Po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i općinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak. Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.

Na sastanku kod Franje Tuđmana, 24. aprila 1993. godine, kojem su prisustvovali i Mate Boban i Milivoj Petković, predsjednik Izetbegović je rekao sljedeće: ”Ako ćemo Vance-Owenov plan, onda nema konfederacije, gospodine predsjedniče. Reći ću vam da nije ni moguća konfederacija. Bila bi moguća da postoje kompaktni hrvatski, muslimanski, srpski prostori, koliko-toliko kompaktni. Bilo bi to normalno stanje, ali u situaciji kakva jeste u Bosni i Hercegovini danas (...) konfederalizacija nije moguća, a da se jedan od naroda ne nađe u položaju manjine. (...) Naravno, moguće je kompaktnost postići na drugi način, a to je etničkim čišćenjem. Ja se nadam da vi to nećete da uradite. To je jedini put da dođete do konfederalizacije. Morate Mostar koji je preko 52% muslimanski prema zadnjem popisu stanovništva – morali biste istjerati to stanovništvo. Morali biste to isto učiniti sa Jablanicom, sa Konjicom, sa Gornjim Vakufom, sa Bugojnom, itd. Dakle, morali biste preduzeti etničko čišćenje. Ja se nadam da to kao civilizirani narod nećete uraditi.”

Zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva

Petog maja 1993. na jednom sastanku u Mostaru kojem su, među ostalima, prisustvovali Mate Boban, Jadranko Prlić i Darinko Tadić, predstojnik Ureda za izbjeglice, kao i predstavnici jedne humanitarne organizacije, HVO je, u skladu sa svojim shvatanjem Vance-Owenovog plana, zatražio pomoć humanitarne organizacije kako bi se izvršilo preseljenje stanovništva tako da se što više Hrvata grupiše u zone za koje se smatralo da bi trebale biti hrvatske.

Po mišljenju HVO-a, trebalo je da se izvrši zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva i njihove imovine, tako što bi se 50.000 Hrvata iz srednje Bosne evakuisalo u mostarsku regiju, uključujući 20.000 do 25.000 Hrvata iz Zenice i opštine Zenica, jer je HVO smatrao da muslimanska vlast s njima loše postupa, dok bi se Muslimani iz Mostara preselili u zeničku regiju u BiH. Ta međunarodna organizacija je 12. maja 1993. uputila dopis Mati Bobanu, s kopijom za Franju Tuđmana, u kojem je odbila da učestvuje u pokušaju rukovodilaca HZ HB da uspostave “etnički čista područja“. Prema toj organizaciji, to je bilo suprotno načelima ustavnog uređenja iz Vance-Owenovog plana.

Uprkos negativnom odgovoru te međunarodne organizacije, Mate Boban, Jadranko Prlić i Bruno Stojić su 10. juna 1993. ponovo zatražili pomoć predstavnika međunarodne zajednice u preseljenju ugroženog hrvatskog stanovništva iz dijelova srednje Bosne, na primjer iz Sarajeva i Tuzle.

Po njihovim tvrdnjama, 50.000 Hrvata iz srednje Bosne željelo je da napusti svoje domove, dok su predstavnici međunarodnih organizacija, npr. UNPROFOR-a, izvještavali upravo suprotno. Uprkos tome što su predstavnici međunarodne zajednice uskratili svoju pomoć, HVO je, u organizaciji Ureda za izbjeglice, narednih dana izvršio premještanje hrvatskog stanovništva i to premještanje opravdavao kao najbolji način da se ljudima pomogne s obzirom na intenzitet sukoba na područjima na kojim su bili. HVO je smatrao da te ljude treba da preseli u manje opasne zone.

Međutim, po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i opsćinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak. Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.

Etničko čišćenje u Mostaru

Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj. strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.

Iz pregleda sveukupnih dokaza proizlazi da to raseljavanje u provincije 8 i 10 HVO nije organizovao samo radi stvarne pomoći dijelu hrvatskog stanovništva zatečenog u zonama borbenih dejstava, nego i radi preseljenja, milom ili silom, i stanovništva kojem nije prijetila neka stvarna opasnost. Na taj način HVO je uspio da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata.

S druge strane, po mišljenju predstavnika međunarodne zajednice koji su bili na licu mjesta, proces “etničkog čišćenja“ započet u Mostaru i okolnim područjima činio se nepovratnim.

