Piše: Avdo AVDIĆ ( Oslobođenje )

”Mi smo”, napisat će u maniru influensera ruski ambasador Igor Kalabuhov, “za drugarski dijalog s našim partnerima u Bosni i Hercegovini”. Svi drugi, iščitat ćemo iz njegovog redovnog Facebook obraćanja, neprijatelji su Bosne i Hercegovine. Rusi, kaže Kalabuhov, uvijek su za miran dijalog, uvijek iznose argumente, ne histerišu, ne šire demagogiju i nesuvisle poruke. A sve to, nastavlja Kalabuhov, radi Zapad.

”Neka im Bog sudi”, poručit će Kalabuhov svojim prijateljima muslimanima u Bosni i Hercegovini.

A sada da vidimo kako je u praksi izgledalo rusko prijateljstvo prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.

”Imao sam 25 godina i 1994. sjeo sam u voz za Beograd. Mađarski graničari me umalo nisu zadržali, ali na kraju je sve prošlo dobro i stigao sam u Srbiju. Odatle sam autobusom otišao u Sarajevo, u rejon Jevrejskog groblja, gdje se nalazila baza ruskog dobrovoljačkog odreda. Bilo nas je malo. Ukupno sedamnaest ljudi. Ali Srbi su to veoma cijenili i osjećali našu podršku”, napisao je Mihail Polikarpov u knjizi “Balkanska međa”, u kojoj je detaljno pisao o akcijama ruskih obavještajaca i dobrovoljaca u ratu u Bosni i Hercegovini.

Ta knjiga je, zapravo, skup svjedočenja ruskih dobrovoljaca koji su ratovali u Bosni i Hercegovini.

Najpoznatiji ruski borac u BiH zvao se Igor Girkin. Ovog službenika FSB-a i GRU-a (ruskih obavještajnih službi) vlasti Ruske Federacije su slale u križna područja - od Čečenije, Gruzije, Ukrajine, Moldavije do Bosne i Hercegovine.

”Tako smo 1. novembra 1992. godine stigli u grad Višegrad koji je zauzela 2. podrinjska laka pješadijska brigada Vojske Republike Srpske. Već tamo su bila dva Rusa koja su stigla dva dana ranije. Od tog trenutka počelo je postojanje Drugog ruskog dobrovoljačkog odreda”, prisjetio se Girkin u jednom od intervjua.

U Višegradu je, svjedoče fotografije, Igor Girkin blisko sarađivao s Bobanom Inžićem, kojem se sada sudi za ratne zločine u Višegradu. A Igor Girkin ostao je neosuđen. Njemu će, kako to reče Igor Kalabuhov, “Bog suditi”.

”Naši mirotvorci na Balkanu”, glasio je naslov zbornika radova objavljenog u Moskvi 2007. godine. Bivši ambasador BiH u Moskvi Enver Halilović taj će zbornik nazvati “zbornikom laži, konstrukcija i neistina”. U zborniku su navedena svjedočenja dvoje ruskih državljana. Prva je Jelena Guskova, inače članica Ruske akademije nauka. Ona je, pred Haškim sudom, bila svjedokinja u predmetu protiv Stanislava Galića, ratnog komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Guskova je svjedočila u Galićevu korist, pokušavajući da ubijedi sudije da general nema veze sa terorisanjem građana Sarajeva. Ne, sud je odbio njeno svjedočenje i Stanislava Galića je osudio na doživotnu robiju. Ostalo je još samo da mu, kako kaže Igor Kalabuhov, “Bog sudi”.

Prošle nedjelje je u Sarajevu obilježena 27 godišnjica zločina na Markalama. U avgustu 1995. godine na tom je mjestu granata ispaljena sa položaja Vojske RS-a ubila četrdeset i troje Sarajlija. Andrej Demurenko bio je “ruski mirovnjak” u Bosni i Hercegovini. Nedavno sam u haškoj arhivi pronašao video u kojem komandant ruskog bataljona UNPROFOR-a Andrej Demurenko objašnjava da je granata na Markale ispaljena sa “muslimanskih položaja”. Sud je, ipak, presudio drugačije, a Demurenko za svoje, tipično ruske argumente, čeka Božiju osudu.

I, ne, nije samo Rusija u Haagu pružala zaštitu ratnim zločincima. Za Sredoja Lukića ste svi čuli. Ovaj monstrum iz Višegrada godinama se skrivao u Rusiji, baš kao i Dragan Zelenović, koji je uhapšen u Sibiru, nakon čega je priznao da je u Foči sudjelovao u masovnom silovanju Bošnjakinja.

Kada je 2008. godine, nakon više decenija skrivanja, u Srbiji uhićen Radovan Karadžić, dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije saopćili su kako ne vjeruju u “nepristrasnost” Haškog tribunala.

”Haški tribunal je više puta pokazao pristupačnost u pristupu. Dobro su poznati slučajevi pravdanja i oslobađanja niza Bošnjaka i kosovskih Albanaca, prije svega Ramuša Haradinaja, čije učešće u organizaciji ratnih zločina jeste van svake razumne sumnje. Istovremeno podsjećamo na nužnost forsiranja strategije realizacije završetka rada Haškog tribunala, te prijenosa svih nezavršenih predmeta u istraživačke i sudske organe zemalja bivše Jugoslavije, koji su u ovom trenutku dovoljno razvijeni te sposobni da samostalno donose odluke po pitanju ratnih zločina”, saopšteno je neposredno nakon Karadžićeva. hapšenja iz Ambasade Ruske Federacije.

Prethodnik Igora Kalabuhova je, očito, mislio da je bitnije da Karadžiću, umjesto Haškog tribunala, “Bog sudi”. Jer Rusima je, ipak, korektan odnos iznad svega.

Marija Zaharova, neformalna, ali stvarna šefica Igora Kalabuhova, poznata po tome što uvijek govori ono što trijezna misli, rat u Bosni i Hercegovini je nazvana “građanskim”, ističući da se provodi “antisrpska propaganda”.

I za kraj, evo kako Bošnjake vide ruski znanstvenici.

”Muslimani u Bosni i Hercegovini su u etničkom smislu potomci jugoslovenskih kršćana koji su u vrijeme osmanske vladavine napustili svoju i prihvatili vjeru osvajača”, napisao je VP Gudkov, inače šef Odsjeka za slavistiku na Filološkom fakultetu državnog sveučilišta Lomonosov.

Dovoljno argumenata da vjerujemo u dobronamjernost Igora Kalabuhova, zar ne?