"TJEDNA HEFTARICA" SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Svaljivati odgovornost za poraz Izetbegovića na njegovu suprugu, isto je kao i tvrditi da "Alija nije kriv ni za šta, nego oni oko njega"

Poraz Bakira Izetbegovića na izborima za državni vrh ima ličnu i općepolitičku dimenziju i karakter. On je u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, što kao savjetnik svoga oca Alije, što kao u dva navrata član Predsjedništva proveo skoro pune dvije decenije. Ne čudi stoga što je Izetbegović ostavljao dojam kako mu to mjesto i taj kabinet pripadaju po familijarnoj inercije i „adetima“ nasljednog prava; on taj kabinet doživljava kao svojevrsnu zadužbinu svoga oca.

  • Politika

  • 14. Okt. 2022  14. Okt. 2022

  • 5

Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 3. OKTOBAR

„Sve je isto samo njega nema“. Ovim refrenom starog hita pjevačice Tijane Dapčević najkraće bi se mogli sumirati rezultati jučerašnjih Općih Izbora u BiH. To znači da je dan kasnije, dok se rezultati još sabiraju najznačajnija vijest da je Bakir Izetbegović, izgubio u borbi za člana Predsjedništva BiH od Denisa Bećirovića.

Izetbegović je sinoć smrknuto i utučeno priznao poraz i kazao da je bitka bila neravnopravna, jer se borio protiv kandidata iza kojeg je stajalo jedanaest partija. To donekle jeste tačan opis, ali ni izbliza dovoljan da objasni sve razloge njegovog  teškog poraza. Važan bi bio odgovor na pitanje: kako se desilo da se jedanaest partija ujedinilo protiv njega, a pogotovo kako to da Izetbegović nije imao nijednu drugu, osim SDA, na svojoj strani? Takav omjer snaga nije slučajan, niti se do njega došlo spontano, pogotovo kad se zna da je skoro polovina lidera stranaka koje su podržale Bećirovića, politički stasalo u SDA. Mora biti da je i sam Izetbegović, svojim načinom vođenja stranke, kao i države, koji je sve samo ne demokratsko, inkluzivno, doprinio zbijanju redova svih svojih silnih politički protivnika.

Poraz Bakira Izetbegovića na izborima za državni vrh ima ličnu i općepolitičku dimenziju i karakter. On je u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, što kao savjetnik svoga oca Alije, što kao u dva navrata član Predsjedništva proveo skoro pune dvije decenije. Ne čudi stoga što je Izetbegović ostavljao dojam kako mu to mjesto i taj kabinet pripadaju po familijarnoj inercije i „adetima“ nasljednog prava; on taj kabinet doživljava kao svojevrsnu zadužbinu svoga oca.

Politički aspekt poraza predsjednika SDA tek će trebati vidjeti, ali za sada je izvjesno toliko da u naredne četiri godine diplomatsko-konzularna mreža BiH neće biti popunjavana stranačkim uhljebima, zaslužnim SDA-ovskim kadrovima čija je jedina vrlina njihova lojalnost stranci i njenom vođi.

U do sada artikuliranim analizama uzroka poraza Bakira Izetbegovića posebno se naglašavala negativna uloga supruge Sebije u njegovoj javnoj recepciji. Vrlo je realno pretpostaviti da iritantna i uveliko prostački-agresivna doktorica Izetbegović nije pomogla mužu, ali nije pošteno isključivo nju okrivljavati za njegov sunovrat. Jer ako je to tako, kako se voli isticati u javnosti, tada ne postoji nikakva odgovornost Bakira Izetbegovića, on je siromah, tobože sposoban, dobar i pošten, ali mu je glave došlo najbliže porodično okruženje. Na isti se način već u politički folklor pretvorila licemjerna tvrdnja da njegov otac Alija nije kriv za kriminal, pljačku društvene imovine, političke likvidacije, desekularizaciju države i društva, nego su ga, naivnog i povodljivog, na tanak led  ilegalnog i vaninstitucionalnog djelovanja gurnuli „oni oko njega“.

