PIše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 13. JUNI

Sinoć kasno završen je sastanak u Briselu na kojeg su čelnici 12  parlamentarnih stranaka iz Bosne i Hercegovine stigli na poziv Charlesa Michela, predsjednika Evropskog Vijeća. Sastanku je prisustvovao i šef evropske diplomacije Josep Borrell.

Razgovori su održani iza zatvorenih vrata i prema prvim izjavama organizatora on je u potpunosti uspio u svom osnovnom zadatku- ubrzanju evropskog  puta Bosne i Hercegovine. Usaglašen je nakon višečasovnih razgovora, svađa i nesuglasica dokument, neka vrsta hodograma, koje bi vlasti u BiH trebali ispuniti.

Već danas, nakon povratka iz Brisela, iz izjava pojedinih političara nije jasno da li su oni jučer prisustvovali istom sastanku i jesu li usvajali isti dokument. Svaki od njih ima vlastitu intrepretaciju i subjektivno viđenje preuzetih obaveza. Milorad Dodik tako tvrdi da u Briselu on, niti bilo ko drugi, nije ništa potpisao, što bi trebalo značiti da ga usvojeni dokument ni na šta obavezuje. Ponosan je na to što nije prihvatio osudu Rusije zbog agresije na Ukrajinu kao ni prihvatio sankcije protiv Putinovog režima na čemu su predstavnici EZ insistirali.

Željko Komšić mu odgovara da samo on, Dodik, i Dragan Čović imaju razloga za zabrinutost zbog sadržaja briselskog dokumenta, jer se njime predviđa ukidanje Doma naroda. Bakir Izetbegović, pak, kaže da je jučerašnji sastanak i dokument usvojen na njegovom kraju, korak naprijed na putu BiH prema EU.

Branislav Borenović, predsjednik PDP-a, nekako je djelovao najrealističnije. On je podsjetio  da su sve obaveze koje su previđene briselskim papirom postojale odranije i da su htjeli, vladajući političari bi ih davno ispunili i provodili u djelo, te ne bi bilo potrebe da ih evropski činovnici svako malo na to podsjećaju i prisiljavaju.

No, dodatnu znatiželju javnosti tokom jučerašnjeg skupa u Briselu bilo je odsustvo Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH. On je najprije kazao da ne namjerava putovati u Belgiju, da bi sutradan kada je viđen u Briselu kazao da ne želi sjediti u istoj prostoriji sa Željkom Komšićem, kako ga je zajedljivo nazvao „drugim bošnjačkim članom Predsjedništva BiH“. Moglo se od učesnika, međutim, čuti da je Čović odustao od sastanka kad je čuo da se u predloženom dokumentu ne predviđaju promjene Izbornog zakona za kojima on očajnički vapi već godinama.

Jutros je hrvatski predsjednik Zoran Milanović rezignirano nagovijestio da se Dragan Čović vjerovatno neće kandidirati za člana Predsjedništva BiH, jer nema nikakvih izgleda da bude izabran po postojećem Izbornom zakonu. Zanimljivu raspravu povodom jučerašnjeg skupa u Briselu, pratim jutros na Hrvatskoj Radio-Televiziji. Tomislav Sokol, evroparlamentarac i jedna od mladih nada Andreja Plenkovića, odgovarao je na kritike Arsena Bauka, saborskog zastupnika SDP-a. Bauk trvdi da se Plenković i HDZ mjesecima razmetali navodno ogoromnim utjecajem kojeg imaju kod čelništva EU, a na kraju ga je izdao i na navodno najbolji prijatelj Charles Mischel.

Vickasti Dalmatinac  Arsen Bauk je dao Draganu Čoviću savjet koji nije baš toliko šaljiv, kako se to na prvi pogled čini. „Neka sada Dragan Čović i HDZ, pošto on ne može biti izabran, pozovu svoje birače da daju glas bošnjačkom kandidatu za člana Predsjedništva koji se najmanje sviđa Bakiru Izetbegoviću i njegovoj SDA, predložio je Bauk. Potom je dodao: „ Ja sam siguran, da će vrlo brzo, za dva-tri mjeseca nakon što izgubi, Izetbegović sam potrčati da zove Čovića da mijenjaju Izborni zakon“.

