Kako ukrajinski rat eskalira, na Zapadu se sve češće kao izlaz iz klopke velikog evropskog rata vidi svrgavanje ruskog predsjednika Vladimira Putina s vlasti. Međutim, je li to realno očekivati? Analiziramo tri potencijalna aktera takvog prevrata: ruski narod, političke stranke i "silovike".

Piše: Damir Pilić za Slobodnu Dalmaciju

Što se tiče naroda, prema istraživanjima Levada Centra - jedine ruske nezavisne agencije – Putinov rejting u Rusiji ove godine neprestano raste: uoči agresije na Ukrajinu kretao se oko 60 posto, da bi već krajem februara porastao na 71 posto, a u martu se popeo na 83 posto, koliko iznosi i danas.

Jaka državna propaganda nije jedini uzrok Putinove domicilne popularnosti. Glavni uzrok je ono što je Rusiju zadesilo prije njega: kad je 2000. došao na vlast, zamijenivši Borisa Jeljcina, Putin je našao Rusiju poniženu i poharanu "šok-modelom" brzog uvođenja kapitalizma, pa je prosječni životni vijek Rusa pao za deset godina, što se zbiva samo u kataklizmama. Tu činjenicu Zapad uvijek previđa.

Putin je za svojih mandata prepolovio stopu siromaštva (s 29 na 13,5 posto), podigao životni standard Rusa i stvorio srednju klasu. Upravo zato njegova popularnost već dvadeset godina ne pada ispod 60 posto, a nerijetko skače na 80 i 90 posto (nakon aneksije Krima, vojnog uspjeha u Siriji ili aktualne agresije na Ukrajinu, koja se u Rusiji dominantno percipira kao nužna akcija za obranu stanovništva Donbasa).

Ukratko, Putin je u Rusiji popularan jer Rusi pamte iz kakvog ih je egzistencijalnog ponora izvukao, na što je ove zime – par dana nakon početka agresije na Ukrajinu - ukazao i BBC:

"Stekao je političke poene održavši Rusiju relativno stabilnom nakon postkomunističkog haosa devedesetih. Osim što je vratio nacionalni ponos, Putin je dozvolio srednjoj klasi da se izdigne i procvjeta", zaključuje BBC.

Naravno, treba vidjeti kako će se djelomična mobilizacija odraziti na Putinovu popularnost u Rusiji, ali prvi dojmovi ne ukazuju na bitnu promjenu: ovosedmični skupovi podrške Putinovoj politici u Moskvi i Sankt Peterburgu bili su puno masovniji od antiratnih prosvjeda.

Zazor prema liberalima

Što se tiče političke opozicije, deset brutalnih godina pod Jeljcinom stvorilo je u Rusiji dugoročni zazor prema liberalnim i prozapadnim opcijama, koji je i danas vidljiv u političkom pejzažu Rusije.

Tako u današnjoj Rusiji liberali ne mogu preći izborni prag (osim na lokalnim izborima, i to samo u centralnim kvartovima Moskve i Sankt Peterburga), a glavne opozicione stranke – Komunistička partija (KPRF) i ultra-nacionalistička Liberalno-demokratska partija (LDP) – u bitnom podržavaju Putinovu politiku, posebno njegov otklon od Zapada.

Na lanjskim izborima Putinova stranka Jedinstvena Rusija osvojila je 50 posto glasova i stekla dvotrećinsku većinu u Dumi. Jedinom ozbiljnom konkurencijom pokazala se Komunistička partija s 19 posto glasova - koja je time potvrdila status daleko najjače opozicione snage u Rusiji - pa ne čudi da je Washington Post lani pisao kako na predsjedničkim izborima 2024. jedinu "prijetnju" Putinu mogu predstavljati ruski komunisti.

Ali u pogledu ukrajinskog rata Putin se ne mora bojati njihove reakcije: upravo je KPRF uoči rata službeno zatražio od Putina da prizna nezavisnost Narodnih Republika Donjeck i Lugansk, što je bila pravna uvertira u agresiju. Ono što komunisti zamjeraju ruskom vođi nema veze s Ukrajinom: oni ga optužuju za "bjesomučne privatizacije" i "višak kapitalizma", tražeći da se Rusija okrene "kineskom modelu" upravljanja društvom. Iz toga je jasno da se pobjedom takve opozicije Zapad ne bi usrećio.

Na tim lanjskim izborima treći su bili ultra-nacionalisti iz LDP-a (8%), a izborni prag prešle su još samo socijalistička stranka "Pravedna Rusija" (7%) i novoformirana stranka desnog centra "Novi ljudi" (5%), od kojih nijedna generalno nije protiv Putina. Sve druge partije dobile su ispod jedan posto glasova.