A svi znamo, pa i biračka javnost da to nije tako. Svakom ko to želi je znano je da godinama unazad ne postoji afera, kriminalni slučaj, politički, ili diplomatski skandal, građevinsko-urbanistička uzurpacija koji nema direktan link na lidera Stranke demokratske akcije. Afera sa kupovinom „Respiratora“ ne može se odvojiti od Izetbegovića, barem samo za to što je prvooptuženi u tom slučaju Fadil Novalić, premijer Federacije BiH, njegov lični izbor i najbliži saradnik. Političar koji dok traje suđenje predlaže jednu od optuženih, federalnu dopremijerku Jelku Miličević za buduću premijerku državne Vlade, što je učinio lider SDA, zaslužuje samo prezir i kaznu. Izetbegović je isključivo odgovoran i za višedecenijsku političku „samoodrživost“Selma Cikotića, aktuelnog ministra sigurnosti i svog višegodišnjeg savjetnika, kojem se sudi za zloupotrebu položaja u vezi sa prodajom oružja. Asim Sarajlić, kojem se također sudi, i koji se nalazi na američkoj crnoj listi bio je višegodišnji glavni oprativac SDA što je podrazumijevalo i brojne nakonite radnje direktno je bio odgovoran isključivo svom stranačkom šefu.

Izetbegović je, što osobno, što putem svojih pažljivo odabranih kadrova, poput Bisere Turković, godinama provodio antizapadnu i antievropsku međunarodnu političku agendu, iskreno se okrećući samo turskom lideru Erdoganu i islamskim zemljama bliskim političkoj filozofiji Muslimanskog bratstva.

To je tek djelić aferima i političkih promašaja koje je neposredno generirao Bakir Izetegović. Svoditi njegov poraz na otpor i osvetu javnosti prema njegovoj supruzi, nepravedno umanjuje njegovu političku odgovornost, nije korektno prema njoj, a ujedno potcjenjuje i sposobnost kritičkog rasuđivanja kod birača.

UTORAK,  4. OKTOBAR

Sjedinjene Američke Države, odnosno njihovo Ministarstvo finansija, nastavlja sa praksom stavljanja na svoju crnu listu političare, pravosudne djelatnike, privrednike iz BiH. Premijer Federacije BiH Fadil Novalić i građevinski poduzetnik Slobodan Stanković osobe su koji se od ove nedjelje nalaze na spisku onih kojima je zabranjen ulaz i poslovanje u SAD.

Slobodana Stankovića, vlasnik „Integrala“ jedne od najvećih  građevinskih firmi u BiH koja  dobija velike poslove i susjedstvu, Hrvatskoj i Srbiji, za američku crnu listu vjerovatno su preporučile njegove lične i poslovne veze sa Miloradom Dodikom. A Dodik je na američkoj crnoj listi već starosjedilac. Sličan status ima i u Velikoj Britaniji.

Krimen kojeg Ministarstvo finansija SAD vezuje uz Fadila Novalića je jedno pismo staro nekoliko godina koje je on uputio penzionerima u Federaciji. U tom je pismu pohvalio rad svoje Vlade i pozvao penzionere da ga podrže na izborima. Pri tom je Novalić koristio lične podatke stotina hiljada penzionera koje je dobio iz Fonda penzijskog osiguranja što američki zvaničnici smatraju nedopustivim i protivzakonitim aktom. No, po svemu sudeći da su Novalića u društvo saameričke crne liste preporučile neke druge njegove nepodopštine zbog kojih mu se sudi na Sudu BiH.

Kakav je krajnji motiv, kakva svrha, a koliko efekat ima uvrštavanje ljudi na američku crnu listu. Postoji li svojevrsna inflacija te prakse koja suštinski nanosi malu ili nikakvu političku i poslovnu štetu ljudima koje se na taj način targetira. Koliko je osoba sa američke crne liste procesuirano zbog radnji koje im se stavljaju na teret? Malo, vrlo malo. Najnoviji primjer državne tužiteljice Diane Kajmaković koju nakon teških optužbi američkih vlast pravosuđe u BiH teško uspijeva profesionalno i neovisno procesuirati i sankcionisati.

