Sociologinja i književnica Saida Mustajbegović je autorica dokumentarnog filma „Ritmovi i boje nemira – Collegium Artisticum 1939. – 1941.“ koji će biti prikazan na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu (19. avgusta). Film je sniman u Sarajevu, Beogradu i Dubrovniku.

„Nama je ime Collegium Artisticuma bilo važno, poznato i značajno ali ga nismo povezivali sa avangardnom grupom od prije Drugog svjetskog rata. Preko osam decenija nas dijeli od djelovanja od rada te avangardne grupe i u međuvremenu su se podaci i oduzumali i dodavali, prepričavali a nisu se zapisivali“, kaže autorica u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“. Ona je htjela da avangardnu grupu Collegium Artisticum učini vidljivom prevashodno javnosti u BiH. Istaknuti bh. slikar Vojo Dimitrijević je uz Oskara Danona, Anu Rajs i Jahiela Fincija jedan od osnivača alternativne grupe Collegium Artisticum.   

Dokumentarni film "Ritmovi i boje nemira - Collegium Artisticum 1939. – 1941.", govori o kulturnoj sceni grada Sarajeva iza koje stoje osnivači kulturne sekcije Sarajevske filharmonije Oskar Danon, Ana Rajs Radošević, Voja Dimitrijević, Jahiel Finci. Šta Vas je ponukalo da dugih šest godina tragate za informacijama iz tog perioda?

Prve informacije o postojanju grupe čula sam od profesora Asima Đelilovića tog čudesnog tvorca Muzeja u egzilu. Pričao mi je o tabli stripa Seoba Slavena, koju je nacrtao Ismet Mujezinović a oblačiće je napisao Zija Dizdarević. Uputio me na Ismetovog sina Ismara koji mi je objasnio da je taj strip rađen za jednu od aktivnosti avangardne grupe Collegium Artisticum koja je djelovala od 1939. do 1941. U to vrijeme istraživanja razgovarala sam sa našim najstarijim crtačem stripa Ahmetom Muminovićem (1945-2019). Bila sam svjesna da strip prije Drugog svjetskog rata nije bio medij koji je ovdje bio masovan. Nisam našla podatke da osim te table u Bosni i Hercegovini u tom preriodu je bio neki drugi strip. Znači, Collegium Artisticum približavao je i taj relativno novi medij ovdašnjem narodu a mene je zaisteresovalo da saznam šta su bile druge aktivnosti.

Drugo, nama u Sarajevu ime je naravno poznato kroz Galeriju Collegium Artisticum koja je osnovana 1975. godine, nakon što je srušen Umjetnički paviljon. Ismar Mujezinović je bio u upravnom odboru galerije i predložio da se tako i galerija nazove. U UO ga je pozvao prvi direktor Collegium Artisticuma Fuad Fuko Hadžihalilović (1935-2021) koji je zaslužan da njeno ime postane sinonim za poticaj i razvoj moderne umjetnosti u bosanskohercegovačkoj prijestolnice. Hadžihalilović je doprinio da osamdesetih godina prošlog stoljeća upravo Sarajevo postane centar likovne scene Jugoslavije. Zašto ovo ističem: zato što je nama ime Collegium Artisticuma bilo važno, poznato i značajno ali ga nismo povezivali sa avangardnom grupom od prije Drugog svjetskog rata. Preko osam decenija nas dijeli od djelovanja od rada te avangardne grupe i u međuvremenu su se podaci i oduzumali i dodavali, prepričavali a nisu se zapisivali.  U okviru Sarajevske zime, povodom pedeset godina osnivanja avangardne grupe koja je bila sekcija Sarajevske filharmonije, organizovan je okrugli sto. To je bilo netom prije ovog rata. U publikaciji koju su objavili piše da su htjeli nastaviti rad na toj temi, bilo je još živih aktera ali zaratilo se i na tome je ostalo.

Prije četiri godine dobila sam stipendiju i živjela pola godine u Švicarskoj. Iskoristila sam to vrijeme i priliku (novac) da se upoznam sa radom umjetnika i umjetničkih pravaca koji su utjecali na rad Collegiuma Artisticima. U suštini kod mene to je bilo ključno u odluci da avangardnu grupu Collegium Artisticum učinim vidljivom prevashodno našoj javnosti i kažem Bosna i Hercegovina može i ovako.  Do tada sam na istraživanju Collegium artisticuma radila akademski istražujući ga za svoj magistrarski rad.

Nema sumnje da je bilo veliki izazov vratiti se u taj period Sarajeva, odnosno gdje ste sve pronalazili podatke?

