Piše: Dženana KARUP DRUŠKO 

U vrijeme pisanja (zadnje) optužnice protiv Radovana Karadžića, koja je na zahtjev sudija morala biti skraćena kako bi sudski postupak, kako su rekli, bio brži i efikasniji, pa je čak bilo prijedloga da se izbace sve općine u kojima su zločini već presuđeni (što bi bio ustupak zločincu koji je godinama bježao i skrivao se da bi na kraju bio pronađen i uhapšen u Beogradu gdje je mirno radio kao doktor), bilo je puno polemika i oko toga da li će Karadžić biti optužen za genocid ’92. godine i hoće li optužnicom biti obuhvaćena Srbija.

Na kraju je Karadžić optužen za genocid ’92. i ’95. godine, četiri udružena zločinačka poduhvata, zločine protiv čovječnosti …, sva najteža djela koja poznaje međunarodno humanitarno pravo. Na kritike da u optužnici nema Srbije, glavni haški tužitelj Serge Brammertz je pragmatično odgovarao da će to dokazivati u obnovljenom suđenju protiv Stanišića i Simatovića (što je Tužiteljstvo i uradilo), nekada prvih ljudi Državne bezbednosti Srbije i svakako najodgovornijih i za tzv. paravojne jedinice koje su kao dio sistema državnih institucija Srbije tokom rata počinile stravične zločine u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj.

Borba za istinu i pravdu

Na dan izricanja prvostepene presude Radovanu Karadžiću dok sam tog, za nas u Bosni i Hercegovini historijskog dana, stajala pred Tribunalom u Haagu i posmatrala brojne svjetske novinarske ekipe razmišljala sam kakvu smo sreću imali, da kao jedna mala, potpuno nebitna zemlja sa Balkana dobijemo pravdu, jer toliko je država i naroda koji to nikad neće imati. Sjetila sam se i komentara južnokorejskog zvaničnika koji je na jednom prijemu prisustvovao razgovoru u kome su se ljudi iz BiH žalili jer nemamo presudu za genocid ’92. godine i da je Haški tribunal mogao mnogo više uraditi, a koji im je rekao kako mu nije jasno naše nezadovoljstvo jer smo dobili najveću svjetsku pravdu, da je sve dokazano kroz presude međunarodnog suda Ujedinjenih nacija i da je to jedini takav sud nakon tokijskog i nirnberškog što je veliko priznanje i za Bosnu i Hercegovinu i za žrtve. Dodao je i kako njegov narod nikad nije dobio takvu pravdu. Da li neko u BiH zna o kakvom stradanju južnokorejskog naroda je govorio ovaj zvaničnik? O 200.000 žena i djevojaka koje su bile seksualno zlostavljane, što je samo dio tih zločina?

Možda je formiranje Tribunala u Haagu bila politička odluka Ujedinjenih nacija, možda je Vijeće sigurnosti ovim stvarno mislilo samo zadovoljiti svjetske javnosti koje su zahtijevale da se nešto uradi zbog brojnih izvještaja o stravičnim zločinima u Bosni i Hercegovini, ali zahvaljujući ljudima koji su radili u Tribunalu, koji su se borili za pravdu i istinu o Bosni i Hercegovini, dokumentirani su svi teški zločini, dokazano da su bili dio političkih ciljeva, planski i organizirani, i presuđen je kompletan politički, policijski i vojni vrh srpskog rukovodstva, uključujući i Karadžića, optužen je Slobodan Milošević, čeka se pravosnažna presuda Stanišiću i Simatoviću, a presuđeni su i hrvatski zločinci. Dokazan je i međunarodni konflikt u BiH u kome su učestvovale Srbija i Hrvatska. Naravno da negatori i revizionisti tvrde drugačije, jer žele nametnuti svoje narative, ali haško naslijeđe to demantira.