Na nedjeljne izbore izašlo je nekoliko osoba iz političkog života koje se nalaze na crnim listama SAD, poput HDZ-ovog Marinke Čavare, i svi su polučili dobre rezultate. Željka Cvijanović, nova članica Predsjedništva BiH, nije na američkoj crnoj listi, ali jeste pod sankcijama vlasti Velike Britanije. U Predsjedništvu BiH gospođa Cvijanović nasljeđuje svog stranačkog šefa Milorada Dodika, tako da se može zaključiti da niko ne može doći na najodgovornije funkcije u RS, ako se prethodno nije upisao u crnu listu neke od vodećih država svijeta. To sasvim sigurno nije bila namjera američkih vlasti i onih koji prave liste sankcioniranih.

SRIJEDA, 5. OKTOBAR

Godinama ih gledamo i slušamo,, lidere političkih stranaka, nacionalnih i građanskih, neke od njih i decenijama, kako se pozivaju na svoj narod, ili na svoje birače. I onda dođe trenutak istine, dođu izbori i vidimo da su se lažno predstavljali, a krivo predstavljanje pored toga što je nemoralno, je i krivično djelo. Jedan po jedan padali su ispuhavali poput balona samozvani lideri i vođe, naroda i stranaka. Mirko Šarović, predsjednik SDS-a je dostojanstveno prihvatio poraz od Željke Cvijanović, za cjelovit pozitivan dojam nedostajalo je još samo da na kraju svog obraćanja medijima izgovori: a sad adio, ja podnosim ostavku. Nije to uradio.

Bakira Izetbegovića je izdao narod isti onaj na koga se decenijama lider SDA poziva i u čije ime navodno radi sve što radi. I dobro i zlo. Izetbegović, pokazali su to rezultati izbora, nije govorio ni u ime svih članova i glasača vlastite Stranke, jer je SDA dobila mnogo više glasova od njega. Ni on nije našao nijedan razlog da najavi povlačenje sa čela stranke.

Nermin Nikšić je već punih osam godina na čelu nekada vladajuće Socijaldemokratske partije. Prije četiri godine kroz iglene uši uspio je nekako izburgijati ulazak u državni Parlament. Na ovim izborima, nije kako stvari stoje uspio ni uz pomoć kompenzacijske sadake izboriti mjesto u Parlamentu BiH. U medijskim istupima nakon izbornog poraza, umjesto u svome, govori o izbornom neuspjehu drugih, konkurencijskih političara. Svoju ostavku na mjesto predsjednika SDP-a BiH, niti nudi, niti govori o njoj.

Ostavke političara nakon što ne uspiju osvojiti, ili zadržati povjerenje birača u iole razvijenim demokracijama su opće mjesto političke kulture i osobnog morala. Kod nas se, međutim, politička kultura nije primila, a preduslov za liderstvo je da osoba koja na to pretendira ima problem sa moralom i odgovornošću.

Fahrudin Radončić, lider Saveza za bolju budućnost, tri je puta bio kandidat za Predsjedništvo BiH i sva tri puta je izgubio. Na posljednjim izborima se nije kandidirao, a njegov Savez za bolju budućnost doživio je potpuni izborni debakl. Zbog toga je Radončić odlučio da raspusti sve stranačke organe, rukovodioce, najbliže saradnike.

Ostali stranački prvaci koji su izgubili povjerenje glasača nemaju takve autokratske ovlasti, nisu u mogućnosti smijeniti stranačko rukovodstvo. A ni stranačko rukovodstvo ne može raspustiti njih. Jer bi se pokazalo da su nam politički lideri baš onako jedna skroz raspuštena sorta ljudi. Da mogu, stranačke bi vođe mnogo radije i ranije smijenili birače, raspustili narod.

