Tokom izvođenja radova na izgradnji hidroelektrane Buk Bijela kod Foče jedan od bagera je izrovio ljudske kosti.

Preko zločina do investiranja

U maju 2021. godine u Buk Bijeloj je postavljen kamen temeljac za izgradnju hidroelektrane Srbije i Republike Srpske. Izgradnja je počela iako je slučaj dospio i na Sud BiH i na Ustavni sud BiH jer je rijeka Drina državna imovina, a Republika Srpska je pokušala uknjižiti kao entitetsku imovinu. Spor na bh. sudovima još nije riješen, no Srbija ne odustaje od gradnje.

Premijerka Srbije Ana Brnabić je to i potvrdila krajem prošle godine: “Očekujemo da se BiH prema nama ponaša kao prema bilo kom drugom investitoru. Ako je njemački investitor bio dobrodošao u jednoj otvorenoj privredi, valjda je i srpski investitor dobrodošao. Nastavljamo ovaj projekat koji je izuzetno važan ne samo za Srbiju, Republiku Srpsku i BiH već i energetsku stabilnost regiona. Bilo je spekulacija da ćemo morati da pauziramo. Mi ne pauziramo, nemamo nikakvu odluku Ustavnog suda BiH, tako da nastavljamo. Uradili smo kompletnu pravnu analizu kao odgovorni investitori, tu prije svega mislim na Elektroprivredu Srbije i ne vidimo nijedan razlog da bilo ko stopira taj projekat.“

Projekat je od energetske važnosti prije svega za Srbiju koja ima problem s nabavkom električne energije koju trenutno plaća po ekstremnim cijenama na evropskom tržištu i nema nikakvih sumnji da je prvenstveno Srbiji stalo da koristi resurse Bosne i Hercegovine kako bi sebi dugoročno obezbijedila velike količine električne energije. S druge strane nastavak radova koji su im odobreni od Republike Srpske, koja za to nije imala nikakva prava, i nečekanje odluka državnih sudova, pokazuje da Srbija ne poštuje institucije BiH.

I na kraju, pozivanje da se BiH odnosi prema Srbiji kao i drugim investitorima kao što je Njemačka pomalo je ironično s obzirom da je Srbija učestvovala u agresiji na BiH, a upravo snage iz Srbije, zajedno sa JNA pomogle su lokanim Srbima u Foči da preuzmu kontrolu nad ovim gradom, pri čemu su počinili stravične zločine koji su presuđeni u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.

Diznilendi genocida

Nakon sve češćih najava da će sljedeća odluka visokog predstavnika u BiH, Christina Schmidta, odnositi na državnu imovinu koju će djelimično ustupiti entitetu Republika Srpska, oštro je reagirao državni zastupnik Šemsudin Mehmedović: “Ako dozvolimo da na stratištima Bošnjaka niče genocidna ekonomija, onda smo dobili ekonomiju genocida, a hidroelektrana Buk Bijela to sada jeste. Posmrtni ostaci žrtava proteklog rata pronađeni su na gradilištu hidroelektrane u Buk Bijeloj, devet kilometara uzvodno od Foče, potvrđeno je iz Instituta za nestale osobe BiH. Još se 600 nestalih traži u toj zoni.

Foča je simbolički jedno od najvećih stratišta Bošnjaka u istoriji. Ne slažem se s onima koji kažu da treba istražiti gdje su ostale grobnice pa dopustiti radove. Svi normalni građani u državi trebaju potpisati peticiju za zabranu gradnje na stratištima. Ne smijemo nipošto dozvoliti jer se ovo pretvara u genocidnu ekonomiju. Ako im to prođe, budite sigurni da će Srebrenica i Prijedor i Višegrad postati Diznilendi genocida. Buk Bijela bi morala biti proglašena specijalnom zonom za nacionalni identitet i historiju Bošnjaka, a svako dopuštenje gradnje bi bilo kao dopuštanje plinske elektrane u Aušvicu. Poručujem Srbiji i RS ako hoće neka prave elektrane u Jasenovcu.“

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH u Buk bijeloj su 2006. godine pronađeni ostaci 43 žrtve.

Dok Srbija i njena premijerka Buk Bijelu tretiraju kao gradilište gdje žele podići hidrocentralu, kako se Buk Bijela tretira u presudama Haškog tribunala?

Nakon što su srpske snage, koje su činili lokalni Srbi i jedinice i dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, preuzele kontrolu nad Fočom, civili Bošnjaci i Hrvati su hapšeni i zatvarani u više mjesta zatočenja: u KP domu, koji je bio jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, zatvarani su muškarci, kao i u bolnici, policijskoj stanici na Miljevini, na Brionima (pansion), kaznionici na Velečevu, objektima TO na Livadama, Osnovnoj školi Brod na Drini…, dok su muslimanske žene, djeca i stariji zatvarani u Srednjoškolskom centru, barakama na Buk Bijeloj, Sportskoj dvorani Partizan, kući Nusreta Karamana u Miljevini, kao i u drugim centrima, motelima, privatnim kućama i stanovima.

