ko god je hrvatskog reprezentativca pratio posljednjih 15-ak godina nije tim potezom bio iznenađen jer dobro zna da je takvih majstorija Modrić u karijeri imao pregršt. O tim je njegovim čarolijama godinama nadahnute tekstove uporno ispisivao pokojni Tomislav Židak, najveći hrvatski sportski novinar.

Luka Modrić u dresu Zrinjskog

Ono što kod Modrića fascinira i u njegovoj 36-oj godini je potpuno izbalansiran odnos njegovog ogromnog talenta, s jedne, i mukotrpnog, krvavog rada i samodiscipline. To kod bogomdanih nogometaša nije čest slučaj, mnogi od njih talentom pokrivaju fizička ograničenja. Pričao je svojevremeno jedan igrač šampionske „Crvene Zvezde“ kako je sjedio sa  Robertom Prosinečkim u restoranu u Beogradu kad su na pregovore sa Velikim Žutim stigli  predstavnici madridskog „Reala“.„Nestvarna scena je to bila, sjedi Robi, puši cigaru za cigarom, pijucka neki alkohol i pregovara o prelasku u Real“, pričao je kasnije taj njegov suigrač.

Luka Modrić je drugačija vrsta genija od Prosinečkog. On je umjetnik sa radnom etikom poštenog, nesebičnog šljakera. Ako Hrvatska na SP u Kataru ponovi igre sa prethodnog u Rusiji, uz „Realovu“ titulu prvaka Španije i eventualnu Lige prvaka, Luka Modrić bio i ove godine mogao ponovo biti ozbiljan kandidat za najboljeg nogometaša na svijetu. U 36.godini i u epohi koju su obilježili Ronaldo i Mesi. Luka je treće veliko ime te blistave nogometne epohe. 

ČETVRTAK., 14. APRIL

Slavna novinarka Christiane Amanpour koja je novinarsko vatreno krštenje imala u opkoljenom Sarajevu sada za CNN izvještava iz Ukrajine. Danas se javlja iz raskošne pravoslavne crkve u Kijevu u kojoj veliki broj vjernika prisustvuje molitvi. Sveštenik koji predvodi molitvu pokazuje na posljedice koje je granatiranje ostavilo na tom vjerskom objektu. Pravoslavni sveštenik pita kako je moguće da njegova braća po vjeri, pri tom misli na vrh ruske pravoslavne crkve, ohrabruju i blagosiljaju napade ruske vojske na Ukrajinu pri čemu stradaju vjernici i vjerski objekti. „Molimo se istom Bogu na isti način, a oni hoće da nas nestane“, govori kroz suze reporterki CNN-a starija žena.

Christiane Amanpour

Odnosi između Ruske i Ukrajinske pravoslavne crkve su komplicirani, a zaoštrili su se nakon što je prije tri godine kijevska crkva stekla autokefalnost koju patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril nije nikad prihvatio. U jednoj knjizi, zborniku radova o suvremenoj Rusiji, prevedenoj i objavljenoj u Beogradu prije 5-6 godina, možemo isčitati historijat i genezu odnosa patrijarha Kirila prema Ukrajini i tamošnjim vjernicima. Kako piše jedan od autora, moskovski patrijarh je Ukrajinu oduvijek smatrao dijelom budućeg Ruskog svijeta. Do događaja iz 2014. godine, aneksije Krima i sukoba u Donbasu, on je vjerovao da će integriranje Ukrajine u Ruski svijet biti moguće mirnim putem, takozvanim mekim utjecajem, pastirskim posjetama, govorima, medijskim kampanjama.

Nakon 2014. godine patrijarh Kiril mijenja svoj odnos prema Ukrajini i podržava, kako piše autor Aleksej Miler, „pristojne“ naoružane ljude koji ruski svijet, sastavljen od Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, zaokružuju nasilnim, oružanim putem ne ustručavajući se od najtežih zločina.

Otud ne iznenađuje snažna i nepodijeljena podrška Ruske pravoslavne crkve Putinovom agresorskom ratu bez obzira na krvava stradanja na obje strane i cijenu  koju ratovi nose sa sobom.

Nevezano za događaje u Ukrajini, ili možda u nekom tajnom dosluhu sa njima, danas su ispred Vlade RS u Banja Luci parkirana specijalna oklopna vozila koja štite Milorada Dodika od eventualnih napada i navodnih kidnapera. Jedno od tih ubojitih vozila proizvedenih u Bratuncu ima naziv „Sveti Sava“ dok je drugo nazvano „Sveti Vasilije Ostroški“. Na oba vozila nalaze replike ikona sa likovima dvojice svetaca. Teško je povjerovati da nazivanje vojnih trasportera imenima svetaca moglo biti urađeno bez znanja i suglasnosti Srpske pravoslavne crkve. Koliko je to primjereno, koliko u skladu sa osnovnim naukom crkve koja poziva na mir, ljubav, neka ostane neodgovoreno.

