Bivši zapovjednik Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske general Radislav Krstić, koji u Poljskoj izdržava kaznu od 35 godina zatvora za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, obratio se predsjedniku Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Carmelu Agiusu i zatražio puštanje na slobodu.

Presretnuti razgovor

On je, naime, odslužio dvije trećine kazne i ima pravo na podnošenje zahtjeva za izlazak iz zatvora, ali je neizvjesno da li će mu to biti odobreno budući da Agius, za razliku od svog prethodnika Theodora Merona, po automatizmu nikog ne pušta prije nego se uvjeri da li se zatvorenik odista pokajao i da se bez revanšizma može uklopiti u društvenu zajednicu.

Imajući u vidu takvo Agiusovo “sito”, kroz koje se lako ne prolazi, pravni zastupnici nagovorili su Krstića da napiše pokajničko pismo u kojem je istaknuo kako je u zatvorskim godinama “shvatio i prihvatio svoju osobnu odgovornost za patnju i smrt žrtava u Srebrenici”. Samu riječ genocid koja je izrijekom navedena u pravomoćnoj presudi Haškog tribunala on u pismu ne spominje.

Može li se Krstiću vjerovati da se uistinu pokajao kad se ima u vidu da nije priznao da je kriv na prvom pojavljivanju u Tribunalu 25. novembra 1999., a tokom suđenja koje je bilo od 13. marta 2000. do 29. juna 2001. godine nije pokazao ni trunku suosjećanja s majkama Srebrenice? Nije se pokajao ni u žalbenom postupku. Kontinuirano se branio tako što je kaznenu odgovornost prebacivao na generale Ratka Mladića i Zdravka Tolimira, pukovnika Ljubišu Bearu i potpukovnika Vujadina Popovića, kao izravne izvršitelje genocida. Doduše, ova četvorka proglašena je krivom za genocid nad Bošnjacima Srebrenice i kažnjena doživotnim zatvorom, a Tolimir i Beara u međuvremenu su umrli, ali nije mala bila ni Krstićeva uloga u pomenutom pokolju, budući da je optužen i osuđen za najteža kaznena djela. Korpus na čijem je bio čelu osigurao je logistiku za masovne egzekucije zarobljenika na nekoliko lokacija. Važno je da u to vrijeme u VRS-u nije postojao neki “paralelni lanac komandovanja”, kako su tvrdili njegovi branitelji, i stoga ne stoji njihova teza da je Krstić bio izvan zapovjedne odgovornosti za masakr u Srebrenici.

U trenutku pokretanja napada na Srebrenicu 11. jula 1995. godine Krstić je bio zamjenik komandanta Drinskog korpusa, a kad je general Milenko Živanović otišao, vidio je sebe na toj dužnosti, ali se plašio da li će ga postaviti budući da je bio invalid. Naime, na olovskoj bojišnici 1993. bio je teško ranjen, amputirana mu je potkoljenica i nosio je protezu na lijevoj nozi. Unatoč fizičkom hendikepu ipak je imenovan za čelnog starješinu korpusa, a na toj dužnosti svoju odanost Glavnom štabu VRS-a potvrdio je i saučesništvom u masovnim likvidacijama Bošnjaka. Tako je naprimjer na presretnutom razgovoru pukovnik Beara tražio od njega da mu pošalje još 30 ljudi, jer ima 3.500 “paketa” koje mora razdijeliti, a “paketi” su zarobljenici koje s dodatnim vojnicima treba pobiti. Krstić je pokušao objasniti da mu borci trebaju za front i ne može ih poslati, ali Beari je kao kosovcu bilo važnije što prije strijeljati zarobljenike, nego boriti se na prvoj crti bojišnice i masakr je nastavljen do konačnog broja, tj. 8.372 bošnjačka leša. Ovaj presretnuti razgovor, kao i još neki, bili su za Haški tribunal presudni dokazi namjere vojske i policije RS-a da počine genocid nad Srebreničanima.

Agiusovo "sito"

General Krstić je i 2019. tražio otpust iz zatvora, premda tada još nije izdržao dvije trećine kazne, ali je valjda računao da će mu se kao olakšavajuća okolnost uzeti u obzir to što je 2010. napadnut i povrijeđen u zatvoru Wakefield u Velikoj Britaniji i da je zbog toga premješten u Poljsku.

Agius je zaključio da ne postoje nikakve izvanredne okolnosti koje bi opravdale njegov prijevremeni izlazak na slobodu, ali je Krstić od tog napada profitirao.

Tužio je britansku vladu zato što u zatvoru nije bio zaštićen od napada trojice zatvorenika i dobio odštetu od 50.000 funti (68.000 eura). To je jedna priča, a ona suca Agiusa nešto sasvim drugo i on tada nije nasjeo na Krstićev pokušaj da se od dželata naknadno predstavi kao žrtva koju maltretiraju zbog toga što je invalid. U novom zahtjevu za puštanje iz zatvora Krstić je napisao da “kajanje zbog svojih postupaka osjeća svaki dan” i da bi želio da ostatak života provede s obitelji u Beogradu te da pritom javno ne istupa niti veliča sebe ili druge osuđene počinioce ratnih zločina.

Da li će se provući kroz Agiusovo “sito”, tek će se vidjeti. Možda.