Zatočeni civili su preživjeli stravična maltretiranja, žene su masovno silovane, a uvjeti u zatočeničkim objektima su bili ponižavajući. Stanovi i kuće u koje su zatvarane žene korišteni su kao javne kuće kojima su upravljale grupe vojnika, među kojima i pripadnici paravojnih formacija.

Zatočavanje civila

Buk Bijela je bilo naselje na gradilištu hidro-elektrane na rijeci Drini, na putnom pravcu Foča-Tjentište, koje je pretvoreno u lokalni vojni štab i kasarnu za snage bosanskih Srba i paravojski koje su preuzele kontrolu nad Fočom i okolnim selima u aprilu 1992. Kompleks Buk Bijela činilo je nekoliko radničkih baraka u kojima je bilo smješteno od 200 do 300 srpskih vojnika, i motel. Buk Bijela je bila privremeni objekat za zatočavanje i isljeđivanje civila: žena, djece i starijih koji su zarobljeni u okolnim selima.

Srpske snage su 3. jula 1992. napale muslimanska sela Trošanj i Mješaje, smještene između Foče i Tjentišta, u kojima je živjelo oko 120 stanovnika, nakon čega je veliki broj civila zarobljen. Grupu od najmanje 60 civila, žena, djece i nekoliko starijih vojnici su odveli pješice u Buk-Bijelu gdje su muškarci odvojeni od žena i odvedeni prema jednoj livadi. Dva muškarca su pretučena, a sedam ih je ubijeno. Nakon toga su barake Buk-Bijela pretvorene u privremeni zatočenički objekat, kojim je upravljao Gojko Janković.

Barake Buk Bijela korištene su i kao mjesto zatočenja za žene koje su bile zatočene u sportskoj dvorani Partizan, nakon što je ovo mjesto zatvoreno. Zatočenice iz Partizana su jedne noći prvo odvedene na stadion u Foči, gdje su ih vojnici grupno silovali, a nakon toga u Buk Bijelu, gdje su ih ponovo grupno silovali srpski vojnici.

Pod komandom Gojka Jankovića (zamjenik komandira Vojne policije) bili su Janko Janjić, Dragan Zelenović i Zoran Vuković, koji su doveli uhapšene muslimanske civile u Buk Bijelu. Sa njima je bio i Radomir Kovač. Žene su iz Buk-Bijele autobusima odvezene u Foču, gdje su se zaustavili ispred SUP-a. Neki od vojnika koji su bili u autobusima izašli su i ušli u policijsku stanicu, a neki su ispred autobusa razgovarali sa šefom policije u Foči, Draganom Gagovićem. Odatle su odvezeni u Srednjoškolski centar odakle su premješteni u Partizan.

Silovanja u barakama Buk Bijele

U barakama Buk Bijele zatočeni civili su ispitivani i premlaćivani, a žene su pored toga bile i silovane. Civili su bili postrojeni duž rijeke Drine. Vojnici su im prilazili i odvodili ih. Žene su odvajali od djece i odvodili ih na ispitivanje, prijeteći im ubistvom i silovanjem ako budu lagale.

Dvadesetčetverogodišnju zatočenicu silovalo je najmanje deset vojnika, nakon čega se onesvijestila. Djevojčicu od 15 godina silovala su tri vojnika.

Jedna od svjedokinja, FWS 50, koja je u Haškom tribunalu imala zaštićen imunitet, imala je u vrijeme ovih događaja 16 godina. Prije rata je živjela u selu Mješaji. Početkom maja 1992. sa porodicom se počela sakrivati u šumi jer su se bojali da bi mogli biti spaljeni u svome domu, što se već počelo događati u susjednim selima. Kada su rano ujutro, 3. jula 1992. godine, napadnuti, ova djevojka je bila u skloništu u šumi. Zarobljena je 5. jula zajedno s grupom ljudi, među kojima su bili njena majka, dvojica braće i sestra. Odvedena je u Buk-Bijelu. Silovao ju je Zoran Vuković.

Iz Buk-Bijele je odvedena u Srednjoškolski centar, gdje je 1992. išla u školu, i tu je više puta silovana. Onda je premještena u Partizan gdje je opet više puta silovana. Dva dana nakon dolaska pokušala se sakriti u WC-u, ali je pronašao Zoran Vuković koji ju je prvi put silovao na Buk Bijeloj. Odveo ju je je iz Partizana u jedan stan gdje je ponovo silovao, a “kad je završio silovanje, sjeo je i zapalio cigaretu. Rekao je da bi on mogao i više, i mnogo toga više, međutim, da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke, pa za sada neće.” Kada je tokom svjedočenja u sudnici upitana kako se osjeća, odgovorila je: “Nema riječi na ovom svijetu koje bi mogle opisati moje osjećaje.”