Vidite, baš ovako slovo po slovo, zarez po zarez gradila se priča o članovima Collegium Artisticuma.  U neke arhive išla sam dosta dugo i ništa nismo pronalazili. Važno mi je da se informacije o Collegiumu artisticumu stave u kontekst i osjeti ambijent u kojem su djelovali. Podatke o njima bile su rasute po arhivama i muzejima, kućama,  u regionu ali i u Europi. Pobrojali ste osnivače ali uistinu je mnogo intelektualaca tog vremena sudjelovalo u aktivnostima grupe. Bilo ih je stotinjak.

Na početku priče meni nije bilo jasno zašto ne znamo skoro ništa o postojanju, djelovanju i utjecajima jedne takve grupe.  Odgovor na to pitanje je u fokusu mog akademskog rada. Međutim prije toga trebalo je složiti priču barem one dijelove koje možemo potvrditi iz više izvora.

Navedite nam neke zanimljive detalje djelovanja ove sekcije, npr. Vojo Dimitrijević je tih godina, uoči 2. svjetskog rata održao predavanje građanima Sarajeva o Pikasovoj Gerniki. Dakle, iz evropskih metropola članovi grupe Collegium Artisticum su donosili umjetničke sadržaje u BiH?

Vojo Dimitrijević nije govorio samo o Gernici. Govorio je o Pikasovom radu i slajdovima pokazao desetke slika o kojima je razgovarao. To je bio paravan da zapravo priča o ratu u Španiji. Jedno od Vojinih prepoznatljivih djela koje je dio fundusa Umjetničke galerije jeste slika Španija 37 nastala tih godina. Oni su u rad u izložbe, koncerte, predavanja i predstave unijeli sve ono što je bio aktuelno u evropskim kulturnim centrima tog vremena.

Ono što su oni radili bio je totalni teatar – sintetički i to je bio po uzoru na Burianov teatar koji je bio avangarda i za sam Prag. Riječ je o sintezi svih umjetnosti u teatru.

Jedna je zanimljiva anegdota. U radu Collegiuma sudjelovao je i Emerik Blum i njegova supruga Matusja. Blum je objezbjeđivao, da grubo kažem, logistiku za aktivnosti a ona je bila pijanistkinja. Uglavnom jedne prilike za predstavu koju su pripremali trebao im je projektor. Blum i Šuica Salom su podmitili portira i on im je omogućio da iznesu projektor za predstavu i vrate ga do jutra.

U dokumentarcu govorite o zabranjenoj i izgubljenoj knjizi  „Zašto plače mala Ema“, zanimljivo je da te knjige nema ni u jednom arhivu u BiH, dajte nam više detalja o tome?

O knjizi se govorilo ali mene je zanimao sadržaj koji je bio ključan za zabranu rada Collegium Artisticuma 1941. Knjigu mi je iz Novog Sada međubibliotečkom razmjenom nabavio Bošnjački institut. Moja potraga je doprinijela da je pronađemo i u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti. To mi je direktorica Šejla Šehabović rekla nakon projekcije dokumentarca. Poklonila ju je svojevremeno jedna od kazivačica u filmu Rea Rajs Živković prije rata u Bosni i Hercegovini. Uz knjigu je i Reino pismo. Inače ta Sarajka koja je 1941. sa roditeljima odvedena u logor i nakon Drugog svjetskog rata posjetila ga još samo jednom. Ovo je njen posthumni simboličan povratak rodnom gradu.

Kad će film biti prikazan na SFF-u, i njegova važnost sad iz ove perspektive 21. vijeka kad je  kultura na neki način danas stavljena u zapećak?

Collegium Artisticum je progresivna ideja – energija utkana u umjetnost. Očarala me od momenta kada sam čula za nju. Živimo vrijeme kada ideje nisu pogoni koji nas pokreću a ambijent u kojem je djelovao Collegium Artisticum sličan je ovom današnjem. Danas imamo dosta formi ali nam fali suština, fali to bilo koje će nas pokrenuti. To sam osjetila u djelovanju avangardne grupe prije osamdeset godina i njenih aktera. Oni su radili i živjeli MI a ne JA. Oko te ideje prije više od osam decenija okupili su se ljudi različitih svjetonazora i političkih ideja a cilj im je bio afirmirati mlade ljude i upozoriti na fašizam koji je već plamtio u Europi. Film će biti prikazan 19. augusta u 18. sati u Cineplexx-u u okviru Sarajevo film festivala.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)