ČETVRTAK, 6. OKTOBAR

Gradsko vijeće Sarajeva odgodilo je danas za svoju narednu sjednicu raspravu o proglašavanju Zorana Milanovića, predsjednika Hrvatske za personu non grata, nepoželjnog čovjeka u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Povod su Milanovićeve izjave kojih je posljednjih mjeseci bilo na pretek u kojima na ružan, nekulturan, uvredljiv i pomalo kultur-rasistički način govori o BiH i Sarajevu.

Tridesetak odbornika sarajevskog Gradskog vijeća su neka vrsta političkog obdaništa, u njega su delegirani pretežno mladi stranački lavovi da se kale za buduće političke utakmice u višim ligama. Utoliko je i njihovo bavljenje predsjednikom Hrvatske, bezobraznije, opasnije i po sudbinu Sarajeva beznadežnije. Umjesto lokalnim komunalnim temama, zapuštenošću, ekocidom, propadanjem primitivnom tranzicijom opustošenog grada, kriminalom.. gradski se vijećnici zaklanjaju iza, navodno velikih, regionalnih političko-identitetskih tema. U tome su potpuno sinhronizirani i usklađeni sa gradonačelnicom Benjaminom Karić, koja medijski želi ostaviti dojam naivne i slatkorječive šiparice, dobrih namjera, ali skromnih znanja i limitiranih mogućnosti. Ali nije gradonačelnica Karić ni mrvicu naivna, i ni sekundu ne zavrjeđuje blagonaklonost.

Ona izbjegava odgovarati na pitanja koja joj se postavljaju, a odgovara na ona koja joj se nikoga ne zanimaju. Kada je pitate na šta će Grad potrošiti 35O hiljada za proslavu Nove godine, nema odgovora, pravi se nevina u ludnici. Potom populistički trtlja uprazno najavljujući krivično prijavu protiv NN lica koja su tokom rata dolazila na krvave safari izlete na brda oko Sarajeva. Kada je se uhvati sa rukama u pekmezu nakon što je uz potpis njenih saradnika data saglasnost za ilegalno postavljanje ogromnog Led ekrana u cetru grada, ona tu temu zatrpa besmislenom hajkom na Zorana Milanovića.

Zahtjev delegata Gradskog vijeća za proglašenje Milanovića personom non grata u Sarajevu stigao je u istoj nedjelji kada je u Hrvatskom saboru zatražen isti status sa Željka Komšića u cijeloj Hrvatskoj. Autori zahtjeva za Komšićev izgon su zastupnici desničarske stranke Most. To samo pokazuje da ništa u regiji ne funkcionira tako skladno kao pobratimstvo desničara u gluposti.

Reagirajući na inicijativu zastupnika „Mosta“ o proglašavanju Komšića nepoželjnim u Hrvatskoj, najveći i najdosljedniji hrvatski novinar Viktor Ivančić je u nedjeljniku Novosti napisao:

„Moraš biti dobar komad bitange da zatražiš da bilo tko bude nepoželjna osoba na teritoriji zemlje u kojoj stjecajem okolnosti živiš. Jer samo batinaš-ako se ne radi o privatnom domu sebi može dati pravo da određuje tko gdje smije ili ne smije dolaziti, tko je poželjan, a tko nepoželjan.“

Ivančić upozorava da je zabrana ljudi „separe totalitarnog uma, vizija države kao dobro utvrđene bodljikavom žicom opasane utvrde gdje se obavlja kontuinuirano razvrstavanje na čiste i nečiste, zdrave i kužne“.

Zabrane ulaska u Hrvatsku za Željka Komšića, zaključuje Ivančić  bila bi „uvertira u obavezu odlaska iz Hrvatske za individue poput samoga Ivančića i ljudi njemu sličnih“.

Nema se šta dodati ni oduzeti ovoj strašnoj dijagnozi novinarskog klasika. Zabranjivati političke protivnike, ostavljati ih sa one strane žice, samo je uvod u progon neistomišljenika sa unutarnje strane iste te bodljikave tarabe.