Samo ću citirati velikog srpskog sociologa religije i intelektualca pokojnog Mirka Đorđevića, koji je prije nekoliko godina pisao o dnevnopolitičkim i militarističko-propagandnim zloupotrebama Svetog Save. „Tužna je sudbina mladog Nemanjića, kako ga danas slave i ko ga slavi“, napisao je Đorđević. I potom dodao:

„Staviti Svetog Savu na ripide i crkvene i Miloševićeve mitingaše da opravdaju hegemonisitčke ratove, zarad komadanja Bosne, postojbine najvažnije srpske knjige 12. veka. Koliko su samo puta ubili tog mladića, Svetog Savu, ni broja im se ne zna“.

PETAK, 15. APRIL

„Zapad će u Ukrajini ratovati do posljednjeg  Ukrajinca“. Mislim da sam prvi put ovu sintagmu pročitao u nedavnom intervjuu Noama Chomskog, jednog od najumnijih i najutjecajnijih ljudi današnjice. Chomskom kao dokazanom anitimilitaristi i dosljednom kritičaru zapadnih metoda izvoza demokracije ne može se prigovoriti da je ikad, pa i slučaju ruske agresije na Ukrajinu, izdao svoje općehumanističke principe i plemenite namjere. Chomski često izaziva polemike, i sam se u njih uključuje, sa njime se može slagati, ili ga opovrgavati, ali se njegovo mišljenje mora čuti  i treba ga respektirati.

No, nije isti slučaj sa njegovim epigonima kojih ima širom svijeta, pa i kod nas, koji se služe njegovim riječima u potpuno druge, propagandističke i pseudoantiratne svrhe. Čak je i ruska propaganda iz Kremlja ovih dana, ponovila sličnu formulaciju, kojom se Zapadu zamjera što naoružavanjem Ukrajine pomaže stradanju tamošnjeg naroda. Baš kao da ukrajinske gradove i naselja, industriju i instrastrukturu, bolnice i obdaništa razara i uništava donirano oružje, a ne smrtonosona oružana mašinerija koju je Kremlj poslao u susjednu državu. Naoružavanje Ukrajine je posljedica, a ne uzrok svirepog ubijanja njenih građana.

Noam Chomsky

Citirana sintagma, prema kojoj je naoružavanje Ukrajine samo doprinosi novim stradanjima njenih ljudi je cinična, netačna i licemjerna. Ona implicira da je Ukrajina stradala i stradava zbog toga što posjeduje oružje, a ne zato što ga nije imala dovoljno. Nije Putin izvršio invaziju na Ukrajinu zato što je bila naoružana, nego zato što nije. Odnosno, što je on vjerovao da je njena vojska goloruka i nespremna za odbranu. Ne gura na silu Zapad, Amerika, Evropska Unija, Velika Birtanija, Australija...oružje ukrajinskim vojnicima, nego državni vrh Ukrajine već mjesecima kumi, moli, preklinje cjelokupan pravdoljubivi svijet da ih naoruža. Samo naoružani su u stanju koliko-toliko ravnopravno suprotstaviti se namjeri ruskog agresora da ih demilitarizira i denacificira. To jeste - da ih uništi i pokori.

Kritike upućene Zapadu zbog oružane pomoći Ukrajini licemjerne su i nemoralne u istoj mjeri u kojoj je to bila odluka Ujedinjenih nacija s početka devedesetih godina o uvođenju embarga na naoružavanje državama nastalih raspadom SFRJ. Ideja je, kako je tada obrazložena, tobože bila da se tako preduprijedi ratni sukob, a nakon što je rat  počeo, da se ne širi. Embargo je, međutim, kao što znamo, pogodio samo one novonastale države koje nisu imale oružje, odnosno koje su bile  prethodno razoružane. Nikavu štetu on nije nanio onim u Beogradu koji su pokrenuli rat, koji su napali susjedne države, jer su oni na to bili spremni i naoružani.

Naravno da će se i ovaj rat u Ukrajini, kao i svaki drugi u povijesti, okončati mirovnim rješenjem i da niko neće biti potpuni pobjednik, niti do kraja poražen, ali taj će budući  mir biti pravedniji, pošteniji i održiviji ukoliko se sklopi u ambijentu približne ravnoteže sile, između koliko-toliko ravnopravnih protivnika.

Nisu stotine i hiljade civila u naseljima oko Kijeva čiji se leševi danima pronalaze i sahranju poubijani zato što su bili naoružani, nego su stradali jer se nisu imali čime suprotstaviti svojim dželatima.