Još jedna haška zaštićena svjedokinja, FWS-75, je 3. jula 1992, zajedno sa drugim ženama, dovedena u Buk-Bijelu. Pred motelom je Beban Vasiljević postrojio žene, djecu i starije, držeći u ruci mitraljez. Nakon pet minuta došli su drugi vojnici i izdvojili neke ljude. Ova djevojka je odvedena u jednu od montažnih baraka sa bijelim krovom, gdje je zatekla Gojka Jankovića, Dragana Zelenovića i Janka Janjića. Ispitivali su je, prijeteći joj da će biti silovana ako ne kaže istinu.

Kad su je izveli, naišla je na svog amidžu čije je lice bilo krvavo, a pratio ga je Zoran Vuković. Odveli su je oko pet metara dalje, u drugu sobu, gdje ju je čekao vojnik koji je imao oko 40-50 godina. Gurnuo je na krevet i natjerao da se skine, a nakon toga ju je silovao. Poslije toga, u hodniku ju je silovalo mnogo vojnika, najmanje deset, koji su se redali jedan za drugim. Silovanje je bilo toliko nasilno da je izgubila svijest. Dok je bila pri svijesti, čula je krike svoga amidže i pucnjavu.

Nakon višestrukog silovanja u Buk-Bijeloj, ovu nesretnu djevojku su dvojica vojnika odvela u autobus jer nije bila u stanju da ustane. U autobusu je vidjela da su svi tamo, osim jedne djevojke čija je majka stajala pred autobusom, plakala i tražila da joj vrate dijete.

Imala je samo 15 godina…

Zaštićeni status u Haagu je dobila i FWS-87 koja je 1992. imala 15 godina. Zarobljena je 3. jula 1992. godine, kad su srpske snage napale njeno selo Trošanj. Odvedena je u Buk-Bijelu. Srpski vojnik, čije ime ne zna, odveo ju je u jednu prostoriju i silovao je. Nakon toga je vratio u grupu koja je bila zatvorena u jednoj prostoriji. Nedugo zatim, dva druga muškarca su pozvali nju i njenu devetnaestogodišnju sestru da idu na takozvano isljeđivanje. Odvedene su u jednu malu prostoriju “u kojoj je bio krevet, sto, par stolica, i mislim da su tu bila četiri vojnika, iako su ljudi ulazili i izlazili sve vrijeme”. Jedan od tih muškaraca je bio Dragan Zelenović koji je kasnije pred Međunarodnim sudom priznao krivicu za mučenje i silovanje koje je počinio u Foči. 

“Pitali su me da li sam djevica, i rekla sam im da sam bila djevica do prije nekoliko minuta, ili nešto tako…”. Onda joj je naređeno da skine odjeću, nakon čega su je silovala četiri muškarca. Nakon toga su je ukrcali na autobus u kojem su se nalazili svi ostali zatočenici osim njene majke, koja je odbila da ode bez nje i čekala ju je ispred zgrade.

U sudnici je ispričala da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom: “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga”. Nakon Buk Bijele više puta je silovana i u Srednjoškolskom centru u Foči i u Partizanu. D.B, sestra ove zaštićene svjedokinje, u vrijeme izbijanja rata imala je oko 19 godina. I ona je u zatočeničkim objektima više puta silovana.

Ubistva u Buk Bijeloj

Napadom na sela Trošanj i Mješaje i zatočavanje civila komandovao je Gojko Janković. Prilikom napada ranjeno je nekoliko civila, a ubijeni su Fadila Odobašić,Selima Pekaz i Izet Čolo. Zarobljeno je oko 30 žena, djece i sedam muškaraca: Husein Barlov, Zijad Barlov, Meho Barlov, Armin Pekaz, Mujo Pekaz, Adem Čolo i Sifet Čolo. Ovi zarobljenici su ispitivani i pretučeni. Nakon toga su izvedeni na čistinu gdje ih je čekao Gojko Janković. Premlaćivanje je nastavljeno. Žene su odvedene u Buk-Bijelu. Gojko Janković je sa još nekoliko svojih vojnika ostao sa sedmericom zarobljenika koji su nakon toga ubijeni.

Vojnici Gojka Jankovića doveli su 3. jula 1992. zarobljenog starijeg muškarca, Redžu Pekaza iz sela Trošanj, ispred barake u Buk-Bijeloj, gdje su ga tukli, a onda su ga odveli blizu obale rijeke Drine i ubili ga hicima iz vatrenog oružja.

S. B.

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.