Četvrtog juna 1993. godine, na sastanku u Divuljama, u Hrvatskoj, kojem su prisustvovali među ostalima Mate Boban, Jadranko Prlić, Mile Akmadžić i Milivoj Petković, Svjedok DZ je pomenuo “etničko čišćenje“ u Mostaru i okolnim područjima. Svi učesnici sastanka, a posebno Mate Boban, negirali su postojanje bilo kakvog etničkog čišćenja. Međutim, Mate Boban je izjavio da se bosanski Muslimani moraju otjerati iz Mostara i cijele BiH.

Od početka juna pa do kraja 1993. godine, na teritoriju HZ(R) HB, naročito u Prozoru, Stocu, Čapljini i Ljubuškom, ”organizirano” je pristiglo između 22.000 i 24.000 Hrvata, uglavnom iz Travnika, Novog Travnika, Vareša, Kiseljaka i Bugojna.

S događajima u Stupnom Dolu, Hrvati iz općine Vareš su, oko 18. oktobra i 4. novembra 1993. godine, došli u zapadnu Hercegovinu. Prema podacima Ureda za izbjeglice, 25. oktobra 1993. se na teritoriji HR HB, konkretno, u Čapljini, Stocu, Ljubuškom, Mostaru i Prozoru, nalazilo gotovo 76.000 hrvatskih “prognanika“.

Jasan obrazac djelovanja

Istovremeno dok su vlasti HVO-a raseljavale muslimansko stanovništvo, ostvarivanje UZP-a dobilo je na efikasnosti u trenutku kad su organi HZ(R) HB, najkasnije od 30. juna 1993. godine, počeli primjenjivati sistem deportacije koji se sastojao u tome da se zatočeni Muslimani iz zatočeničkih centara HVO-a puste na slobodu pod uslovom da – obično s porodicom – privremeno odu u Hrvatsku gdje bi ostali do premještanja u treće zemlje.

Po mišljenju Vijeća, dokazi pokazuju da je HVO u zatočeničkim centrima u Ljubuškom, Dretelju i Gabeli, te na Heliodromu surovo postupao s Muslimanima i držao ih u zatočeništvu često u tako teškim uslovima da su zatočenici umirali. Zbog takvih uslova zatočenja i pretrpljenih surovosti, više je muslimanskih zatočenika radije prihvatilo da prijeđu na teritorije pod kontrolom ABiH ili u treće zemlje nego da ostanu u zatočeništvu.

Vijeće ocjenjuje da su mnogobrojni zločini koje su snage HVO-a počinile u periodu od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom slijedili jasan obrazac djelovanja. U velikoj većini slučajeva, ta krivična djela protiv muslimanskog stanovništva nisu bila počinjena slučajno i nasumično. Naprotiv, ona su bila rezultat plana koji su razradili rukovodioci HZ(R) HB, u cilju da se promijeni nacionalna struktura stanovništva u tzv. hrvatskim provincijama po njihovom shvatanju Vance-Owenovog plana, kako bi se obezbijedila njihova politička i vojna kontrola nad njima, i to političkim, upravnim i vojnim mjerama, ali i putem počinjenja krivičnih djela sankcionisanih Statutom. To je, po mišljenju Vijeća, jedini razuman zaključak na osnovu dokaza.

Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da su članovi UZP-a – politički i vojni rukovodioci HZ(R) HB, kao i neki članovi rukovodstva Republike Hrvatske – obezbjeđivali kadrovsku bazu i koordinaciju za dejstva na terenu i ostvarivanje većine krivičnih djela. Dakle, oni su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva HR HB koji se sastojao u raseljavanju i zatočenju civila, u ubijanju i uništavanju imovine tokom napada, u zlostavljanju i razaranju prilikom akcija deložacije, u zlostavljanje i lošim uslovima zatočenja, kao i u općem i gotovo sistematskom korištenju zatočenika za fizički rad na linijama fronta, a ponekad čak i za živi štit, kao i u ubijanju i zlostavljanju povezanom s tim prisilnim radom i živim štitovima te, najzad, u raseljavanju zatočenika i njihovih porodica van teritorije HZ(R) HB nakon njihovog oslobađanja.

Vijeće podsjeća na to da su naoružani pripadnici HVO-a, kako bi izvršili deložacije, pribjegavali ekstremnom nasilju, prijetnjama i maltretiranju Muslimana koje su raseljavali. Iako krađe, lišavanje života i seksualno nasilje počinjeno nad Muslimanima tokom akcija protjerivanja ili usko povezano s njima, odnosno tokom zatočenja, nisu bili dio zajedničkog zločinačkog cilja, oni su bili prirodna i predvidiva posljedica njegovog ostvarivanja.

S. B.

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.