Jedan od deklarisanih ukrajinskih ratnih ciljeva je istjerati ruske trupe s vlastitog teritorija. To uključuje i poluotok Krim, kojeg je Rusija okupirala još 2014. Ali koliko je ovaj cilj realističan?

"Rat je počeo na Krimu – i tamo će i završiti.”

U svom sedmičnom obraćanju putem videa, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski dao je do znanja da nije voljan odreći se poluotoka kojeg je Rusija nezakonito anektirala 2014. To je izrečeno netom uoči teških detonacija koje su se dogodile u ruskoj zračnoj bazi u blizini Novofedorivka na zapadnom dijelu poluotoka (na slici gore).

To je nekako sugeriralo da se radilo o ciljanom napadu Ukrajine, iako za sada nema službene potvrde i Kijev nije preuzeo odgovornost za ove napade. Isto tako i službena Moskva tvrdi da se radi o "eksploziji municije" koja nije uzrokovana napadom.

Prema istom saopćenju, municija je eksplodirala "zbog nemara". Međutim, ako se zaista radi o napadu Ukrajine, bio bi to prvi napad na okupirani Krim od potapanja ratnog broda "Moskva" u aprilu ove godine, piše Detusche Welle.

Zapravo bi bombardovanje ciljeva na Krimu imalo potpuno drugačije značenje za Rusiju nego rat u Donbasu ili ostatku Ukrajine. I to zato što Moskva poluotok, koji je aneksiran kršenjem međunarodnog prava 2014., smatra svojim nacionalnim teritorijem i, nakon međunarodno nepriznatog referenduma, dijelom Ruske Federacije. Prema ruskom tumačenju, rat bi se tako proširio na ruski teritorij što bi zasigurno zaprijetilo daljnjom eskalacijom rata.

Međutim i Ukrajina i dalje Krim smatra svojim nacionalnim teritorijem.

"Oslobodit ćemo sva naša područja, uistinu sva, uključujući i Krim", rekao je sredinom juna ukrajinski ministar odbrane Oleksij Reznikov za američku televizijsku kuću CNN. Međutim, "realističan minimum" za sada je, "da se Ruske snage povuku na granice od prije 24. februara", rekao je njegov savjetnik Jurij Zak.

Za Moskvu je Krim čak važniji od ostatka Ukrajine. Krim je bio dio Rusije više od dva vijeka.

Već u 18. i 19. vijeku carevi su ondje sve više naseljavali etničke Ruse. Staljin je nastavio ovu politiku, zato je većina stanovništva na ovom poluotoku i danas proruska. Tek 1954. godine Krim je pripojen Ukrajinskoj SSR po nalogu tadašnjeg sovjetskog šefa Nikite Hruščova, pod okolnostima koje do danas nisu do kraja razjašnjene.

Neki ukazuju na to da bi razlog možda mogla biti činjenica da je sam Hruščov bio rođeni Ukrajinac. Nakon raspada SSSR-a, Krim je službeno ostao ukrajinski teritorij, iako Kijev nikada nije uspio potisnuti Moskvu kao pravog vlastodršca, a većina stanovništva ostala je proruska. To se odražava i u činjenici da je Kijev poluotoku dodijelio status autonomije te da je sklopio ugovore o najmu s Rusijom, primjerice za strateški važnu luku u Sevastopolju.

Komanda ruske Crnomorske flote već je bila smještena ondje u sovjetsko doba a Sevastopolj je također jedina značajna luka koju koristi Rusija i koja je, za razliku od luka na sjeveru, odleđena tokom cijele godine. Luka je važna i u vojnom i u privrednom smislu.

Taj sporazum između Ukrajine i Rusije nije predstavljao veći problem sve do 2014. Međutim, tada su u Kijevu započeli pro-evropski protesti na Majdanu koji su uslijedili svrgnućem proruskog predsjednika Janukoviča koji je bio prisiljen pobjeći u Moskvu. Iznenada je Kremlj uvidio kako postoji opasnost da dugoročno izgubi Sevastopolj i cijeli Krim koji bi mogli pripasti protivniku ako se Ukrajina okrene Zapadu, a posebno NATO-u – i tako je odlučio zauzeti Krim kršeći međunarodno pravo.

Rusija svoj status na Krimu pokušava dodatno učvrstiti aktuelnim ratom.

Osim osvajanja Donbasa, Kremlj je jednim od svojih najvažnijih ratnih ciljeva proglasio stvaranje ruskog kopnenog koridora do Krima. Ubrzo nakon pripajanja poluotoka 2014., Moskva je izgradila više miliona dolara vrijedan Krimski most s autocestom sa četiri trake i paralelnom željezničkom vezom.

Ovaj most od 2018. godine povezuje grad Kerč, koji se nalazi na krajnjem istoku Krima, s ruskim poluotokom Taman. Zapravo, bez ovog mosta do poluotoka se prije nije moglo doći kopnom s ruske teritorije. Do sada je svo snabdjevanje oko 2,3 miliona stanovnika, koliko ih tamo živi, dolazila s mora ili preko ovog mosta.

Daljnjim osvajanjima u južnoj Ukrajini Putin bi ostvario i sljedeće: povratak na status prije aneksije postao bi praktički nemoguć. Ukrajina bi bila potpuno odsječena od pristupa Azovskom moru, a budući da Krim strši u Crno more poput golemog klina, Rusija bi također mogla kontrolisati i blokirati sav brodski saobraćaj prema Odesi, posljednjoj preostaloj ukrajinskoj crnomorskoj luci. Tu strategiju potvrđuju i žestoke borbe za Zmijski otok uz rumunsku obalu.

U Ukrajini, međutim, nema jasnoće oko toga koliko daleko bi se išlo s ciljem povratka Krima pod ukrajinsku kontrolu. Povratak poluotoka je "pitanje o kojem treba pregovarati diplomatski", rekao je vladin savjetnik Zak. Vojno gledano, predsjednik Zelenski također je svjestan da je ponovna uspostava kontrole, čak i pod mnogo boljim okolnostima nego što je to sada slučaj, gotovo nemoguće: "Mislim da bi to značilo stotine hiljada žrtava na našoj strani," rekao je Zelenski nedavno za američki news poral "Axios".

Međutim, trenutno je isto tako potpuno nejasno kako bi se eventualni povratak mogao postići pregovorima.

Zbog trenutnog odnosa snaga, strateške važnosti Krima, ali i zbog jasne lojalnosti velike većine njegovih stanovnika Rusiji, to se u ovom trenutku čini praktički nemogućim.