UTORAK, 14. JUNI

Bakir Izetbegović se svaki put uvrijedi, poskoči i žestoko reagira kada ga se uporedi sa preostala dva lidera nacionalnih stranaka, Dodikom i Čovićem. Pogotovo se razbjesni i pogubi živce kada to urade stranci, kao što je bio nedavni slučaj sa ambasadom Sjedinjenih Američkih Država koja je prozvala SDA da opstruira reformske procese i sprečava borbu protiv korupcije. Izetbegović i njegova stranka nakon svakog takvog izjednačavanje se pozivaju na svoj retorički, folklorni državotvorni patriotizam, što je najčešće propagandna floskula bez sadržaja i političke težine.

Ovih dana u medijima je objavljen još jedan primjer bahatog i nedomaćinskog odnosa Bakira Izetbegovića prema javnom novcu, sredstvima poreskih obveznika. Lider SDA je na Kongres Evropske pučke stranke u Holandiju sa još četiri člana svoje delegacije putovao na račun državnog budžeta. Potom je u VIP Salonu aerodroma u Beču potrošio preko 6 hiljada KM čime je opet za zagrabio u javnu kasu. To je isto učinila i također državna zastupnica Borjana Krišto koja se u papreno skupom VIP salonu aerodroma u Beču počastila za 4-5 hiljada KM o trošku države.  Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija  prije mjesec dana je na svoje desetodnevno manje-više privatno putovanje po Sjedinjenim Američkim Državama poveo delegaciju od desetak članova svog kabineta, obezbjeđenja, savjetnika, prevoditelja. Kome će Tegeltija polagati račune za to? Da li možda kolegici iz Vijeća ministara SDA-ovki Biseri Turković koja je u isto vrijeme krstarila po egzotičnim državama Azije. Ili ministru sigurnosti Selmi Cikotiću koji je u pauzi između dva suđenja za kriminal imao neodložnog posla na mondenom Baliju.

SDA i njen predsjednik se u svim važnim, bitnim, po državni i javni interes štetnim poslovima ne ponašaju ništa drugačije, odgovornije i savjesnije od druge dvije nacionalne partije i bezobrazna je njihova ljutnja kada ih se svako malo na to podsjeti.

SRIJEDA, 15. JUNI

Noćas su nakon mukotrpnog, iscrpljujećeg, planskog i sistematičnog rada vandali odavno (ne) poznati cijelom Mostaru, a naročito tamošnjoj policiji masakrirali Partizansko groblje. Udaralo se i nasrtalo na ovaj simbol Mostara, antifašizma i koječega još u proteklih trideset godina često i organizirano, ali sve su to bili sitni, bezbolni dječiji nestašluci. Ovo što se desilo jučer i danas bio je totalni napad, rat do istrebljenja protiv nijemih, nemoćnih, bijelih kamenih svjedoka jedne sa vihorom prohujale epohe ovog grada. Politolizi i drugi umni ljudi nas upozoravaju da nije mudro svaki oblik nasilja tretirati kao nacizam, jer nužno dolazi do inflacije samog pojma. Ako je sve nacizam, onda jednog dana ništa nećemo zvati tim imenom, upozoravaju nas. Nazovimo stoga ovaj događaj u Mostaru politički potpomognutim barbarizmom.

Veliki arhitekta, graditelj i intelektualac Bogdan Bogdanović (isto prezime i skoro ime nosi i danas najpoznatiji Mostarac na svijetu košarkaš Bojan!) odmah iza rata u kojem je njegovo Partizansko groblje tek okrznuto huliganstvom, napisao je esej o izgradnji tog arhitektonskog čuda 60-ih godina prošlog stoljeća. Pisao je kako su ljudi, Mostarci i drugi, iz svojih kuća i avlija donosili kamen koji će biti ugrađen u spomenik. Kako su majstori klesari zbog paklenih mostarskih vrućina posao počinjali predvečer, a završavali u ranu zoru. Pisao je veliki graditelj kako su zvuci stotina dlijeta po kamenu proizvodili čudesnu simfoniju koja se širila dolinom Neretve.

