Piše: SENAD AVDIĆ

 „Paji, mama, paji“ . Ova patetična rečenica koju izgovara Bata Živojinović u filmu „Kozara“ Veljka Bulajića iz 1962. godine spada u vrh ikoničnih replika jugoslovenske kinemotografije. „Paji, mama, paji“ u ušima i dušama ne samo filmofila stajala je rame uz rame sa dijalozima i replikama iz „Valtera“ , ili prva dva filma Emira Kusturice i Slobodana Šijana.

Bata Živojinović, da ipak podsjetimo riječima tom uspavankom umiruje svog trogodišnjeg sina u zemunici na Kozari, dok pored njih leži mrtva Olivera Marković , njegova supruga i dječakova majka. Iznad njih Nijemci pedantno češljaju teren, prodornim šiljatim štapovima provjeravaju planinsko „podzemlje“. Bata pokriva širokim dlanovima dječija usta, usput šapuće umirujuće riječi gušeći plač mališana nad „mrtvom majkom svojom“, da se pozovem na stihove velikog Skendera.

HOROR U HRASNICI

Trogodišnji Sarajlija Goran Mihajlović glumio je u „Kozari“ čedo Bate Živojinovića i Olivere Marković. Veljko Bulajić je odabrao njega jer se manje od sve druge djece  na audiciji plašio gužve, galame na filmskom setu, kamere, mikrofona. „Meni je to sve izgledalo nekako prirodno “, govorio je Goran mnogo godina kasnije.

Kratka epizoda u Bulajićevom partizanskom klasiku obilježila je sudbinu Gorana Mihajlovića iako nikada nakon toga nije stao pred kamere. U rodnoj Hrasnici svi su ga zvali Glumac i bio je dugo, sve do pojave Senada Bašića , najpoznatiji glumac iz Hrasnice. Radio je kao konobar u restoranu hrasničkog Doma kulture. Ova kafana tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog  vijeka bila je važna polazna točka za karijeru brojnih muzičara, orkestara, pjevača, iz nje je bio najveći put do jugoslovenskog „Neshvila“, Ilidže. Iz hrasničkog Doma kulture, zakićeni bakšišom veselih proletera, rastrošnih radnika „Famosa“ krenuli su najprije u estradni, kasnije u svaki drugi biznis braća Karić, Dragoljub i Bogoljub,članovi vokalno-instrumentalnog sastava „Plave zvezde ”.

Vrijeme do početka konobarske smjene Glumac Goran Mihajlović je godinama prekraćivao cjelodnevnim boravkom u bioskopu Doma kulture u Hrasnici.

Trideset godina nakon „Kozare“ i snimanja potresne scene u zemunici, u ljeto 1992. godine, Goran Mihajlović je ponovo završio u podzemlju, ovog puta stvarnom, u garažama zgrade u Hrasnici gdje su ga nakon hapšenja smjestili, mučili i zlostavljali pripadnici Armije BiH.

Trideset godina kasnije, sredinom ove nedjelje, Goran Mihajlović svjedoči na Sudu BiH u procesu protiv trojice pripadnika Armije BiH, Senada Gadže , Zaima Laličića i Sulje Hebiba koje optužnica tereti „za nezakonita zatvaranja, ubistva, mučenja, zlostavljanja i tjelesna sakaćenja zatvorenika u Hrasnici “ .

Goran Mihajlović Glumac, kazao je da se na samom početku rata prijavio da bude uključen u redove Armije BiH, ali mu „nisu dali“ . Umjesto toga, njegovi su ga nesuđeni suborci najprije zlostavljali, pretresali mu stan, vodili ga na ispitivanja.

„A onda sam opet priveden i odveli su me u hrasnički zatvor ispod dva nebodera“ . Dakle, ponovo, nakon filmske zemunice sa Kozare, Goranova sudbina se rješava u podzemlju, surovo stvarnom. Ovog puta umjesto filmskih progonitelja njemačkih fašista koji sa psima i šiljatim gvozdenim štapovima čiste kozarska sela, šume i livade od naroda, on je u svirepim rukama poznanika, komšija kojima se sada sudi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva.

„Bilo je 20-ak ćelija, a ukupno je bilo zatvoreno nas 15-ak.Svaki dan smo imali po pet minuta da šetamo u krug. Poznavao sam većinu zatvorenika“ , kazao je u sudnici Suda BiH Mihajlović. On je ispričao kako su ga vojne vlasti u zatvoru prisiljavale da potpiše priznanje da je radio protiv interesa Bosne i Hercegovine, što je to odbio jer, kako je kazao, „nije radio protiv interesa Bosne i Hercegovine“ .

Jedan dio svjedočenja Gorana Mihajlovića posebno je strašan, gnusan, pogotovo što atmosferom, intenzitetom bestijalnosti i zločina predstavlja bezmalo „deja vu“ , podsjeća na zlo koje smo već vidjeli, i koje je Goran vidio i proživio, ali samo na filmu, skrivajući se kao trogodišnjak pred zlikovcima u „Kozari“.