PETAK, 7. OKTOBAR

U Pragu se održava sastanak takozvane Evropske političke zajednice, lidera 44 evropske države, svih osim Rusije i Bjelorusije. Za regionalnu javnost najzabavniji događaj ovog skupa zabilježen je na video snimku iz svečane dvorane na kojem predsjednik Srbije Aleksandar Vučić stoji sam k'o ćuk, dok svud oko njega u grupama stoji lideri velikih zemalja, ćaskaju, zabavljaju se i smijulje. Snimak je munjevito postao viralan, preplavio je društvene mreže i medije širom regiona.

Bilo bi dobro, da bi se stekla malo šira i kompletnija slika, da smo mogli u istom formatu vidjeti šta su za to vrijeme radili, gdje i s kim su u neformalnom dijelu samita stajali ostali lideri. Zapadnog Balkana. Šta je radio Milo  Đukanović, šta Edi Rama, s kim je ćaskala Vjosa Osmani, a sa kim Šefik Džaferović. Nisam siguran da su oni imali bolji tretman i recepciju od Vučića.

Ono što se moglo vidjeti i zaključiti sa ovog novoformiranog panevrospkog samita jeste da je Zapadni Balkan i sudbina zemalja koji ga sačinjavaju u Pragu bilo marginalna tema. Tema svih tema i na ovom skupu bio je rat u Ukrajini i reperkusije, sigurnosne, energetske, privredne, prometne... koji on sa sobom nosi. Zapadni Balkan i šest zemalja koji su u njemu okupljene ne predstavljaju ozbiljan sigurnosni problem, osim eventualno Sjeverne Makedonije. Ozbiljniju pažnju vodećih evrospkih država donekle je privukla Srbija iz dva razloga: ubrzavanje rješavanje statusa Kosova na čemu posljednjih nedjelja insistiraju Njemačka i Francuska i raskidanje za Evropu toksičnih, neprihvatljivih veza  Vučićevog režima sa Rusijom.

Jedan kolega koji godinama radi za strane medije iz Sarajeva požalio mi se ovih dana da nikada u posljednjih tridesetak godina na globalnom tržištu informacija nije postojao manji interes za događaje, vijesti, informacije iz BiH. Suprotno samozavaravanju ovdašnjih političara i javnosti o važnosti izbora u BiH gotov za sudbinu Evrope, prošlonedjeljni izbori, osim Hrvatske i Srbije, malo su koga u svijetu zanimali. Informacije o njihovom održavanju, ukoliko su i objavljivane, nalazile su se pri samom dnu agencijskih vijesti, duboko ispod izvještaja sa predsjedničkih izbora u Brazilu, parlamentarnih izbora u Bugarskoj, pa i Latviji.

Iz današnje perspektive gotovo nestvarno zvuči da je prije dvije decenije, uoči tadašnjih izbora u BiH, video-poruku uputio tadašnjih američki državni sektretar Colin Powel koji je biračima sugerirao da glasaju protiv nacionalističkih stranaka i kandidata. I drugi evropski i svjetski lideri tih su, a i kasnijih godina pokazivali ozbiljan interes za sve što je imalo veze sa BiH, izbore pogotovo.

Danas, međutim, gotovo niko nema želju ni potrebu, da, na primjer, komentira nezapamćen presedan, da ne kažem skandal, da jedan trećerezredni evropski diplomata, što  Christian Schmidt realno jeste, u izbornoj noći preko koljena donosi odluku o promjeni Izbornog zakona i postizbornih pravila. Amerika i Velika Britanija ga u tom kurtoazno podržavaju, Evropska unija baš i ne, ali se generalno ne bi miješala. Nakon mnogo godina internacionalizacije bosanskohercegovačke krize, došli smo u fazu u kojoj su naši problemi isključivo naši i ničiji drugo. Da smo manje-više ostali samo, pa i usamljeni u bavljenju vlastitim problemima, ako izuzmemo susjedne države i neke koji to još uvijek nisu. To je i dobra i loša vijest: dobra jer znači da Evropa i svijet ne prepoznaju u BiH klicu neke ozbiljnije, čak ni regionalne sigurnosne opasnosti, a loša jer su neki od najozbiljnijih problema za kojim se BiH društvo i država suočavaju direktna posljedica krivog i neadekvatnog angažmana stranog faktora. Dokaze za to ne treba tražiti u dubljoj prošlosti, dovoljno je pogledati problematične i skoro neprovodive odredbe Izbornog zakona koje je objelodanio visoki predstavnik Schmidt. On sada popravlja ne ono što su uprskali ovdašnji političari, nego što su nametnuli neki drugi stranci prije njega. Njegove izmjene Izbornog zakona mogle bi staviti u kontekst onog seljaka koji se žalio da mu je konj crkao baš u trenutku kada ga je seljak naučio da ništa ne jede!

