Piše: Vlado VURUŠIĆ (Jutarnji list)

Rat u Ukrajini ulazi u četvrti mjesec, a nitko se više ne usudi prognozirati do kada će trajati, pa je čak i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg upozorio je na to da "se može jako oduljiti". Obje strane prilagođavaju i modificiraju svoje političke i ratne planove u trenutnom stanju na terenu. A ono je takvo da, trenutno, Rusi ne mogu ostvariti svoje prvotne planove o zauzimanju cijele Ukrajine ili njezin veći dio te uspostavljaju kvislinškog režima, a niti Kijev može ostvariti svoj cilj - osloboditi sva okupirana područja. Kako kaže profesor vojne strategije na Kraljevskom koledžu u Londonu, Sir Lawrence David Freedman - Putin ovaj rat više ne može dobiti, koliko god on trajao i kakve god žestoke metode upotrijebio, ali rat, po njemu, neće završiti niti vojnim "izgonom" Rusa iz Ukrajina.

DOSTOJANSTVEN UZMAK

Do diplomatskog raspleta čini se da je još dug put (neki smatraju - ništa prije kraja godine), pa su se na neki način i na Zapadu iu Rusiji iskristalizirala dva dijametralno suprotna scenarija ili varijanta okončanja sukoba. Jedna je "američko-britansko-poljska" koja se zasniva na ukrajinskoj pobjedi i Putinovu porazu, druga je uvjetno nazvana "Scholz - Macron - Draghijeva", po umjerenim čelnicima Njemačke, Francuske i Italije, što znači opstanak Ukrajine, ali omogućiti da i Putin sačuvaj obraz ili, kako se kaže, omogući mu "dostojanstveni uzmak". Obje varijante su izazvale kontroverze i prijepore te imaju svoje pobornike i protivnike na Zapadu. U Rusiji, pak, u Putinovom okruženju, prema nekim pouzdanim izvorima, egzistiraju dvije, također oprečne "ideje" - kod "jastrebova"

IZOLACIJA PUTINA

Ratni poraz Rusije u Ukrajini neminovno donosi i Putinov pad, što je, čini se, sada glavna vašingtonskolondonska agenda. Njihov "plan" je da Putin ode te da ne njegovo mjesto dođe netko, prema njihovom mišljenju, kooperativni i manje agresivan. O tome je govorila britanska ministarstva vanjskih poslova Liz Trass - napad na Ukrajinu "mogao bi biti početak kraja" za predsjednika Putina. Zapad je u potrazi za nekim novim Gorbačovom, umjesto agresivnog totalitarista kakav je Putin. Na toj strani su otvorena Poljska, Baltičke republike i, naravno, Ukrajina. Dakle "američko-britanska" strategija, kako je vide u Kijevu, može se sažeti u tri točke - pobjeda Ukrajine, oslobađanje i zaokruživanje ukrajinskog teritorija i slabljenje utjecaja Rusije do razine da više nikada ne bude nikome prijetnja ili sposobna izvršiti agresiju na neku zemlju. Upravo toga se boje iu Moskvi. To je jezgrovito definirao poljski premijer Mateusz Morawiecki, koji nije pobornik toga da se pokuša spasiti Putinov obraz. - Pozivam na izolaciju Putina. Treba sve učiniti da Ukrajina pobijedi jer se to ne dogodi, imat ćemo dugoročne posljedice i nestat će svijet kakav znamo. Politiku 'ruskog svijeta' treba poraziti i iskorijeniti - kaže poljski premijer. No, nedostatak te varijante je u tome da je teško predvidjeti što je Putin sposoban učiniti ako se suoči s ratnim porazom ili osjeti da mu se bliži politički kraj. Mahanje nuklearnim naoružanjem i prijetnja taktičkim nuklearnim udarom, ili "zezanje" da je dosta jedan Sarmat i "Britanije ili Finske za par sekundi neće biti", neki analitičari smatraju preventivnim Putinovim upozorenjem Zapada na što je spreman bude li ugrožen. Jedna od glavnih Putinovih propagandistkinja, Margarita Simonjan, šefica ratnohuškačke TV postaje RTa, često govori da bi "poraz Rusije mogao završiti loše za cijelo čovječanstvo" te da u tom slučaju "neće preostati ništa drugo nego da se posegne za nuklearnim oružjem".

