Piše: Avdo AVDIĆ

Prošla su, evo, četiri mjeseca otkako sam s kolegom sa O kanala bio u Sjeverodonjecku. Tada još uvijek ovaj industrijski grad na istoku Ukrajine, u regiji Luhanjsk, nije bio poprište teških borbi ruske i ukrajinske vojske. Sjeverodonjeck je grad koji je udaljen devet sati pristojne vožnje od Kijeva. Ili nekih četrdeset pet minuta vožnje od nekadašnjih “linije razgraničenja” između separatističkih takozvanih Luhanjske narodne republike i teritorije pod kontrolom ukrajinskih vlasti. Ruska je vojska, dakle, potrošila stotinjak dana da bi “pomjerila” nekadašnju liniju prema zapadu za pedesetak kilometara.

DODIKOVA "SPECIJALNA OPERACIJA"

Prošle su sedmice obilježeno  100 dana od početka zvanične ruske ofanzive na Ukrajini . Ja, koliko god Vladimir Putin tvrdio da se njegova “specijalna operacija” odvija po planu, to i nije baš tako. Rusi sporo napreduju. Ruski napredak u Ukrajini direktno je proporcionalan proruskim operacijama u Bosni i Hercegovini.

U Kijevu se, napisao sam na ovom mjestu prije stotinjak dana, brani Bosnu i Hercegovinu. I da je to bilo tako, potvrđuje zaključak Narodne skupštine Republike Srpske prošlog ponedjeljka.

”Narodna skupština Republike Srpske konstatuje da se primjena Zaključaka u vezi sa Informacijom o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nivou BiH, od 10. 12. 2021. godine, odlaže šest mjeseci, kako bi se izbjeglo dodatno usložnjavanje vanjskopolitičke pozicije Republike Srpske u složenim geopolitičkim okolnostima”, piše u zaključku broj devet, koji su usvojili poslanike vladajuće većine u Republici Srpskoj, predvođene Savezom nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika.

Šta se to promijenilo od decembra prošle godine, pa da Milorad Dodik, naprasno, produži svoju “specijalnu operaciju” u Bosni i Hercegovini, projektiranu na istom mjestu gdje je projektirana i “specijalna operacija” koju Ruska Federacija provodi u Ukrajini?

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan. Promijenite se međunarodne okolnosti. Nakon što je Putin započeo agresiju na Ukrajinu, zapadni svijet više ne gleda isto na proruske političare bilo gdje u svijetu. Pored toga, u Njemačkoj više ne odlučuje Angela Merkel, bivša kancelarka o čijim vezama i simpatijama prema Rusiji svakodnevno pišu mediji u toj državi. Napokon.

Nove okolnosti uozbiljile su se na Zapadu. Sjetit ćete se da je aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt, kada je preuzeo dužnost, rekao da će bonske vlasti koristiti samo ako se ugrozi teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Sada Schmidt upotrebljava bonske vlasti da bi nametnuo odluku o financiranju izbora. Prije ruske agresije na Ukrajinu, imali smo slučaj mostarskih izbora. Međunarodna zajednica nikada nije dala signal bivšem visokom predstavniku Valentinu Inzku da koristi bonske vlasti i nametni statut Grada Mostara, iako je “stolni grad” bio deceniju u blokadi.

Sve do ukrajinske krize Bosna i Hercegovina bila je prepuštena “domaćim liderima”, koji “nisu postigli dogovor”, jer su koristili “huškačku retoriku” koja “zabrinjava međunarodnu zajednicu”.

Otkako je Putin pokrenuo “specijalnu operaciju” u Ukrajini, Zapad je pokrenuo svoju specijalnu operaciju u Bosni i Hercegovini. Ruski igrači su, napokon, prokazani. Milorad Dodik završio je na crnoj američkoj listi. Dodikovoj Alternativnoj televiziji su uvedene američke sankcije. Velika Britanija sankcionisala je Željka Cvijanovića i Milorada Dodika. SAD su sankcionirale Marinka Čavaru i Alena Šeranića. I svi su sankcionisani zbog antidejtonskog djelovanja. Sankcije Mirsadu Kukiću, Asimu Sarajliću, Gordani Tadić i Milanu Tegeltiji uvedene su iz sasvim drugih razloga, ali i one pokazuju da se Amerika napokon probudila. A kada se probude Amerika i Britanija, probudi se i OHR. Christian Schmidt je doveden pred zid i bonske vlasti su upotrijebljene.

Šta se, dakle, sve promijenilo otkako je Rusija napala Ukrajinu?

TAKTIZIRANJA VIŠE NEMA

Milorad Dodik je pod sankcijama. Željka Cvijanović je pod sankcijama. Marinko Čavara je pod sankcijama. OHR je poništio Zakon o imovini Republike Srpske. OHR je nametnuo odluku o financiranju izbora. Milorad Dodik je “odgodio” usvajanje zaključaka. Sergej Lavrov više ne može doći ni u Srbiju, a kamoli u Bosnu i Hercegovinu. Dragan Čović je, napokon, prokazan kao ruski igrač. EUFOR je poslao svoje nove jedinice, Bosna i Hercegovina je sve bliže NATO-u. Najavljeno je novo oružje, Christian Schmidt je obratio Vijeću sigurnosti UN-a. Njemački Bundestag priprema rezoluciju usmjerenu protiv Milorada Dodika i Dragana Čovića, označavajući ih kao rušitelje Bosne i Hercegovine. Američki državni sekretar Antony Blinken jasno je označio SNSD i HDZ kao snage koje podrivaju demokratske procese u Bosni i Hercegovini. Taktiziranja više nema. sve je, manje-više, poznato. Tačno se zna ko je na čijoj strani. I ko je s kim. Viktor Orban je, recimo, uz Milorada Dodika i Dragana Čovića. Mađarski je premijer najzaslužniji što Dragan Čović i Milorad Dodik nisu pod sankcijama Europske unije. Ali od onih “devet država” Evropske unije koje su krajem prošle godine bile uz Milorada Dodika, svelo se na samo jednu. Mađarsku. Čak i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić više nije posto uz Milorada Dodika. Zbog stanja svoje nacije i svog biračkog tijela, Vučić još malo balansira između Rusije i Zapada, strahujući od izvjesne energetske krize naredne zime. Vučić je dobio jeftiniji plin, a Rusi, objektivno, od Vučića dobijaju sve manje političke podrške. Proruski skupovi u Beogradu sveli su se na par stotina članova desničarskih organizacija koje Vučićev režim može razbiti preko noći. Baš onako kako ih je i stvorio.

Otkako su u zoru, 24. veljače 2022. godine, ruski vojnici ušli u Ukrajinu, ništa više nije isto. Prošlo je od tada stotinjak dana, a Rusi su došli “tek” do Sjeverodonjecka. Zato još jednom – Slava Ukrajini.

(Oslobođenje)