SUBOTA, 16. APRIL

Jedna u nizu krivih pretpostavki i gorkih utopija, bila je i ona da će se prilike u BiH politici, društvu, javnosti... promijeniti u trenutku kada okoštale, korumpirane, stare strukture odu sa javne scene  a njihova mjesta popune nove, svježe, prošlošću neopterećene, mlade nade, mlade snage. Pokazalo se, nažalost, da je realnost mnogo drugačija, surovija i beznadežnija. Mladi ljudi  u BiH, pa i nadolazeća generacija sadašnjih i budućih političara odrasla je i formirala se u nezdravom i neproduktivnom ambijentu kojeg su stvorili njihovi očevi i politički lideri. Jedna poslovica kaže da će kvalitet kobasice ovisiti od toga šta u nju staviš. U mlada pokoljenja u ovoj zemlji je tridesetak godina, kroz sistem školovanja i obrazovanja, kroz manipulativni mehanizam nametanja sumnjivih vrijednosti, neprekidno šopan nadjev, sastavljen od nacionalizma, ksenofobije, netolerencije, nekulture. Od takve se robe ne formiraju zdrave, odgovorne,  kreativne ličnosti sa vizijom vlastite perspektive unutar granica normalnosti, pristojnosti i odgovornosti.

Već duže vrijeme odnosi među takozvanim mladim lavovima unutar Partije demokratskog progresa više podsjećaju na neku latinameričku sapunicu koja vrvi međusobnim spletkama, grubostima, niskim udarcima, podmuklim diskvalifikacijama, atacima na ličnost svojih protivnika. Audio snimak objavljen ovih dana u kojem jedna od čelnica te stranke narodna poslanica Jelena Trivić prijeti uništenjem svom kolegi Ivanu Begiću djeluje više jadno i nedolično nego uznemirujuće i utuživo. Ništa bolji niti drugačiji efekat nisu izazvala naknadna objašnjenja i reakcije njihovih stranačkih kolega kojima je branjena poslanica Trivić, a za nasilnika i huiligana proglašavan Begić. Ovaj PDP-ovac koji je posljednjih mjeseci prošao golgotu teškim skandala i kompromitirajućih snimaka, navodno, je pored nje došao i u sukob sa Draškom Stanivukovićem, mladićem kojeg se doživljava kao budućnost politike u RS. Na tom putu mu se, međutim, kao nepremostiva prepreka ispriječila vlastita nezrelost, plitka opća kultura i intelektualna potkapaciranost.

Jelena Trivić

Sličnu, nisku razinu političke kulture i stepen artikuliranosti svog javnog komuniciranja prakticiraju i junoše iz Dodikovog SNSD-a, poput Sanje Vulić, s tim što je za sada njihova agresivnost nije autodestruktivna, nego je usmjerena prema vani, političkim protivnicima.

Nedavno se najpoznatiji i najiritantniji SDA-ov omladinac Haris Zahiragić žestoko razbjesnio kada ga je neko nazvao junošom, jer je taj diplomiran pravnik i nekadašnji maloljetni delikvent mislio da je junoša isto što i mlađe govedo, muškog spola. Danas je na jednoj lokalnoj sarajevskoj televiziji Zahiragić komunicirao sa SDP-ovcem Igorom Stojanovićem jezikom kakav je kažnjiv čak i u kazneno-popravnim ustanovama za mlađe prestupnike. Kad se zna da je Stranka demokratske akcije žrtvovala desetine svojih kadrova da bi na guranje uturila tog i takvog Zahiragića u Kantonalni parlament, jasno je kakvu budućnost svoje stranke, a i države i društva ona planira.

Jezik kojeg koriste mlade perjanice političkih stranaka je grub, neotesan, uvredljiv, netolerantan, maniri su im odvratni, metodi  javnog djelovanja nasilnički, a svi su manje-više netaknuti elementarnom kulturom, kućnim odgojem i vaspitanjem.

Možda je najgora posljedica takvog užasa ta što kada slušate Trivićku, Vulićku, Zahiragića, ili Raguža iz Hrvatske republikanske stranke najiskrenije poželite dug život i beskrajnu političku karijeru političkim  veteranima poput Sredoja Novića, Halida Genjca, Bariše Čolaka...