Iako mnogi smatraju da je to samo sijanje upozoravajuće panike, ruska propagandna mašinerija želi stvoriti dojam da je Putin sposoban za sobom povući u ambis cijeli svijet ako vidi da je ugrožen. Doduše, mnogi smatraju da to nije čak niti on spreman, odnosno da u njegovoj blizini ima onih koji to ipak nisu dopustili. Ne, da se ne izaziva vrag, neki smatraju da se Putinu treba pružiti šansa za izvlačenje. Stoga se "rodila" i dugo tinjajuća ideja o "dostojanstvenom Putinovu uzmaku" ili očuvanju njegova obraza. Naime, ta se strategija pripisuje njemačkom kancelaru Olafu Scholzu i francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, koje optužuju da žele spasiti Putina po svaku cijenu, čak i za račun Ukrajine i gubitla dijela teritorije. Scholzu se spominje da je rekao kako Njemačka želi da Ukrajina opstane, ali nikad ne govori u kojim granicama. Doduše, njemački kancelar Olaf Scholz rekao je da je ruska agresija "brutalna", ali i da bi "okončanje rata u Ukrajini bilo najbolje za cijeli svijet". Doduše, istaknuo je da EU ne smije dozvoliti Putinu da dobije taj rat, ali niti da "nametne svoj mir". Emmanuel Macron je pak nedavno, rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, dogovorio je Zelenskog da pristane na "određene teritorijalne ustupke" da bi se rat okončao, a Ukrajina održala, pa makar i malo amputirana. Sličnog stava je i nekadašnji Nixonov državni tajnik Henry Kissinger, blizak njemačko-francuskoj kombinaciji. Iako, on nije blizak Bidenovoj administraciji i nema utjecaja na odluke Bijele kuće, njegov značaj i njegov prijedlog ne treba odbaciti u potpunosti jer sigurno iu SAD-u ima dovoljno jakih političko-ekonomskih krugova koji su skloni takvom blažem i mekšem pristupu. Stari politički lisac smatra da se rat u Ukrajini može okončati povoljno po Europu jedino ako ta zemlja postane vojno i politički neutralna, kao neka spona suradnje s Rusijom, a ne "sanitarni kordon" Zapada prema Rusiji. Kissinger je rekao da bi bilo najbolje da se Ukrajina odrekne dijela svoje teritorije u korist Rusije,da bi se uspostavio mir.

Taj istup izazvao je burne reakcije iu SAD-u, ali i većini europskih država, a Volodimir Zelenski je taj prijedlog čak usporedio s Münchenskim sporazumom iz 1938. godine, kada je Čehoslovačka nagovorena da nacističkoj Njemačkoj ustupi Sudete, "u ime očuvanja mira", ali to nije spasilo svijet od kataklizme Drugoga svjetskog rata. U nedavnom komentaru New York Timesa, od 19. svibnja, govorim da će Kijev morati "pristati na određene teritorijalne ustupke" i "bolna rješenja" kako bi se zaustavio rat, razaranje i spriječilo ugrožavanje ukrajinske suverenosti. ali i većina europskih država, a Volodimir Zelenski je taj prijedlog čak usporedio s Münchenskim sporazumom iz 1938. godine, kada je Čehoslovačka nagovorena da nacističkoj Njemačkoj ustupi Sudete, "u ime očuvanja mira", ali to nije spasio svijet od kataklizme Drugoga svjetskog rata.

