Piše: Senad AVDIĆ

"Mi, dolje potpisani, vođeni ljubavlju prema Republici Srpskoj  i svim njenim građanima, svojim ugledom i rječju dajemo javnu podršku novoizabranom predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, pobjedniku izbora od 2. oktobra".

Ovim riječima je prošle nedjelje stotinjak pametnih i knjiških srpskih glava, samohranih očeva nacije, umjetnika, istoričara,profesora, analitičara i nadstranačkih simpatizera...obrazložilo svoje razloge za potpisivanje peticije u kojoj traže od Centralne izborne komisije BiH da hitno i neopozivo proglasi Milorad Dodika novi predsjednikom Republike Srpske.

MAKSIMALIZAM KLIJENTELIZMA

Kada bi bilo vremena i prostora i kada bi to dangubljenje imalo ikakvog dubljeg smisla, moglo bi se precizno i nepogrešivo, od imena do imena, svakog od potpisnika peticije dovesti u kiljentelističko-interesnu vezu sa Miloradom Dodikom. Manje-više razlozi svakog od tih stotinjak likova, redovnih gostiju „Happy  TV“, „Pinka“, Radio Televizije Srbije dala bi se monetarizirati i njihovom patriotizmu odrediti ekvivalent u čvrstoj valuti. Sa izuzetkom Emira Kusturice kojemu je ruska rublja/govno/ draže od američkog dolara/ torte/...

Milorad Dodik se tokom posljednjih petnaestak godina upravljanja Republikom Srpskom okružio ratobornim bedemom širokopojasnih patriotskih intelektualaca, apologeta sa socijalnim potrebama, koji bi taj svoj posao, što bi rekao Goran Bregović, navodno, radili i za džabe, ali ako se već plaća, ne prave problem da uzmu koji dinar. Ukoliko se iz budžeta Republike Srpske, kako govore finansijski papiri i službeni listovi, mjesečno krčmi  2,5-3 hiljade maraka na seosku lolu, eksperta za terorizam i bombanje Dževada Galijaševića, ko ima obraza i srca ne zakititi barem dvostruko većom sumom, recimo, jednog Darka Tanaskovića? Prevejanog i iskusnog  diplomatu, orijentalistu, urednika i autora portala „Sve o Srpskoj“ na kojem možete saznati sve što vas zanima, o BiH, Rusiji, SAD, Iranu... osim što nema ni slovceta o (Republici) Srpskoj njenoj vlasti, životima i smrtima u njoj. Nije Dodik tolika stipsa i cicija da Tanaskoviću plaća, primjerice, manje nego što mu je godinama uoči rata plodnu suradnju keširao Islamski teološki fakultet u Sarajevu. Samo hotelska soba (broj 5) u hotelu „Evropa“ koja je ljeti-zimi bila rezervirana za profesora Tanaskovića, koji nije možda najveći, ali jeste najbrži negator zločina počinjenih u BiH,  koštala je njegove domaćine pravo malo bogatstvo.

Kakvu bi tek poslovnu kalvariju i investicijski sunovrat eventualni odlazak Milorad Dodika sa prijestolja predstavljao za Emira Kusturicu, još jednog istaknutog potpisnika Peticije za spas lidera SNSD-a, glupo je i navoditi. Taman je gazda RS-a spasio Kusturicin „Andrićgrad“ od finansijskog sloma utapajući ga u džinovski projekat Olimpijskog centra „Jahorina“ u kojem će Kusturicine finansijske dubioze izgledati patuljasto ništavne i lako nadoknadive.

VJEČNI POVRATAK ISTOG - KECMANOVIĆA

Zanimljiv je slučaj pisca Vladimira Kecmanovića, urednika Kulture na Radio-televiziji Srbije. Njegov potpis na Peticiji nije samo uvjetovan dinamikom nacionalne budnosti i inercijom porodičnih „vrijednosti“, prenošenja istih s koljena na koljeno, već bi se mnogo pragmatičniji razlozi njegovog peticionaškog aktivizma mogli isčeprkati. Kecmanović je prije nekoliko godina dobio Andrićevu nagradu koju dodjeljuje istoimeni Institut kojim upravlja Emir Kusturica. Nagrađen je njegov roman „Top je bio vreo“, prizemna smješa netalenta, „pokvarene mašte i prljavih (nacionalisitčkih) strasti“. Novac  za nagradu osiguravaju vlasti Republike Srpske, uopće nije sitna lova, 20 hiljada eura, dvostruko više nego što inkasira dobitnik NIN-ove nagrade, najprestižnije u regiji. Malo je ko u modernoj, a i nešto starijoj srpskoj književnosti uspio svoj  mizerni litetarni talenat tako unosno monetarizirati kako je to pošlo za rukom Vladimiru Kecmanoviću.

Svoj potpis na Peticiju-apel za spašavanje Milorada Dodika, razumljivo i očekivano, turio je i Vladimirov otac, Nenad Kecmanović, što je najmanji mogući oblik pažnje i zahvalnosti gazdi Republike Srpske, koju mu je 75-godišnji profesor-emeritus mogao pružiti, odnosno uzvratiti.