I NJEGOVU MAJKU, TAKOĐER

„Slušao sam svaki dan vrisku i galamu.Neke ljude sam kasnije vidio da su bili pretučeni. Sa mnom u ćeliji je bilo jedno dijete od 15 godina“ , ispričao je Mihajlović i nastavio sudskom vijeću detaljno opisivati  užasni događaj koji je preživio u armijskom kazamatu u Hrasnici. 

„Djetetova majka je bila pritvorena preko puta i bila je silovana. Ja sam pričao sa djetetom da on ne čuje kako je siluju“ .

Ponovimo, on je zagovarao dječaka da ovaj ne čuje silovanje svoje majke! Za razliku od Mihajlovićeve filmske majke Olivere Marković u „Kozari“, majka dječaka iz hrasničkog „undergraunda“ „ne paji“, njegovu majku siluju!

„Ja sam bio u zatvoru tri dana, u kućnom pritvoru dva mjeseca. Dijete je bilo u otvaranju šest mjeseci“ . „I njegova majka, također“, da parafraziram, jedan drugi film, genijalnog Meksikanca Alfonsa Cuarona ...

Strašnih je, uznemirujućih, potresnih svjedočenja o stradanju Srba u Hrasnici tijekom rata bilo  proteklih nedjelja na suđenju trojice optuženih na Sudu BiH. O tome sam pisao, sada vidim površno, bez uvida u dimenzije, dubinu i prirodu zla, prije skoro tri decenije. Pisao sam (1994.) o organiziranom („dobrovoljnom“) progonu preostalih hrasničkih Srba, njih nekoliko stotina, koje su vojne vlasti, predvođene generalom ,neprikosnovenim i nedodirljivim Fikretom Prevljakom na prevaru natjerali da prodaju imovinu, a onda pohapsili (pod izgovorom „dezerterstva“). ) i proveli kroz tunel u zatvor „Viktor Bubanj“ gdje im je suđeno i gdje su dočekali kraj rata.

Ali nisam znao, niti sam i od koga iz Hrasnice ili izvan nje čuo ono što je na suđenju kazao jedan drugi svjedok: da je u tom naselju tijekom rata „otvoreno“ tzv. „srpsko groblje“ .

„Prvih sedam ljudi na tom groblju su poubijani u zatvoru...Tako je osnovano srpsko groblje...Jednog gluhonijemog i nesposobnog čovjeka optužili su da navodi granate po Hrasnici. I on je ubijen“ , navode optužnice i potvrdio je svjedok u Sudu BiH.

Prije dvadesetak dana u Beogradu je zbog učešća u zločinima nad srpskim zatvorenicima u Hrasnici na deset godina osuđen Husein Mujanović , koji je bio jedan od upravnika zatvora u Hrasnici. Suđenjem državljanima BiH u Srbiji, po takozvanoj, „univerzalnoj nadležnosti“ za zločine u BiH je neprihvatljivo i opasno. Ali ništa manje nije opasno, neprihvatljivo i štetno što su politika i pravosuđe Bosne i Hercegovine trideset godina pored „srpskog groblja“ u Hrasnici prolazili „kao pored turskog groblja“.

Goran Mihajlović, koji se nakon rata nastavio baviti svojim predratnim, konobarskim, poslom na Ilidži, kako se pokazalo“ nije „radio protiv države Bosne i Hercegovine“. Oni koji su mučili, ubijali, zlostavljali , silovali srpske civile, njihovi nadređeni u Hrasnici koji su im dopuštali da to sistemski, brutalno i nekažnjeno rade, kao i oni u Sarajevu koji su ih cijelo vrijeme rata štitili, pa i položajima i privilegijama honorirali aktere zločinačke prakse , jesu, nesumnjiivo djelovali sa neprijateljskih pozicija po državi BiH.

KO SU NEPRIJATELJI NARODA I DRŽAVE

Krvlju srpskih civila su, pored ostalog, obesčastili Platformu Predsjedništva BiH. Tim je dokumentom Armije BiH definiran kao „oružana sila-snaga koju će činiti pripadnici svih građana i naroda, koja će biti multietnička, koja će se boriti za demokratsku BiH, državu ravnopravnih građana i naroda i njen integritet“ .

I zato vrijedi ponoviti još jednom ovih dana kada patrioti svih boja i borci za građansku BiH, u rasponu od državnog vrha ( Šefika Džaferovića ), do twiter-harambaše Reufa Bajrovića ,(najpoznatijeg i najbržeg dezertera, među prvoborcima): obrana BiH nije za agresorima izjednačila i jedan sud, ni u Haagu, ni u Beogradu, ni u Sarajevu: izjednačili su je, dakle i obesčastili, oni koji su se ponašali zločinački, protivustavno i nazakonito kao i oni koji su kreirali mantru da u odbrambenom ratu ne može biti ratnih zločina. . Od silovanja pravde, do silovanja majke pred djetetom, sitan je, neznatan korak!