Smisao te ideje jest da je bolje i ovako zadovoljeni Putin, nego nepouzdani i nepredvidljivi Putin ili Rusija koju bi mogao zadesiti kaos i turbulencije zbog pada. Naime, oni polaze iz činjenice da Putin uz ovakav medijski propagandni stroj, kontrolu političke, vojne, gospodske i obavještajne kremaljske elite, može, bez većih problema za sebe, što god hoće, odnosno bilo kakvu ratnu situaciju u Ukrajini proglasiti pobjedom i reći da je to i bio prvotni plan. Treba stvoriti Putinu uvjerenje da je pobjednik čak i ako to zapravo nije. Cilj ovakvog pristupa jest da se svaki rat mora završiti diplomatskim pregovorima, kako bi se izbjegli mračni i apokaliptični scenariji koji su se ili mogu nadviti nad Europom i svijetom, ako se rat odulji. Kriza može izazvati glad, a time i druge neželjene posljedice, zatim strah od nestašice energenata, što može izazvati ekonomsku recesiju nesagledivih posljedica - nezaposlenost, socijalne teškoće, pa i nemire te širenje rata u regiji ili ono najstrašnije - nuklearnu apokalipsu. Pobornici tog pristupa polaze od toga da Rusiju ne treba ponižavati (iskustvo Njemačke nakon Prvoga svjetskog rata koje je između ostalog porodičnog nacizma), da joj ne treba više podilaziti, ali ne i kažnjavati je te producirati kod nove generacije ruskih političara nacionalističkog revanšizma. Osim toga, smatraju da ne treba Moskvu gurati u čelični zagrljaj Kine te da je ipak najsvrsishodnija opskrba energentima Europe ona iz Rusije. Naime, ne treba zaboraviti i neka povijesna iskustva, poput 1917. godine kada su upravo događaji u poklekloj i kaotičnoj Rusiji okrenuli točak svjetske povijesti,

RASTUĆA AROGANCIJA

Nedostatak te "ideje", kako je rekao ukrajinski politolog Serhi Solodki, u tome je da što se Putina više spašava, to on radi više grešaka i postaje sve arogantniji. - Nitko ne može garantirati da će Putin taj ustupak shvatiti na pravi način i povući se, nego ga to može ohrabriti da trži još - smatra Solodki. Ja Kurt Volker, bivši specijalni izaslanik State Departmenta za Ukrajinu, kaže da uopće ne razumije tu logiku "spašavanja Putinovog obraza" te da se nakon svega što se dogodilo u Ukrajini Putinu više ne može "sačuvati obraz" i da na nema prostora za "časni" uzmak". On, za razliku od Kissingera, smatra da ako se NATO širi na Finsku i Švedsku, tradicionalno neutralne zemlje, zašto bi se Ukrajina, koja je svojim otporom zaustavila rusku imperijalnu politiku, trebala dodatno žrtvovati Europu, odricanjem od dijela teritorije ili pak odustajanjem od članstva u NATO-u. Kako piše talijanska Corriere della Sera, kao "odgovor" Njemačkoj zbog takvog pristupa britanski premijer Boris Johnson je, kažu, predložio predsjednika Zelenskom da zajedno sa drugim nezadovoljnim članicama EU, poput Poljske i baltičkih država, organizira novi ekonomski, politički i vojni savez, neku vrstu alternativne EU. Johnson je poznat po sličnim ispadima, ali baš ovakva ideja išla bi na ruku Putinu, koji se još uvijek uzda u raskol unutar EU, što potvrđuju i razni izvori iz kremaljskih odaja. Što Putin misli i kako on želi okončati rat i kada, to je pitanje za "milijun dolara". Naime, nakon (privremenog!?) odustajanja od preuzimanja Kijeva, pa i Harkiva, Putin ide prema "programskom minimumu", ali koji može izazvati puno posljedice.

