U 109. godini života preminuo je čuveni slovenski književnik Boris Pahor, poznat po opisima života u nacističkim koncentracijskim logorima, koji je i sam preživio.

Pahor je studirao teologiju i slovenski jezik u Gorici te talijansku književnost u Padovi. Događaj koji je odredio njegovo političko djelovanje bilo je ubistvo Lojze Bratuža, kojega su fašisti oteli, mučili i ubili na Badnjak 1936.

Prve kratke priče objavljuje u nekoliko ljubljanskih časopisa pod pseudonimom Jožko Ambrožič. Godine 1938. vraća se u Trst, gdje se druži s pjesnikom Stankom Vukom i slovenskim antifašistima. Kao talijanski vojnik poslan je u Libiju, a poslije je u Lombardiji radio kao vojni prevoditelj.

Godine 1943. pridružuje se partizanima. U romanu "Grad u zaljevu" govori o mladom slovenskom intelektualcu iz Trsta, grada na granici između Italije i Slovenije, koji se nalazi u kompleksnoj osobnoj i političkoj situaciji tokom Drugoga svjetskog rata. U koncentracijskim logorima proveo je više od godinu dana. To iskustvo postalo je ključno za njegovo djelo, pa ga se često uspoređuje s Primom Levijem i Imreom Kertészom.

Nakon javne kritike komunističkog režima s pjesnikom Edvardom Kocbekom i napada slovenskog komunističkog establišmenta na njega postaje bliži idejama liberalne demokracije te s piscem Alojzom Rebulom pokreće časopis Zaljev i objavljuje knjigu "Edvard Kocbek: svjedok naše epohe". Radio je kao profesor talijanske književnosti u slovenskoj srednjoj školi u Trstu.

Godine 1999. osvaja Prešernovu nagradu, a 2009. postaje punopravni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 2008. primio je francuski orden Legije časti, a 2010. od austrijske Vlade Križ časti za znanost i umjetnost.

U svom najpoznatijem romanu "Nekropola" napisao je da ćemo "prije ili kasnije morati dobiti modernog Collodija koji će djeci ispričati priču o našoj prošlosti. Pitanje je tko će se usuditi prići dječjem srcu da zlo ne povrijedi njega, ali da u isto vrijeme, bude zaštićen od iskušenja budućnosti." Svjestan važnosti ovog zadatka, preuzeo je na sebe težak teret i širio svoje misli i iskustva među mladima, jer je u njihovoj aktivnoj ulozi prepoznao mogućnost promjene svijeta.

Slovenska akademija nauka i umjetnosti nominirala ga je više puta za Nobelovu nagradu za književnost.