(Podsjeti me to da se nekada u Hercegovini održavala autentična i autohtona muzičko- umjetnička manifestacija „Zvuci sa kamena“ a nisu se organizirali festivali hrvatsko-dalmatinskog muzičkog trascha u izvođenje ofucanih estradnih propaliteta.)

Kakve li je sablasne zvuke proizvodio udarac maljeva, macola, čekića i drugih vandalskih oruđa kojima su odranije prepoznati huligani sati pretvarali spomenike u prah i pepeo. Taj rušilački posao nije bilo potrebe obavljati pod okriljem noći, ništa tu nije trebalo skrivati, jer oni koji su rušili i oni koji su to divljaštvo trebali spriječiti, ili kazniti su, praktično, jedni te isti.

Već dvije-tri godine huligani organizirani u navijačku grupu „Ultrasi“ širom Mostara nekažnjeno i u pravilnim razmacima siju nasilje, strah i divljaštvo. Demoliraju kafiće i javne prostore. Upadaju u kuće, tuku njihove vlasnike i razbijaju enterijere. Prave sačekuše navijačima konkurentskog kluba i na smrt ih premlaćuju. Reketiraju privrednike i druge imućnije ljude, opravdavajući to interesima i potrebama „Stranke“ i njenog Velikog vođe. Njihova su imena poznata, njih već mjesecima zna svaki iole informiraniji stanovnik Mostara sa bilo koje strane Neretve. Djeca danas recitiraju imena tih huligana kao što su prije 30-40 godina deklamovala imena i prezimena slavnih timova Veleža.

Kao što su to bile Arkanove „Delije“ početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, ili kao što su monstrumi Veljka Belivuka donedavno bili dio pratećeg nasilničkog aparata vladajućeg režima u Srbiji, tako su i navijači „Zrinjskog“ Ultrasi stranačka vojska, disciplinirana i zaštićena. Nema u njihovim zastrašujućim operacijama ničeg stihijskog, neplanskog, ishitrenog, spontanog. Sve se radi „sustavno“, u skladu sa kratkoročnim i dugoročnim, potrebama i nalozima političkog trenutka. U istu stranačku infrastrukturu ugrađeni su policija koja tolerira nasilje i huliganstvo, kao i pravosuđe koje nije izreklo čak ni najobičniju prekršajnu kaznu nasilnicima koji mjesecima i godinama teroriziraju Mostar i Mostarce.

U mostarskim ne samo sportskim kuloarima već se mjesecima govori o konačnom obračunu navijačkih hordi pojačanim ratnim veteranima  sa Partizanskim grobljem. U percepciji navijača „Zrinjskog“ Bogdanovićev spomenik  je bio markiran kao simbol „Veleža“, budući da zajedno njeguju antifašisitičku tradiciju. Velež na svom grbu nosi crvenu zvijezdu petokraku koju su nosili i borci protiv fašizma. No, to je samo izgovor za stvarne, suštinske motive i okidače za jučerašnju noć dugih macola i čekića. A ti su razlozi eminentno politički.

Partizansko groblje je kao i Stari most, kao nekdašanji giganti „Soko“ i „Aluminijum“ bilo simbol, identitarni kod Mostara. Ona ideologija, ona politika, odnosno onaj kriminalni mozak koji je u Neretvu srušio Stari Most, koji je opljačkao i opustošio „Soko“, koji je Aluminij doveo do prosjačkog štapa, suštinski je inspirator pretvaranja Partizanskog groblja u ništavilo.

Zašto ti ljudi žive u Mostaru kada ga tako strašno mrze, upitao je ovih dana mostarski pisac Marko Tomaš. Da, zbilja, kako je moguće živjeti sa nečim i nekim prema kome gajiš toliku sadističku mržnju?!

ČETVRTAK, 16. JUNI

Rukovodstvo Košarkaškog saveza BiH nije uspjelo nagovoriti Vedrana Bosnića da povuče ostavku koju je dao na funkciju selektora muške reprezentacije, pa je danas izabralo Adisa Bećiragića za njegovog nasljednika.