I na kraju, on očito želi taj dio Ukrajine prisvojiti. Anektirati, kako je to već napravio s Krimom. Naime u tzv. paradržavnim tvorevinama Doneck i Luhansk već su tražili pripajanje Rusiji, a to čine i kolaboracionističke okupatorske vlasti u Hersonu i Zaporožju. Kremlj nije odustao od ideje održavanja referenduma ili "zahtjeva naroda" o priključenju tih područja Rusije. Kada bi se točno moglo dogoditi, ovisi o situaciji na bojištu. Neki ruski neovisni izvori tvrde da bi se to moglo dogoditi 11. rujna, kada se u Rusiji održavaju lokalni izbori. Istog dana će se najvjerojatnije održati referendum o pripojenju paradržavnih tvorevina Južne Osetije u Gruziji. Tamo je Moskva već tri puta odgodila referendum o tome. Izvori koje navodi ruski neovisni portal Meduza ne isključuju da bi uz te referendume mogao biti održan i plebiscit o " sankcije sve jače udaraju i smatraju da bi se Rusija do kraja godine mogla naći u neobranom grožđu - izolirana, geopolitički marginalizirana, ekonomski devastirana, osramoćena i moralno upitna, s imidžom agresora te vrijeme podložna da padne u ruke Kini. Iz te skupine, naravno, zabrinuti su i za vlastiti položaj, od imovinskog do političkog, pogotovo u slučaju ratnog poraza, jer se pribojavaju i socijalnog bunta, koji bi prerastao u politički, te mogućih unutarkremaljskih previranja. Doduše, Putin se postarao da potpuno uništi prodemokratsku oporbu pa je, tim nespokojnije - tko bi isplivao na površinu u slučaju socijalne pobune ili nekakvog dvorskog prevrata. Evidentno je da I u ruskom društvu, ali i politika jača otpor ratu koji je već naudio Rusiji i imat će velike negativne dalekosežne posljedice i gdje će izvući deblji kraj. Iz Rusije odlazi sve više ljudi, i to mladih i školovanih, a čak i na državnim provjerenim televizijama iskoči kakav kritički stav o ratu i ruskoj politici. Najveći strah je da će Rusija prestati biti velesila te da će Zapad smisliti kako da prestane biti ovisan o ruskim energentima i okrenuti drugim energetskim tržištima te da niti nakon rata više nitko neće vjerovati Rusiji is njom sklapati unosne gospodarske poslove. A iznad svega nadvija se opasna sjena Kine, od koje u Rusiji sve više zaziru, bez obzira na stalna pozivanja o savezništvu. Iako su se pohvalili zajedničkim vojnim vježbama, u isto vrijeme čak pet kineskih tvrtki izašlo je iz projekta ruskog plinovoda Arktik SPG 2, kako piše hongkonški South China Morning Post. Iz te kremaljske grupacije Putina, navodno, stalno upozoravaju na štetnost sankcija,

KIMANJE PUTINU

Problem je da sada oko Putina ima puno više onih koji mu ne proturječe, nego kimaju. To je najveći nedostatak ove kalkulacije. Trenutačno je i dalje jaka upravo ona Putinova koju hranu jastrebovi - kad smo krenuli u rat, imamo ga snage i dobiti. Prema nekim informacijama, Putin i njegovo najbliže okruženje uopće nisu odustali od glavnog cilja - okupacije cijele Ukrajine i postavljanja svog marionetskog režima. Rat traje "samo" tri mjeseca, a neki se pozivaju na ratnu povijesnu "tradiciju", jer je Rusija na počecima ratova, recimo protiv Napoleona, protiv Finaca u Zimskom ratu ili u Drugom svjetskom ratu - gubila, i to teško (Napoleon je osvojio Moskvu, Nijemci su došli do predgrađa Moskve), a onda se sve preokrenulo. Putin koji je opijen poviješću možda računa opet na neki iznenadni obrat. Rat u Ukrajini traje i još će trajati. Putin vjeruje da ima snage i zaliha da ga dugo vodi. Ne, ne ovisi sve o njemu, i Ukrajinci se nešto pitaju. Ali i Amerikanci. ja Europljani.