SUBOTA, 8 .OKTOBAR

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i njegovi mediji danima su unaprijed najavljivali današnje obraćanje naciji obećavajući saopćavanje važnih vijesti i teških odluka. Ništa od toga se nije desilo. Predsjednik Srbije je ponavljao sve ono što je posljednjih nedjelja u brojnim javnim obraćanjima isticao: na Srbiju se sa svih strana vrši neviđen dvostruki pritisak; da nametne sankcije Rusiji zboga agresije na Ukrajinu, te da prizna Kosovo, službeno i javno, ili neslužbeno i diskretno. Vučić je poručio da neće učiniti ni jedno ni drugo, bez obzira na visinu cijene koju će na, prije svega, ekonomskom i socijalnom planu platiti Srbija i njeni građani.

Neki analitičari su iz Vučićevih riječi isčitali da je on mnogo tvrđi i nepokolebljiviji kada je riječ odbijanju da nametne sakcije Rusiji nego po pitanju eventualnog priznavanja Kosova.

Zašto je to tako nije tajna, a nedavno je odgovorio i predsjednik Srbije: ogroman broj stanovnika Srbije, prema nekim anketama i do 80 posto protiv je bilo kakvog zaoštravanja odnosa sa Rusijom. Razlozi za takav stav nisu nepoznati: oni su istorijski, kulturološki, ekonomski, vjersko-konfesionalni. Ali, nije Srbija jedina država koja ima taj problem: prema jednom svježem istraživanju javnog mnjenja u EU, građani mnogi zemalja članica se protive sankcijama Rusiji. Primjerice, u Slovačkoj pobjedu Rusije u ratu protiv Ukrajine priželjkuje više od polovine stanovništva.

Vuk Drašković, nekadašnji lider opozicije, a jedno vrijeme i ministar vanjskih poslova Srbije u jednom skorijem intervjuu današnju je poziciju svoje zemlje uporedio sa iskušenjem pred kojim se tadašnja Jugoslavija našla 1948. nakon donošenja Rezolucije INFORMBIRO-a protiv njenog rukovodstva od Staljinovog SSSR-a i njegovih satelita.

Drašković govori, parafraziram ga:

„Strašni, moćni  Sovjetski savez tog doba imao je u Beogradu centralu KGB-a u kojoj je radilo hiljade obavještajaca. Jugoslovenski partizani su u ratu ginuli sa Staljinovim imenom na usnama. Tadašnja Jugoslavija bila je okružena članicama Varšavskog pakta, Mađarskom Rumunijom, Bugarskom, Albanijom, stotine hiljada vojnika tog saveza bili su na našim granicama spremnih za invaziju na nju. Pa, uprkos svemu tome, tadašnje jugoslovensko rukovodstvo, predvođeno Titom, donosi odluku da ne prihvati ultimatume Moskve po bilo koju cijenu. Time je omogućeno da nas sve u tadašnjoj državi ogriju sunce slobode, nezavisnosti, da se priključimo internacionali slobodnih, zapadnih zemalja...“.

Iako su Draškovićeve paralele sa INFORMBIR-om zanimljive, pa i tačne, čii se, ipak da se u 70-ak godina koliko je prošlo od tih burnih događaja štošta promijenilo. I u Rusiji i u Srbiji, a i na globalnom planu. Fanatična privrženost Rusiji, odnosno SSSR-u tih je godina bilo ideološko-svjetonazorsko pitanje. Moskva je bila neupitni pijemont komunizma, borbe za pravedniji svijet, jednakost, antiimperijalizam, socijalnu pravdu. Sa tim su se vrijednostima identificirali oni koji su podržali Staljina u napadima na Tita i jugoslovenske komuniste.