Sudije jesu vodile postupke i izricali presude, ali teret dokazivanja je bio na tužiteljima koji su vodili istrage, prikupljali dokaze, razgovarali sa svjedocima. Mnogo je njih ostavilo veliki trag u Tribunalu gdje su, boreći se za pravdu za žrtve i istinu o ratu u BiH, mijenjali i međunarodne pravne standarde i međunarodno humanitarno pravo. Nažalost, Haag je bio predaleko, suđenja za javnost preduga i dosadna, i jako malo se zna o tim ljudima, borbama u sudnicama, sukobima odbrana i tužitelja, radu hrvatskih i srbijanskih obavještajnih službi koje su na sve načine i svim sredstvima pokušavali potkopati procese, kako su Srbija, Hrvatska i Republika Srpska opstruirale suradnju s Tribunalom (na koju su se obavezale potpisivanjem međunarodnih dokumenata), nijansama koje su odlučivale u nekim procesima, političkim pritiscima ili pokušajima iz vana da se utiče na rad sudija i tužitelja. Nažalost, bosanskohercegovačka javnost o tome ne zna skoro ništa.

Ko se danas sjeća glavnih haških tužitelja – Richarda J. Goldstona, Louise Arbour, Carle del Ponte, koji su bili na ovoj funkciji prije Serga Brammertza? Koliko ljudi u BiH zna zašto Karadžić nije bio na pregovorima u Daytonu, zašto je interese Republike Srpske zastupala delegacija iz Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, i ko je prvi potpisao optužnicu protiv njega, kao i ko je potpisao optužnicu protiv Karadžića? Goldston je još 1995. potpisao prvu optužnicu protiv Karadžića, Arbour za Kosovo a Del Ponteova za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu protiv Miloševića i to nakon brojnih političkih otpora (jer se “predsjednici ne mogu optuživati“, a i time će se “ugroziti stabilnost na Balkanu“), ali i otpora u samom tužiteljskom timu koji je vodio istragu a po kojima Milošević nije trebao biti optužen za genocid u BiH (taj stav je, po onome što je u svojoj knjizi napisala Del Ponteova zastupao i Geofrey Nice, a potvrdila je i Florance Hartmann (počasna građanka Sarajeva) koja je u pismu koje je svojevremeno uputila zagrebačkom Jutarnjem listu, reagirajući na istup Geoffreyja Nicea, pored ostalog, navela: “Zbog povijesnih činjenica, važno je da je Geoffrey Nice dao svoje viđenje slučaja Milošević jer je zastupao Tužiteljstvo više od pet godina. U svojoj knjizi opisujem borbe koje je ICTY morao voditi – ne samo u mandatu Del Ponte nego od osnutka Tribunala – da bi ispunio svoj mandat unatoč teškim političkim okolnostima. Jedan od primjera je slučaj protiv Miloševića. Nikad nisam napisala da je slučaj bio opstruiran i politiziran, kao što neki ljudi nastoje pogrešno interpretirati moju knjigu, nego da su neki specifični elementi slučaja bilo suočeni s ozbiljnim preprekama i opstrukcijama. Ti otpori dolazili su iznutra, iz samog Tužiteljstva, kao i izvana, iz Beograda, naravno, ali također od velikih sila (SAD, Velika Britanija, Francuska), i uvijek su se odnosili na Miloševićevu upletenost u opsadu Sarajeva te vojnu operaciju i genocid u Srebrenici. Ono što želim reći jest da je te otpore također zastupao Geoffrey Nice. On nije imao problema s ostatkom, ali bio je vrlo nesklon ovim dvjema tačkama optužnice, ne samo u početku slučaja, što bi se moglo opravdati nedostatkom dodatnih dokaza koji u to vrijeme još nisu bili dostupni, nego tokom cijelog slučaja, čak i kad su novi dokazi izbijali na vidjelo.“) 

