MIRSAD TOKAČA ZA "SLOBODNU BOSNU": Otkriva koliko ubijene djece Sarajeva na popisu ima Istraživačko dokumentacioni centar na čijem je on čelu

Tragom aktuelne priče o tome da li je broj od 1.601 ubijenog djeteta Sarajeva tačan ili nije, ekipa „Slobodne Bosne“ posjetila je Istraživačko dokumentacioni centar u Sarajevu i razgovarala sa direktorom Tokačom.

  • Društvo

  • 18. Maj 2022  18. Maj 2022

  • 3

Priča o broju ubijene djece Sarajeva mnoge je počela zanimati tek proteklih dana, nakon što je javnost o tome počela intenzivnije da govori, no Mirsada Tokaču, direktora Istraživačko dokumentacionog centra, ta priča zanima već trideset godina, koliko ove godine navršava godina istraživačkog rada.

Tragom aktuelne priče o tome da li je broj od 1.601 ubijenog djeteta Sarajeva tačan ili nije, ekipa „Slobodne Bosne“ posjetila je Istraživačko dokumentacioni centar u Sarajevu i razgovarala sa direktorom Tokačom.

U Centru atmosfera radna. Sjedimo u biblioteci sa oko 2.500 naslova, u kojoj IDC vrijedno dokumentuje i čuva arhiv za potrebe bosanskohercegovačke kulture sjećanja.

Tokača nam pokazuje prvi broj časopisa „Život“ izdatog 1994. godine, u kojem su fotografije i zapisi iz ratnih godina. Riječ je o glasilu Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima na području RBiH čiji je glavni i odgovorni urednik bio naš sagovornik.

alt

Mirsad Tokača u Istraživačko dokumentacionom centru; Foto: Slobodna Bosna

711 ubijene djece Sarajeva

Tu se prvi put spominje broj ubijene djece. Podaci su to Republičkog zavoda za zdravstvo i socijalnu bezbjednost koji kažu da je od početka agresije na RBiH do 29. augusta 1994. godine stradao veliki broj djece i oni tu navode cifru od 1.560 djece“, govori nam Tokača. „Da bi se 1996. godine pojavila cifra od 1.601 djeteta, nekih 45 imena više, što je potpuno nelogično“.

Tokača kaže da su njega zanimala imena, te da su već tada počeli da dokumentuju identitete žrtava.

Godine 2001. Tokača organizira konferenciju u Sarajevu, na kojoj je predstavljena knjiga „Pokidani pupoljci“ u kojoj se govori o svim aspektima stradanja djece, i u kojoj se navodi broj od oko 400 ubijene djece Sarajeva.

Iako se dugo godina hronološki bavio i pitanjem ubijene djece Sarajeva, samo zato što je odlučio propitati zvanične brojeve i istraživati o žrtvama, Tokaču su proglasili izdajnikom vlastitog naroda.

Ipak, od svog nauma nije odustao. Godinama je radio veliki popis žrtava u Bosni i Hercegovini, kojeg će kasnije i objaviti u „Bosanskoj knjizi mrtvih“ u četiri toma, gdje su popisana djeca iz cijele države, a u kojem se navodi kako je 711 djece u dobi od 0 do 18 godina stradalo na teritoriji grada Sarajeva, kojeg je činilo deset općina.

„Na teritoriji tih općina mi smo pronašli imena 711 djece, od čega je 614 djece bilo civila, a 97 dječaka su bili maloljetni pripadnici različitih vojnih formacija i ginuli su ili su ubijani van borbenih dejstava, npr. u redu za vodu ili hljeb“, rekao nam je Tokača navodeći i kako su okolnosti smrti jednako važne, kao i način i mjesto stradanja, te što preciznije datume rođenja i smrti, jer se može desiti da je dijete u trenutku smrti imalo makar mjesec dana više od 18 godina.

Na popisu i mrtvorođena djeca

Nakon konferencije održane 2001. godine Tokača je bio jedan od inicijatora za izgradnju spomenika djeci Sarajeva, za kojeg je ideju sa Hibom Trifunović prezentirao tadašnjem gradonačelniku Sarajeva Muhidinu Hamamdžiću.

„Politika se promijenila, smijenili su naš organizacioni odbor i došli su drugi ljudi koji su odlučili da prave spomenik djeci opkoljenog Sarajeva“, pojašnjava nam Tokača. „I onda kreće istraživanje kojeg radi Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti, i kao rezultat tog njihovog istraživanja nastaje knjiga 'Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi'“.

„Nažalost, u ovoj knjizi nisam našao imena Milice Lalović i Ućur Nataše koje su ubijene na Grbavici“, prokomentirao je Tokača te dodao kako ovu knjigu smatra vrijednom zbog istraživanja, fotografija itd, ali je analizirajući je pronašao mnogo grešaka.

Koristeći bazu IDC-a uspoređuje podatke i pokazuje nam kako su neke žrtve navedene među ubijenom djecom, iako su u trenutku smrti imale 18 godina. Pokazuje nam i knjigu koja je izašla prošle godine u kojoj se također navode imena ubijene djece, ali među njima su navođena i mrtvorođena djeca, te djeca koja su preminula prirodnom smrću.