Bosnić je podnoseći ostavku prošle nedjelje kazao da ne može dopustiti da se bilo ko, pa i rukovodstvo Saveza miješa u njegov posao. Sporno je bilo izbacivanje sa spiska reprezentativaca Muhameda Pašalića, što je bez konsultacija sa selektorom Bosnićem uradio generalni sekretar Saveza Amer Čolan. Pašalić je eliminiran jer je prije tri-četiri i mjeseca, na početku ruske agresije na Ukrajinu, odbio putovati sa reprezentacijom na utakmicu u Litvaniju, zbog, kako je rekao, sigurnosnih razloga.

To putovanje reprezentacije u Litvaniju, otkazivanje, pa potom ipak odlazak,očigledno je na površinu izbacilo mnoge probleme u funkcioniranju KS BiH koji su do tada bili nevidljivi. Podsjetimo, nakon utakmice protiv Litvanije u Tuzli, košarkaši BiH na preporuku čelnika saveza nisu prihvatili prijedlog Litvanaca da u njihovom avionu otputuju na uzvratnu utakmicu u toj zemlji. Neko je u Savezu, po svemu sudeći generalni sekretar Amer Čolan odokativno procijenio da je put riskantan zbog rata u Ukrajini, pa samovoljno raspustio reprezentativce. Pokazalo se već narednog dana da takvoj odluci nije prethodila nikava konsultacija ni sa Evropskom košarkaškom federacijom, niti sa državnim institucijama BiH, prije svih MVP-om BiH. Potom je Evropska Federacija upozorila Savez da se utakmica mora odigrati i da će u protivnom selekcija BiH biti kažnjena. Onda je u posljednji trenutak, na dan odigravanja utakmice, navrat-nanos skrpljena prethodno raspuštena reprezentacija i čarter letom otputovala u Litvaniju gdje je teško poražena.

Generalni sekretar Čolan je neposredno uoči leta rekao da su i iz MIP-a BiH dobili informaciju da su let i boravak u Litvaniji sigurni. Dakle, prije donošenja prvobitne odluke, KS BiH uopće nije našao za shodno da se sa bilo kim konsultira, odnosno provjeri ispravnost svojeg drastičnog poteza. Put je otkazan samovoljom, voluntarističkom odlukom  pojedinca, ili više njih. Ti ljudi preuzeli su na sebe prerogative države i njenih institucija potpuno zapostavljajući činjenicu da oni ne predstavljaju same sebe, nego šalju sliku od zemlji koju predstavljaju. Slika koju je poslao KS BiH, odnosno generalni sekretar je konfuzna, diletantska i ponižavajuća.

Kako to izgleda u ozbiljnim, uređenim državama, gdje predstavljanje u svijetu nije stvar hira, (ne)znanja i nadobudnosti pojedinaca, ilustrirat ću sljedećim primjerom iz ne tako davne prošlosti. Država o kojoj govorim se zvala Jugoslavija, a ta država decenijama nije imala diplomatske odnose sa Izraelom. Kada bi neki klub iz tadašnje zemlje putovao u Izrael na utakmicu protiv protiv tamošnjih protivnika, uprava, igrači, cjelokupno osoblje dobijali su uoči puta stroge, precizne protokole i instrukcije kako se smiju ponašati, šta raditi, gdje se kretati i sa kim se smiju sastajati tokom boravka u Izraelu. Jedan poznati košarkaš šampionske „Bosne“ pričao je kako su ih nakon jedne utakmice u Tel Avivu ispred hotela sačekali brojni izraelski građani porijeklom iz Bosne sa poklonima namijenjenim svojim rođacima i prijateljima u Sarajevu. „Uzeli smo te poklone i donijeli i podijelili ih u Sarajevu, iako nam je to prije puta bilo zabranjeno. Uradili smo to ipak jer smo znali da će nas podržati naš najvažniji sponzor direktor Energoinvesta  gospodin Emerik Blum, sarajevske Jevrej“, govorio je ovaj legendarni košarkaš.