Američke nindže u Tribunalu

Koliko ljudi u BiH zna ko su bile američke nindže u Haškom tribunalu i zašto su dobili taj nadimak? Puno je bilo administrativnog osoblja u Tribunalu koje je itekako dobro znalo šta i ko radi i upravo oni su Marka Harmona, Kennetha Scotta, Petera McCloskey i Alana Tigera tako  prozvali jer za njih ništa nije bilo nemoguće, optužili su najviše zvaničnike i izborili se za presude protiv njih, a ako je trebalo tokom noći bi prevrnuli nebo i zemlju da nađu neki dokaz. Njihovi istupi u sudnicama su se prepričavali po hodnicima Tribunala a njihov rad predmet je brojnih istraživanja međunarodnih stručnjaka za međunarodno pravo. Oni su, zajedno sa brojnim drugim tužiocima, zaslužili da njihova imena znaju svi u Bosni i Hercegovini, jer oni su ti koji su odlučujuće uticali na ono što piše u presudama koje su postale dio historije Bosne i Hercegovine. U ograničenom mandatu i ciljevima Tribunala koje je pred njega postavilo Vijeće sigurnosti UN-a (procesuiranje najodgovornijih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava) oni su uradili mnogo, puno više od onoga što je iko očekivao od Haškog tribunala. Treba li, uostalom, podsjećati da je genocid u BiH priznat od strane međunarodne zajednice tek nakon haških presuda?

Historija će pokazati da su oni svojim radom, odnosom prema počinjenim zločinima i onome što se dešavalo tokom rata u BiH, ali i svojom posvećenošću, udarili pečat, ne samo radu Tužiteljstva, nego i samom Haškom tribunalu. Svi oni su, na osnovu raspoloživih dokaza i bez ikakvih dilema, smatrali da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni sukob, ili, kolokvijalno rečeno, agresija: prvo, agresija SRJ – Srbije na Republiku Hrvatsku, a zatim agresija s jedne strane Srbije, a s druge strane Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. To potvrđuju njihove optužnice.

Niz je haških presuda koje govore o tim sudskim nalazima i koje su jedna od najviših vrijednosti koje je proizveo (pogotovo u kontekstu negiranja kome je izložena BiH godinama). A smatrali su i da je u BiH počinjen genocid ’92. što potvrđuju brojne optužnice. Zašto to nije potvrđeno presudama, tema je za neki drugi tekst. Nažalost, danas je u regionu, pa i Bosni i Hercegovini, puno više “eksperata“ koji kritikuju rad Haškog tribunala nego onih koji priznaju kako su veliki i značajan posao uradili ljudi u Tribunalu.

Analizirajući rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nakon okončanja njegovog mandata Julija Bogoeva, nekadašnja beogradska novinarka i osnivačica agencije BETA, koja je radila kao analitičarka haškog Tužiteljstva, u svom radu zaključuje: “Tribunal ostaje trajan, jedinstven i nezamenjiv izvor proverenih činjenica o razbijanju Jugoslavije ratom i najtežim međunarodnim zločinima radi stvaranja velikih nacionalno homogenih država Srba i Hrvata. (…) Tribunal je vršeći svoju funkciju odgovorio na pitanje – zašto je bio rat u Jugoslaviji i kakav je to bio rat. (…) Bio je to, prema nalazima, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana nameravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatska na račun Bosne i Hercegovine. (…) Rat je, prema presudama, bio rasprostranjeni i sistematski, diskriminatorni napad na civilno stanovništvo; etničko čišćenje bilo je cilj, a ne posledica rata, kako su tvrdile redom sve odbrane. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dve strane, bio je – odbrana i oslobađanje celokupne teritorije.”