Dakle, nijedna liberalna partija ne samo što nije ušla u Dumu, već nije dostigla ni tri posto glasova, koliko je potrebno za finansiranje iz državnog proračuna.

Navaljni? Ko je to?

Tu rusku anti-liberalnu stvarnost Zapad teško priznaje. Stoga zapadni mediji "vodećim Putinovim protivnikom" i "vođom ruske opozicije" proglašavaju liberalnog aktivista i političara Alekseja Navaljnog - koji trenutno u Rusiji služi zatvorsku kaznu zbog pronevjere, što Zapad smatra političkom farsom – za kojeg se nadaju da bi mogao svrgnuti Putina i okrenuti Rusiju u prozapadnom smjeru. Međutim, to je ipak prilično daleko od ruske realnosti.

Jer usprkos zapaženih 27 posto glasova na izborima 2013. za gradonačelnika Moskve, te kasnijih relativno dobrih rezultata na lokalnim izborima u Moskvi i Sankt Peterburgu, Navaljni je sve do preklanjske afere ‘Novičok‘ polovini građana Rusije bio potpuno nepoznat. U istraživanjima javnog mnijenja koja su 2017. odvojeno provele agencije Centar Levada, FOM i VTSIOM, za Navaljnog je čulo tek malo više od polovine Rusa (55% prema Levadi, 56% prema FOM-u), dok bi za njega glasalo od 0,47 (Levada) do četiri posto (VTSIOM) građana. Prema anketama s kraja 2020., nakon afere s trovanjem, za njega bi glasalo dva posto Rusa.

Skroman utjecaj Navaljnog na rusko društvo pokazali su i zadnji predsjednički izbori 2018. godine: Navaljni je tada pozvao Ruse na bojkot izbora, ali je izlaznost bila 68 posto, znatno veća nego u zapadnim zemljama. Rusi su se oglušili na Navaljnijev apel, a na tim izborima Putin je dobio 77 posto glasova: drugi je bio kandidat Komunističke partije Pavel Grudinin (12%), a treći ultra-nacionalist Vladimir Žirinovski (6%), dok su liberalni kandidati ukupno dobili manje od tri posto glasova (Ksenija Sobčak 1,4%, Grigorij Javlinski 1,1%). Prema tome, Putin se ne mora bojati ni liberalne opozicije. Kao posljednja realna snaga koja bi ga mogla svrgnuti ostaju još samo "siloviki".

Ratoborni unutrašnji krug

U ruskom političkom žargonu "silovik" je termin koji se odnosi na osobe iz vojske, policije, tajnih službi (FSB, GRU) i drugih državnih institucija u kojima legalno mogu koristiti "silu protiv ljudi" (otuda i naziv "siloviki"), kao i na političare koji su došli iz tih krugova, poput samog Putina.

Većinu Putinova "unutrašnjeg kruga" čine siloviki: Nikolaj Patrušev (generalni sekretar ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, ranije direktor FSB-a), Sergej Šojgu (ministar odbrane), Aleksandar Bortnikov (direktor FSB-a), Sergej Nariškin (direktor Vanjske obavještajne službe), Vjačeslav Volodin (predsjednik ruske Dume), Sergej Ivanov (posebni izaslanik Predsjednika Ruske Federacije), Igor Sečin (šef najveće svjetske naftne kompanije Rosnjeft), Dmitrij Rogozin (donedavni šef ruske svemirske agencije Roscosmos)...

Ako bi neko od spomenutih svrgnuo Putina, to opet ne bi koristilo Zapadu, jer siloviki su u principu ruski "jastrebovi", koji duže i snažnije od Putina promoviraju tezu da Zapad želi uništiti Rusiju. Ono u čemu se oni razilaze s Putinom nije smisao i opravdanost agresije na Ukrajinu, već način njenog vođenja: siloviki od početka zagovaraju rat s punim angažmanom vojnih snaga, što je Putin mjesecima izbjegavao, pa se recentna djelomična mobilizacija Rusa smatra pobjedom silovika.

Naravno, uvijek su mogući nagli i neočekivani prevrati – sjetimo se kako su prije 30 godina komunistički režimi Istočne Europe pali "preko noći", iako su se desetljećima činili stabilni - ali čini se da Putinova popularnost u Rusiji može pasti jedino ako izgubi rat u Ukrajini ili ako žrtve u očima ruske javnosti postanu prevelike. A tu je ruski "prag boli" historijski bitno viši nego na Zapadu.