Komunisitlčka posla, reći ćete, Ne,  nisu komunistička posla i treniranje strogoće, nego ozbiljno funkcioniranje države na svakom, pa i na sportskom i međunarodnom planu. Ovo što imamo danas je igranje državom, anarhija i zloupotreba položaja i na koncu rušenje njenog ugleda.

PETAK, 17. JUNI

Milorad Dodik se na ekonomskom forumu u Sankt Petersburgu sastao sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Koliko se iz medija i stenograma tog razgovora može vidjeti, najznačajniji zaključak je bio taj da će Putin primiti Dodika i u septembru, odnosno neposredno pred opće izbore u BiH. Susret za Putinom je već postao sastavni dio Dodikovih predizbornih rituala.

Za razliku od njega, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je godinama svoje brojne predizborne kampanje, parlamentarne  i predsjedničke finiširao posjetama Berlinu i razgovorima sa bivšom njemačkom kacealarkom Angelom Merkel. Tako je bilo i prije dva mjeseca tokom kampanje za izbore u Srbiji.

Tokom razgovora sa Putinom, saznali smo, Dodik je od njega tražio podršku da se ne dozvoli dolazak nekoliko desetina pripadnika njemačke vojske u BiH gdje bi djelovali u sastavu mirovnih snaga Altea. Srpski narod ne vjeruje Nijemcima i njihovoj neutralnosti, kazao je Dodik.

Prilikom prošlonedjeljne posjete Srbiji njemačkog kancelara Olafa Šolza, predsjednik Vučić je kazao da je Njemačka apsolutno najvažniji i najveći spoljnopoltički partner Srbije. Skoro 70 hiljada radnika u Srbiji (pripadnika srpskog naroda, što bi kazao Dodik) zaposleno je u njemačkim firmama. Robna razmjena dvije zemlje se mjeri desetinama milijardi eura, baš kao i njemačke investicije u privredu Srbije.

Njemački kancelar Sholz je u svom kratkom, ekonomičnom govoru tokom posjete Beogradu, kazao da  njegova zemlja pažljivo prati prilike u BiH i da neće dozvoliti udare na njen teritorijalni integritet. Iz tih razloga su njemački vojnici usmjereni u Bosnu. Istakao je i obaveze Srbije u tom smislu. Vučić je svim što je do posljednjih mjeseci uradio na njemački zahtjev, od priznavanja Christiana Schmidta za ravnopravnog sugovornika i visokog predstavnika, pokazao da će biti pouzdan partner Berlina. Ako traži, i dobija, njemačke novce, investicije, pomoć svake vrste, političku i diplomatsku svojoj državi, zašto bi Vučić  imao drugačiji, neprijateljski stav prema njemačkim vojnicima u susjednoj državi

SUBOTA, 18. JUNI

Ovih je dana jedna je telelevizija emitirala potresnu i poražavajuću reportažu iz Kantonalne bolnice u Travniku. Teški bolesnici sa defetističkim očajem govore kako cijelu vječnost očekuju akekvatnu dijagnozu, a ne mogu je dočekati jer ova bonica nema aparat za magnetnu rezonancu. Gledamo i slušamo pacijente, oronule bolesnike iz Jajca, Bugojna, Travnika... svih dijelova ovog kantona. U nevoljama su i zaposlenici bolnice i njihov je posao godinama je limitiran bez ovog uređaja.

Srednjebosanski Kanton je jedan od pet kantona u Federaciji BiH koji u svom zdrastvenom sistemu ne posjeduje aparat za magnetnu rezonancu, što je podatak koji ledi krv u žilama. Cijena jednog ovakvog aparata kreće se oko milion maraka. Zdravstveni radnici u Travniku proširuju jedan dio bolnice kako bi u dogledno vrijeme, kada se steknu uvjeti, odnosno osigura noivac,  u njemu mogli pružati usluge magnente rezonance.