Priznanja i zasluge

Mediji su prošle sedmice objavili vijest da će Nevenka Tromp, bivša istražiteljica u ICTY, biti proglašena počasnom građankom Kantona Sarajevo, odnosno da će joj biti dodijeljena Povelja Kantona Sarajevo, kao najveće priznanje ovog kantona. Tromp će, prema obrazloženju odluke, biti uručeno ovo priznanje jer je svojim angažmanom, zalaganjem i prikupljanjem historijske dokumentacije dala nemjerljivi doprinos u očuvanju istine o ratnim dešavanjima u našoj zemlji, uspostavljanju historijskog narativa i u oblikovanju kolektivnog sjećanja. “Historijske dokumentacije“ za koju i sama priznaje da je iz haškog arhiva i koju su godinama prikupljali timovi predvođeni iskusnim tužiteljima i glavnim tužiteljima. Ovom logikom Sarajevo bi trebalo uručiti priznanje svakom istraživaču koji je magistrirao, doktorirao ili objavio knjigu na osnovu haške dokumentacije, a nije ih malo. Dok su sudije i tužitelji u Haagu, valjda, radili svoj posao.

Iako nije bilo skoro nikakvih javnih reakcija na ovu odluku, ona je u kuloarima podigla veliku prašinu među svima koji iole poznaju rad Tribunala (i njegovog nasljednika Mehanizma) i pokrenula razne komentare među kojima su i oni da je ovom odlukom Sarajevo opalilo šamar svima onima koji su svojim radom doprinijeli haškim presudama, pogotovo tužiteljima koje u svojim brojnim istupima Trompova označava kao glavne krivce jer su po njoj malo uradili a Srbiju su oslobodili odgovornosti, naravno uz državne institucije Bosne i Hercegovine koje po Trompovoj, opet, nisu ništa radile.

Sama Trompova je ovo potvrdila u prvom intervju nakon što je objavljeno da će joj biti uručeno ovo priznanje: “U prvom redu ovo priznanje osjećam kao podršku bosanske javnosti za ovo što ja već 22 godine radim. Nije bilo lako otvarati teme koje su se direktno suprotstavljale konsenzusu koji su njegovale i domaće i bjelosvjetske elite da je Tribunal najbolja stvar koja se Bošnjacima ikada desila. Često sam imala osjećaj da nije moguće da cijeli svijet govori i misli jedno, a par nas vidimo stvari sasvim drugačije nego ih predstavljaju svijetu moćne elite. Tu je bio uvijek i Geoffrey Nice koji je imao hrabrosti da svoje pravno znanje i iskustvo stavi ispred politiziranog Tužilaštva i time nerijetko plaćao visoku cijenu.“

Aleksandar Kontić nakon svog dugogodišnjeg staža u ICTY sigurno dobro zna ko je ko u Tribunalu i šta je radio. Nakon vijesti da će (i zbog čega) Trompova biti počasna građanka Sarajeva na svom FB profilu je napisao: “Kantonu Sarajevo bi bolje bilo da je ovu nagradu, ili šta god da je ovo, dao bilo kome drugom, i to baš tako, bilo kome, nego što su je dali Nevenki Tromp. Bukvalno bilo kome, samo ne ovoj bjelosvjetskoj prevarantici. Da ima obraza, sama bi je odbila. Ali obraz je pitanje morala i časti.“

Teško je prihvatiti argument koji se čuje u sarajevskim kuloarima da je Trompova nagrađena jer godinama žestoko kritizira i napada Izetbegoviće i SDA, iz prostog razloga što od ovog priznanja ni Izetbegovići ni SDA nemaju nikakve štete, već samo Sarajevo koje je ovim poslalo poruku i Haškom tribunalu i Mehanizmu, odnosno svim sudijama i tužiteljima koji su se godinama borili za pravdu i istinu o BiH, a koji su danas upravo u Sarajevu potpuno zaboravljeni (i koje Trompova redovno napada i kritikuje u svojim javnim istupima). Uostalom, po pričama Nevenke Tromp, u tom Haagu niko ništa i nije radio, osim nje. I Nicea.