Današnja Rusija je nešto drugo, ona svoj utjecaj širi na drugačiji, opipljiviji način, nimalo ideolistički način, novcima, energetskom ovisnošću, korumpiranjem političkih elita širom svijeta. Ako je Staljinova Kominterna okupljala uz sebe svjetsku antifašističku, slobodoljubivu i antimperijalističku internacionalu, Putin svoju mrežu utjecaja stvara među neofašistima, desničarima, diktatorima, krupnim kapitalističkim predatorima.

Konačno, i Vuka Draškovića njegovi protivnici optužuju da se njegova supruga nalazi u Upravnom odboru Naftne industrije Srbije koja je u većinskom vlasništvu Rusije, gdje prima enormnu platu. To što ta činjenica nije ublažila Draškovićev antiputinovski naboj i strast, ipak je samo izuzetak, a ne staro pravilo po kojem para vrti gdje burgija i ideologija ne mogu i neće.

NEDJELJA, 9. OKTOBAR

Prijetnja globalnim nuklearnim ratom koja se od početka ruske agresije na Ukrajinu tiho, neupadljivo i izdaleka pominjala u posljednjih nekoliko nedjelja postala je gotovo dio kolokvijalnog jezičkog  standarda svih sukobljenih strana, direktnih i indirektnih. Kako se stanje na frontovima u Ukrajini mijenja na štetu Rusije, tako pominjanje nuklearnih udara postaje sve frekventnije. Takav rasplet se pominje sa nepodnošljivom, zastrašujućom lakoćom.

Ruski predsjednik Vladimir Putin nakon službenog priključenja dijelova Ukrajine upozorio je njene čelnike i Zapad da ne blefira kada pominje potencijalnu upotrebu nuklearnog oružja u slučaju da stvari krenu po zlu za njegovu vojsku i režim. Američki predsjednik Joe Biden ozbiljno je shvatio Putinove riječi, jer kako je kazao, dobro poznaje ruskog lidera i njegove prijetnje. Kazao je da posezanje za nuklearnim arsenalom ne bi prošlo bez adekvatnog odgovora NATO Alijanse, a takav rasplet je nazvao Armagedonom, katastrofom nesagledivih razmjera.

Potom je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kazao kako NATO i Zapad ne bi trebali čekati da Putin prvi posegne za nuklearnim udarom, nego da to bez oklijevanja moraju učiniti oni.

Nuklearni rat, Armagedon,uništenje... te strašne apokaliptične riječi su se odomaćile u upotrebi, ne samo kod lidera nuklearnih sila, nego u svakodnevnoj komunakciji. A, poznato je da onoga čega ima u jeziku, mora biti i u stvarnosti.

Pogledao sam ovih dana ponovo film Trinaesti dan režisera Rogera Donaldsona sa Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi. Kao što je poznato ovaj politički triler bavi se događajima od prije tačno 60 godina, poznatim kao Kubanska kriza, kada se svijet nalazio na rubu nuklearnog rata koji je u posljednji trenutak izbjegnut. Kao i svaki put dok sam gledao ovaj film osjećao sam strah i strepnju da bi nešto moglo poći po zlu i da bi neko od gospodara svijeta mogao pritisnuti ono fatalno crveno dugme, aktivirati nuklearne rakete i otpočeti smak svijeta.

Možda bi bilo korisno da svi akteri koji ovih dana nagovještavaju nuklearni okršaj globalnih razmjera pogledaju ovaj uzbudljivi, uznemirujući film australskog režisera Donaldsona. Kao i da nakon njega odvrte filmove njegovog zemljaka Georgea Millera iz franšize o pobješnjelom Maxu: iz njih će se informirati kako bi mogao izgledati postapokaliptični svijet nakon što se okonča njihov nuklearni okršaj!

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...