Danas je u jednom naselju kod Bugojna otvorena impozantna džamija. Otvaranju je prisustvovao cjelokupan vjerski i politički vrh ovog dijela BiH. Izgradnju džamije je financirao Crveni polumjesec Ujedinjenih Arapskih Emirata. Nekako sam bio uvjeren, a tako stoji i u njihovom programu, da se Crveni polumjesec, baš, kao i Crveni krst, preispoljno bavi humanitarno-karitativnim radom, a ne izgradnjom bogomolja.

Bogato poslijeratno iskustvo mi govori da su lokalni političari i vjerski radnici bili ti koji su arapskim dobrotvorima govorili i sugerirali da je džamija najurgentnija potreba stanovništvu tog kraja. Travnički  muftija Ahmed ef Adilović na današnjoj svečanosti je rekao je da je izgradnja džamije velika stvar, ali je veća stvar izgradnja čovjeka. „A za to je svaka džamija važna“, kazao je muftija.

Da li je važnije izgraditi čovjeka, ili ga izliječiti pitanje je sad? Bi li Crveni mjesec iz Emirata kupio Kliničkom centru u Travniku neophodnu aparaturu, da su to od njih tražile lokalne vjerske i civilne strukture iz Srednjebosanskoh kantona.  Ali njihova je procjena, odnosno dugoročna doktrina takva da je bolje ljude „izgrađivati“ u duhu vjere i poltičke poslušnosti, nego liječiti...Ljekari koji se bave tijelom, nemaju u postojećem odnosu moći nikakvih izgleda protiv vjerskih radnika koji se bave stvarima duha.

NEDJELJA, 19. JUNI

Jučerašnji boravak turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavushoglua protekao je u mnogo manje svečanoj i realaksiranoj atmosferi nego što je bio slučaj sa ranijim posjetama najviših turskih zvaničnika Sarajevu. To se prije svega moglo isčitati nakon njegovog razgovora sa Željkom Komšićem, članom Predsjedništva BiH. Komšić je u izjavi za medije zamjerio turskom ministru na neprimjerenim izjavama tokom jučerašnje posjete Hrvatskoj i razgovora sa premijerom Andrejom Plenkovićem i minstrom vanjskih poslova Goranom Grlićem Radmanom. Chavoushoglu je tom prilikom kazao da se o promjeni Izbornog zakona u BiH trebaju dogovovarati predstavnici Hrvata i Bošnjaka u BiH. Komšić je nakon susreta sa turskim gostom rekao novinarima da se takav dogovor treba graditi u institucijama BiH. Navodno je to na mnogo oštriji način on poručio turskom ministru na sastanku kojem nisu prisustvovali mediji.

Turski ministar je ove nedjelje imao svakodnevnu diplomatsku aktivnost vezanu za zemlje regiona. Najprije je u službenu posjetu primio Milorada Dodika, asrdačnost i prisnost turskih zvaničnika sa članom Prdsjendištva BiH, razbjesnila je političare i javnost u Sarajevu. Mogla se prepoznati čak i određene doza ljubomore i zavisti. Potom je Chavoshoglu posjetio Beograd, sreo se sa svim tamošnjim važnim ljudima, pa i najvažnijim - Aleksandrom Vučićem. Uslijedio je odlazak u Zagreb, nakon toga Sarajevo, odakle je produžio za Prištinu.

Neki od učesnika susreta sa prvim diplomatom Turske u Sarajevu  diskretno napominju da su oni u funkcije mnogo šireg, sveobuhvatnijeg plana kojeg ta zemlja ima za region zapadnog Balkana. O čemu se tačno radi, niko ne želi otkrivati. Političari iz Sarajeva moraju se mnogo više potruditi nego što su činili do sada da BiH bude ravnopravan sudionik, subjekt, a ne poslušni, puki objekat tog eventualnog projekta. Na bolećivim i nostalgičnim emocijama, prevaziđenim povijesnim uobraziljama i simpatijama se ne vodi nikakva, a kamoli li odgovorna i pametna politika.  Neophodno je promijeniti paradigmu prema kojoj sa svim zemljama u regionu Turska ima ekonomiju kao prioritet, a samo prema BiH gaji političke i ideološko-humanitarne relacije.