Od Orahovice, preko Amsterdama, do Sarajeva

Predsjednik odbora za javna priznanja KS je Elmedin Konaković (Narod i pravda), zamjenica Amra Junuzović-Kaljić (NBL), a članovi su Segmedina Srna Bajramović (SDP), Sead Milavica (DF), Zvonko Marić (SBB), Smiljana Viteškić (SDA) i Edin Forto (Naša stranka). Možda Forto ne zna puno o prošlosti i haškom naslijeđu, uostalom rijetko o tome i govori a te teme, sudeći po javnim istupima, nisu među prioritetnim u Našoj stranci, no Konaković nema nikakvih dilema oko odbrane BiH i onoga što se dešavalo u ratu, što stalno potvrđuje svojim istupima, tako da je teško povjerovati da bi haške presude, koje su od historijskog značaja za BiH, podcijenio na bilo koji način, kao i one koji su najzaslužniji za njih, ili bilo koji član Odbora iz stranaka koje su učestvovale u odbrani BiH i koje su pratile rad ICTY-a.

Što, onda, otvara pitanje ko je, kako i zbog čega, Odboru dostavio “argumente“ po kojima je Trompova predložena za priznanje, odnosno njenu (friziranu) biografiju i zasluge? Ili, zašto za to priznanje, s obzirom na obrazloženje, onda nisu predloženi tužitelji koji su vodili istragu i pisali optužnicu protiv Miloševića, ili tužitelj koji je potpisao tu optužnicu, a jeste jedan od istraživača u istrazi, što nema nikakve logike? Ili, npr. Brammertz, kao prvi čovjek Tužiteljstva, ili Agus kao predsjednik Mehanizma, koji su itekako zaslužni “u očuvanju istine o ratnim dešavanjima u našoj zemlji, uspostavljanju historijskog narativa i u oblikovanju kolektivnog sjećanja“ i koji (za razliku od Trompove) to ne rade u Sarajevu, koje svakako sve zna o ratu i ratnim zločinima, nego na puno važnijim međunarodnim adresama, a to sigurno jeste, na primjer, Vijeće sigurnosti.

Nevenka Tromp se Sarajevu već dugo predstavlja kao “vrhunski autoritet“ za Haški tribunal i profesorica na amsterdamskom sveučilištu. U njenom CV-u (na engleskom jeziku) se mogu naći podaci da je rođena u Hrvatskoj, u mjestu Orahovica, da je studirala u Zagrebu i Amsterdamu, te da je prije angažmana u ICTY učestvovala u istrazi događaja u Srebrenici koju je vodio Nizozemski institut za ratnu dokumentaciju (NIOD), a po narudžbi nizozemske vlade.

Za taj izvještaj u Sarajevu teško da biste našli ikoga ko bi mogao reći i da zna da on postoji, no zato za njega zna Vojislav Šešelj, koji je gostujući (nakon presude Karadžiću) kod Miomira Marića rekao da je izvještaj NIOD-a ključan “za rušenje mita o Srebrenici“, a na Marićev komentar da je izvještaj “u interesu Srba“, Šešelj je naglasio da je nizozemski izvještaj “realan i objektivan“.

Koliko je taj izvještaj “realan i objektivan“ govori i to što su ga u svojim odbranama koristili advokati Karadžića, Mladića, Brđanina (NIOD je izrazio sumnju u autentičnost prisluškivanih razgovora koje su snimile bosanskohercegovačke institucije)…, a koristili su ga i članovi Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske koji su ga u svom izvještaju povezali i sa Univerzitetom u Amsterdamu.