Bosanski atlas ratnih zločina

U svoj priči Tokača smatra da broj nije važan, ali smatra neodgovornim što ga nismo tačno utvrdili. IDC je izradio atlas ratnih zločina koji je dostupan online, na kojem se mogu pronaći dosjei - imena, podaci, pa čak i fotografije većine žrtava.

„Atlas je napravljen da bi ljudi mogli utjecati na njega, da bi se moglo što kompletnije doći do identiteta država i onda vi nemate problem bilo kakvih nagađanja, špekulacija, ili bilo čega što može sve dovesti u pitanje.“

U razgovoru, dotičemo se pitanja i onih žrtava iza kojih niko nije ostao, ali Tokača kaže da je to veoma mali procenat.

„Vi možete praviti procjenu. Ja imam recimo 711 imena i mogu reći i da je to minimalan broj do kojeg smo došli, ali ne mogu dodati 100 ili 300 posto na to, već 3 ili 4 posto, što znači do 800 imena žrtava.“

524 imena na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva

alt

Na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva koji se nalazi nedaleko od ovog centra nalaze se 524 imena djeca. To je broj do kojeg je istraživanjem došao Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti.

„Je li moguće da nakon toliko godina od podizanja tog spomenika nema novih imena da se dodaju?“, pita se Tokača i dodaje kako uopće ne želi diskutovati o brojevima. „Ali je neodgovorno što ga nismo utvrdili. Pitanje je da li odnos prema žrtvama može biti baziran na broju ili našem odnosu prema svakom djetetu, svakoj žrtvi...“, kaže Tokača navodeći kako se posljednjih petnaest godina bori da ubijedi ljude kako je mnogo važnije da čak i ako je manji broj u pitanju, da je važnije da utvrdimo identitet žrtve nego da špekuliramo brojevima iza kojih nema ništa.

„Naša kultura sjećanja se ne može bazirati na našem odnosu prema broju, nego na našem odnosu prema građanima ove zemlje koji su ubijeni“, rekao je Tokača za „Slobodnu Bosnu“.

Kroz godine svog rada uvjerio se, kaže, da se mnogi žele baviti ovom temom, a za to nisu kompetentni. Centar kojeg on vodi nevladina je organizacija i finansiran je stranim sredstvima. Iako oni nisu trošili novac budžetskih korisnika za posao koji su trebale obaviti druge institucije, bili su najčešća meta napada, dok oni koji ni trideset godina od početka rata nisu radili svoj posao kako treba, prođu netaknuti.

U trenutku dok smo bili u IDC-u, mediji su počeli objavljivati saopćenje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti kojeg Tokača smatra potrebnim alibijem za godine nerada, te dodao kako su naveli broj ubijene djece, ali ponovo ne i imena.

Tekst Srđana Puhala koji je izazvao brojne reakcije nije komentirao, osim što je dodao kako ga je za konsultirao za tekst objavljen 2015. godine.

711 stolica tokom performansa "Sarajevska crvena linija"

alt

Malo je poznato da je za obilježavanje 20 godina od početka opsade Sarajeva, 6. aprila 2012. godine, kada su duž njegove glavne ulice bile postavljene 11.541 prazne crvene stolice, autor performansa Haris Pašović upravo od Mirsada Tokače dobio podatak da je u Sarajevu tokom opsade ubijeno 11.541 građanki i građana.

Pašović je tražio podatke od Tokače zbog toga što državne institucije nisu raspolagale tada nikakvim podacima – ni statistikom niti bilo čim drugim.

„Niko taj broj ne dovodi u pitanje osim mene. To je broj kojeg su tražili od mene, a on isključuje da smatra važnim da se naglasi da ako se popisuju građani Sarajeva ili BiH, onda se popisuju svi. I oni koji su se borili protiv BiH, oni koji su Sarajlije pa su otišli s druge strane da opsjedaju svoj grad. Nisu prestali biti Sarajlije, već su se odrekli svog grada i otišli da ga bombarduju. Takvih je oko 2.500“, dodao je Tokača.

„Na tom performansu nije bila 1.601 stolica za ubijenu djecu Sarajeva, nego 711 i to niko nije problematizirao“, rekao je Tokača dodajući i kako tada nikome nije smetao, a danas bez ikakve argumentacije dovode i rad IDC-a u pitanje.

Dodaje i kako kada se bavite ovim poslom ne smijete podleći nikakvoj politici.

Smeta mu i što ovaj centar nije posjetio niti jedan gradonačelnik Sarajeva, premijeri Kantona, kao ni načelnici sarajevskih općina, izuzev bivšeg načelnika Općine Centar Dževada Bećirevića. Centar su obilazili ambasadori svih zemalja koji su došli u BiH, a kvalitet istraživanja njihove „Bosanske knjige mrtvih“ potvrdio je niz svjetskih eksperata, kao i Haški tribunal.

Za kraj razgovora za „Slobodnu Bosnu“, Tokača kaže da je u Bosni i Hercegovini popisao 100 hiljada žrtava proteklog rata, od kojih u Sarajevu 14 hiljada.

(Semra Hodžić)

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...