NEDJELJA, 17. APRIL

Željanu Zovko, europaralamentarku iz Hrvatske, poznajem više od dvije decenije. Ovu Mostarku sticajem okolnosti, nisam upoznao ni u Mostaru, ni u Sarajevu, sreli smo se prilično davno u Kiseljaku. Bilo je to u vrijeme suđenja skupini Hrvata osumnjičenim za atentat na pokojnog doministra policije Federacije BiH Jozu Leutara. Prije izricanja presude bio sam među rijetkim novinarima koji je pisao, govorio i objavljivao da je sudski proces montiran, da su dokazi lažni, da je fantomski zaštićeni svjedok na čijem se iskazu temeljila optužnica bitanga i prevarant instruiran od bošnjačkih policijskih i pavosudnih struktura. Govorio sam o tome u nekoliko navrata i na Televiziji Kiseljak, a tokom jednom gostovanja sam upoznao i gospođicu Zovko.

Željana Zovko tih je godina bila savjetnica u kabinetu Ante Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Uz njegovu pomoć je otišla u diplomaciju. Jelavić je, za razliku od optuženih za ubistvo Leutara, proglašen krivim za kriminal, zloupotrebu položaja osuđen na višegodišnju robiju, ali je neposredno pred izricanja kazne pobjegao u Hrvatsku, gdje nije dana zatvora proveo. Prethodno ga je smijenio visoki predstavnik, također zbog upletenosti u kriminal.

Željana Zovko

Željana Zovko je u narednim godinama mijenjala diplomatske lokacije, bila je ambasadorica BiH u Madridu, Parizu, Rimu. Kada je odmah po ulasku u Predsjedništvo BiH Željko Komšić smijenio nekoliko veleposlanica, među njima i Željanu Zovko, pisao sam da je riječ o štetnoj i praksi i neprihvatljivoj političkoj odmazdi.

Nakon što je Željana Zovku regrutirana u diplomatsku službu Hrvatske, a potom postala europarlamentarka te zemlje, upozorio  sam, tek malo se šaleći, da bi u međudržavnim odnosima trebalo važiti pravilo kao u sportu, nogometu posebno, te da bi se takvi transferi trebali plaćati. Budžetski korisnici BiH su tokom deceniju i pol u Željaninu diplomatsku karijeru honorirali  stotinama hiljada eura, pa bi nekakvog fair playa trebalo unijeti i to se ulaganje naplatiti od Hrvatske. Kao što je normalna praksa da, primjerice, gazda Zdravko Mamić plaća odštetu klubovima čiji igrači prelaze u njegov Dinamo.  

Zašto ovo sve pišem? Činim to iz razloga što Željana Zovko svojim tendencioznim, podlim i agresivnim djelovanjem unutar briselskih institucija, Evropskog parlameneta, prije svega, čini sve, a u tome nerijetko uspijeva, da relativizira prilike u BiH. Njena je osnovna namjera da unese konfuziju i na taj način spriječi, ili barem prolongira rješenje krize u ovoj zemlji. Posebno se to odnosi na njeno zaštititničko ponašanje prema Miloradu Dodiku, u čemu je zapravo samo slatkrječiva briselska glasnogovornica svog partijskog šefa Dragana Čovića. „Dodik jeste problem, ali nikako nije najveći, najveći je problem odbijanje političkog Sarajeva da promijeni Izborni zakon“, mantra je koju je Zovko preuzela od Zorana Milanovića, a ovaj vjerovatno od Lavrova i Putina.

Prije nekoliko dana Željana Zovko je medijima kazala da je rigidna politika Sarajeva gurnula bosanskohercegovačke Hrvate u zagrljaj Milorada Dodika, a valjda posredno i Vladimira Putina. Dovoljno je gospođica Zovko u politici i diplomaciji, a i po svom habitusu je znatiželj(a)na i informirana, da zna da je hrvatska politika u BiH definirana mnogo prije nego što su kao političke činjenice uopće postojala i ona i Dragan Čović i Milorad Dodik i Zoran Milanović i Vladimir Putin. Željana je u ratu boravila u Londonu, kao izbjeglica, a ne kao diplomatkinja, u vrijeme kada je Franjo Tuđman na večeri u jednom tamošnjom hotelu lordu Paddy Ashdownu crtao kartu buduće Bosne i Hercegovine, odnosno kartu regiona bez Bosne i Hercegovine. Ta je karta izgledala do o dlaku onakva kako ju je u Karađorđevu četiri godine ranije hrvatski predsjednik  skicirao sa Slobodanom Miloševićem.

Bošnjačka, ili sarajevska politika jeste često i glupa i nacionalistička, i autistična i kriminalna, jeste kriva i odgovorna za mnoge grozne stvari i neoprostive pogreške, ali  se za jednu krupnu, kapitalnu stvar ju se ne može optuživati: da je na bilo koji način davala povoda za udruženo srpski-hrvatski rad na njenoj destrukciji i podjeli.

/Emitirano na Tv OBN u ponedjeljak 18. aprila 2022/