Podjela krivice

Promociji izvještaja NIOD-a, koji je urađen 2002. godine, prisustvovao je u Nizozemskoj tadašnji dopisnik Tribunala sarajevskih Dana koji je u tekstu “Podjela krivice“, pored ostalog, napisao: “Za početak rata, barem prema zaključcima koje autori iznose, odgovornost snose muslimanski nacionalisti i njihov lider Alija Izetbegović koji su u raspadu Jugoslavije vidjeli mogućnost za stvaranje muslimanske države u BiH. Cilj ovog revizionizma, koji provijava cijelim uvodim dijelom, postaje jasan tek kasnije; sve 'zaraćene strane' u ratu u BiH naslikane su sivim bojama zato da bi se u podjeli krivice između svih zamaglila odgovornost koji su nizozemske trupe imale za stanovništvo u enklavi.“

Doprinos Nevenke Tromp ovom izvještaju je dio (na stotinjak stranica) pod nazivom: Srebrenica: een ‘veilig’ gebied Deelstudie Achtergronden van de Joegoslavische crisis (https://do8mb0ue3h0zp.cloudfront.net/2021-05/N.%20Tromp%20-%20Achtergronden%20van%20de%20Joegoslavische%20crisis.%20Een%20literatuuroverzicht.pdf)

Britanski institut za izvještavanje o ratu i miru je za NIOD-ov izvještaj napisao: “Nalaz koji će imati najveće međunarodne implikacije jeste gotovo sigurno negiranje u izvještaju da je Beograd imao bilo kakvo značajnije učešće u ubistvima i gdje se sva krivica prebacuje na komandanta VRS Ratka Mladića. To bi se direktno moglo odraziti na dalji tok sudskog postupka koji se pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu vodi protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića.“ Iste godine kad je objavljen izvještaj (2000) Trompova počinje raditi u Tribunalu (iz drugog pokušaja, uz očito bolju “preporuku“, jer prvi put kad je pokušala ući u ICTY nije bila ni u užem krugu najboljih kandidata), u Uredu tužitelja, kao jedan od istraživača u predmetu Slobodana Miloševića.

Trompova se nikad nije ogradila od izvještaja NIOD-a za Srebrenicu, za razliku od, recimo, Gera Duijzingsa koji je za NRC Handelsblad izjavio: “Podaci za koje sam zaključio da su nepouzdani se nalaze u prvom poglavlju izvještaja, za njima je kolega istraživač Bob de Graaf posegnuo u namjeri da potkrijepi vlastite stavove.” Ironija je da je upravo NIOD pomogao Tromp u izdanju knjige “Krivični proces protiv Miloševića, nezavršeno suđenje“, a od 2020. Trompova je dio Kompenzacione komisije nizozemske Vlade koja odlučuje kome će se, a kome ne isplatiti obeštećenje za 10 odsto odgovornosti Nizozemske u genocidu u Srebrenici (kako su presudili nizozemski sudovi po tužbama srebreničkih majki). O njenoj posvećenosti srebreničkim žrtvama govori i podatak da je Dževad Kurić zajedno sa desetak predstavnika bh. dijaspore napustio dvoranu u kojoj se prikazivao dokumentarni film “Rezolucija 819“, upravo nakon izlaganja Trompove, smatrajući da su njeni komentari uvredljivi i neprimjereni za one koji su preživjeli genocid.

Nema sumnje da se Sarajevo treba zahvaliti prijateljima i svima onima koji su se borili i koji se bore za pravdu za žrtve i za istinu o ratu, pogotovo uz sve glasnije negatore i sve jače pokušaje historijskog revizionizma. No, uz ovoliko vanjskih neprijatelja, priča o prošlosti, ratu, odbrani zemlje, ratnim zločinima, nikad ne bi smjela biti nešto što dijeli građane Sarajeva. Uostalom, uz genocid u Srebrenici, opsada Sarajeva je najbolje dokumentiran predmet u Haagu. I dobro se zna koji su tužitelji radili na tim predmetima, kao i koje sudije su izrekle historijske presude za opsadu Sarajeva, odnosno ko je zaslužan za prikupljanje dokumentacije i za historijski narativ zasnovan na sudskim činjenicama koji nam je danas najjače oružje protiv negatora, relativiziranja, ali i revizionista. Nevenka Tromp (i slični njoj) morali bi stajati u dugom redu za dobijanje priznanja da budu počasni građani Sarajeva (ako već u startu ne bi bili izbačeni).