Piše: Dragan MARKOVINA

Ako netko misli da je slučajno to što je činjenica da je Andrej Plenković, nakon pet i po godina, postao najdugovječniji hrvatski premijer, prepoznata tek kao sporedna vijest u medijima, bio bi posve u krivu. Štoviše, iako bi mu se naizgled moglo pripisati onaj slogan Doca Holidaya, ‘Došao je tiho i ušao u legendu’, prije će biti da jeste došao tiho, ali da će i ta legenda izgledati dosta neprimjetno. Andrej Plenković je potpuno anestezirao hrvatski politički i društveni život, iz kojeg je prognao bilo kakve strasti, ali i suštinske rasprave, što iz perspektive, npr. Bosne i Hercegovine ili Crne Gore može izgledati kao iscjeljujući primjer stabilokracije i svakako jeste bolje od toga da se politika vodi emocijama i u atmosferi histerije, ali je otišlo izvan područja zamislivog u hrvatskom slučaju. Ovdje treba odmah reći da konstantni verbalni sukobi između njega i predsjednika Milanovića, kao i papagajsko otvaranje teme Hrvata u BiH, nemaju nikakav realni sadržaj, niti društvenu relevantnost. A sve to i pored toga što su ga zatekle ozbiljna ekonomska kriza s krahom Agrokora, pandemija koronavirusa i napad Rusije na Ukrajinu. Njegove dvije Vlade, zajedno s ministrima proizvele su toliko afera da ih je teško i pobrojati, zbog čega ih je promijenio čak devetnaest, a sve bez ozbiljnih posljedica po njegov rejting. Ne samo što nema posljedica, nego sve ankete govore da su on i HDZ i dalje najveći favoriti na sljedećim izborima, kad god se oni održali. Najzanimljivije od svega je to što Plenković ovakav mir nije postigao potpunom kontrolom nad društvom i medijima. Situacija je, štoviše, takva da s izuzetkom HRT-a, praktično ne postoji bitan medij koji nije kritičan prema njemu i Vladi, a on svejedno lagodno boravi na vlasti. Stoga bismo kao neki generalni zajednički nazivnik njegovog doba mogli reći da se radi o razdoblju nove hrvatske šutnje. S tom razlikom što je ona u osamdesetima još u to doba, a posebno u historiografiji, masovno prepoznata, dok s ovom današnjom to nije slučaj.

Ono što pak jeste, barem kod nekih autora i analitičara, prepoznato je činjenica da bi mu puno više pristajalo da bude premijer iz redova socijaldemokrata, nego iz HDZ-a. No, ključni razlog zbog kojega to nije tako leži u činjenici što u tom slučaju ne bi bio najdugovječniji hrvatski premijer. U Hrvatskoj je HDZ jednostavno partija vlasti, dok je SDP tu tek da popuni rupu kad se ovaj samouništi ili povuče državu ka kolapsu koji čak i njihovom biračkom tijelu biva očit. I, doista, u Hrvatskoj gledamo komediju apsurda u kojoj HDZ vodi tipičan birokratski centrist lijevog backgrounda, dok je socijaldemokrate godinama vodio izravni nastavljač sirovog tuđmanizma i čovjek vidno željan da bude Tuđman nakon Tuđmana. Govorim naravno o Zoranu Milanoviću, a posljednjoj tvrdnji ne može biti prepreka što i on dolazi iz lijevog backgrounda, budući da je i sam Tuđman došao iz njega.

To što se, međutim, Andrej Plenković politički vezao uz HDZ, ne znači kako nije očito da su temeljne karakteristike njegovog vladanja u čekanju, izbjegavanju donošenja odluka, driblinzima poput osnivanja komisija i sl., što ga čini idealnim nastavljačem političke prakse Ivice Račana, a zapravo jedinim pravim nasljednikom Vladimira Bakarića. Plenković je, ukratko, sve društvene konflikte i odnose koje je zatekao, odlučio ostaviti u javnom prostoru i novom odnosu snaga, ali tako da ništa ne strši, niti iritira malograđansku većinu. U to ime netalasanja je isključio iz Vlade članove Mosta i uklonio iz koalicije radikalnu desnicu, ali je njene istaknute pojedince ostavio u Vladi, uporno odbija staviti van zakona glorifikaciju ustaške države, a ministarstvo kulture je nastavilo provoditi politiku svog prethodnika. S druge pak strane, dogovorio je sanaderovsku koaliciju s Pupovcem i SDSS-om, uz par simboličnih iskoraka oko Oluje, ali suštinski problematiziranje odnosa Hrvata i Srba zaobilazi. Možda je stoga i najbolji primjer za tumačenje karaktera njegove vlasti nedavno otvoreni spomenik žrtvama Holokausta i ustaškog režima u centru Zagreba. Plenkoviću je, naime, bilo sasvim jasno da je neprimjereno otvoriti spomenik samo Holokaustu i ignorirati stvarnost ustaške države, ali je opet bilo previše da se otvori integralni spomenik žrtvama ustaške države ili da se na prvom mjestu spomene Srbe. Pa smo nakon dugih i iscrpljujućih pregovora dobili tzv. kompromisno rješenje u vidu natpisa da je riječ o spomeniku Holokaustu i žrtvama ustaškog režima.

Andrej Plenković predstavlja, da se ne lažemo, vjernu presliku hrvatskog društva, koje bismo mogli svesti pod zajednički nazivnik domobranštine. Što uostalom očekivati od društva u kojem je socrealizam okončan rečenicom ‘neka bude živost’, Vlatka Pavletića, igrom slučaja privremenog prvog čovjeka Hrvatske nakon Tuđmanove smrti i po svemu ‘čovjeka bez osobina’. Krleže, Brozovi, partizani, feralovci i Štulići u Hrvatskoj su uvijek bili eksces, a ne pravilo. Eksces na kojeg se uvijek moglo računati, ali koji nikad nije predstavljao društvenu većinu.

Zbog činjenice da je Plenković njen vjeran odraz, nije nemoguće da obori još jedan rekord, a ne samo ovaj da je najdugovječniji premijer. Dvojica su, naime, u suvremenoj Hrvatskoj, vladala duže od Plenkovića, čitavih deset godina, od kojih jedan, Stipe Mesić, nije imao nikakvu konkretnu moć budući da je bio razvlašteni predsjednik, dok je drugi, Franjo Tuđman bio apsolutist i štetočina bez premca. Novi Bakarić ima sve karte posložene da ih obojicu nadmaši, a budući biografi i povjesničari imat će ozbiljan problem da izvuku nešto zanimljivo iz tog razdoblja. Otprilike onako kao kad čovjek vodi intervju satima, a nema što izvući u naslov.

(Peščanik.net)