Nenad Kecmanović

Stariji Kecmanović se, godinama vrzmao oko Dodika kao neformalni savjetnik u čemu se jedino i dokazao u prethodnom režimu u kojem je savjetovao komunističke aparatčike. Tezgario je Kecmanović na banjalučkom Univerzitetu, Dodikova vlast je finansirala knjigu „Istorija Republike Srpske“ koju je napisao u saradnji s beogradskim istoričarom Čedomirom Antićem, pogađate, još jednim „zvučnim“ imenom sa Peticije podrške „Zmaju od Laktaša“. Redovno se oglašava analizama, podjebavanjima i sličnim denuncijacijama na portalu „Sve o Srpskoj“, što također poreski obveznici iz RS uredno honoriraju.

Doktor Dragan Kalinić nije potpisao Peticiju za spas Milorada Dodika, što bi moglo značiti samo jedno;  da su oni koji jesu, malo gadljivi na njegovo prisustvo u svom biranom društvu. Jer, ipak je Kalinić osoba koju je čak i Ratko Mladić na početku (na Skupštini Republike Srpske) upozorio da to šta on predlaže-uništavanje svega u Sarajevu što nije pod srpskom čizmom-malo tukne na genocid. Bio je Kalinić na oltar srpske države spreman položiti i rođenu mater koja je cijeli rat (pre)živjela pod „muslimanskom strahovladom“ u Sarajevu.

No, Kalinić nije odolio, a da se u ovom presudnom trenutku za Dodika ne oglasi, makar i samostalno. Uoči Dodikovog mitinga u Banja Luci, on je optužio opoziciju u Republici Srpskoj za podjele među narodom. „Oni (opozicioni lideri koji traže prebrojavanje glasova za predsjednika RS) su zaslijepljeni mržnjom i osvetom po svaku cijenu, floskulama o kriminalu, korupciji, slomu demokratije-sve po diktatu zapadnih instruktora-odveli jedan dio našeg čestitog naroda u slijepu ulicu“, zagrmio je Kalinić iz svojih beogradski bijelih dvora.

Dragan Kalinić

U pojedinim, slabo informiranim (sarajevskim) medijima Dragan Kalinić je nazvan „jednim od osnivača Srpske demokratske stranke“, koji je „okrenuo stranački dres i okrenuo se svom nekadašnjem najvećem protivniku Miloradu Dodiku“.

Ništa pogrešnije od toga: Kalinić kao i svi ljudi pobrojani u ovom tekstu, Milorad Dodik, Emir Kusturica, Nenad Kecmanović, osnivači su jedne druge stranke, Saveza reformskih snaga, koja je formirana da bi na prvim, višestranačkim izborima u BiH, iz 1990. godine, izašla kao alternativa, SDS-u i drugim nacionalnim strankama. Kalinić se podržavajući Dodika, nije udaljio od SDS-a, nego se vratio svom stranačkom kolegi iz skupštinskih klupa, najprije onih u Sarajevu (1990-1992), a potom i secesionističkih nakon odlaska na Pale u aprilu 1992. „Doktor Mengele“ srpskog nacizma, Kalinić se vratio izvornom sebi, pridružujući se profesorima Emiru-tusu Kusturici i Emeritusu Kecmanoviću.

Trideset i dvije godine nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini niko od tadašnjih stranačkih lidera više nije na životnoj, ili političkoj pozornici. Umrli su Alija Izetbegović(SDA), Nijaz Duraković (SDP), Adil Zulfikarpašić (MBO), Radovan Karadžić (SDS) je na doživotnom privremenom boravku u Britaniji, a Stjepan Kljuić (HDZ BiH) odavno je u političkoj mirovini.

KAKO PUTIN KAŽE

Umro je i predsjednik Reformista u Srbiji Ivan Đurić, koji je, za razliku od svojih stranačkih kolega i sunarodnjaka iz BiH do posljednjeg daha pisao i govorio protiv velikosrpske pošasti i zločina koje je ona ostavljala širom Jugoslavije. Umro je i Ante Marković, posljednji predsjednik jugoslovenske Vlade, koji je vjerovao da će uloga stranke koju je osnovao (samo) u BiH i Srbiji pomoći u demokratskoj i mirnoj tranziciju jugoslovenskog društva.

Ostao je ,dakle, na srpsko-bosanskoj političkoj vjetrometini u javnom prostoru  jedini Nenad Kecmanović, prvi i posljednji predsjednik Saveza reformskih snaga BiH. Ostalo je i dobro se drži čvrsto jezgro njegovih najbližih saradnika, sarajevskih reformista konvertovanih u moskovsko-beogradske Srbe. Razočarani u građane Bosne i Hercegovine koji su ih podlo iznevjerili na višestranačkim izborima, oni su, svaki na svoj način i u svome djelokrugu, odlučili kazniti i građane i Bosnu i Hercegovinu: do istrjebljenja!

Dodik i Kusturica

Gledajući, slušajući predratne reformiste Milorada Dodika i Emira Kusturica u utorak na „mini Gazimestanu“ u Banja Luci, čitajući njihove kolege Nenada Kecmanovića i Dragana Kalinića, čovjek se naprosto raznježi i sažali nad sudbinama SDS-ovih prvoboraca, Radovana Karadžića, Mome Krajišnika, pa i nepravedno zaboravljenog utemeljitelja pansrpskog tsunamija dr. Jovana Raškovića. Svi oni su možda bili veći i snažniji Srbi od Dodika i Kusturice, ali su zato od njih bili neuporedivo manji i slabiji- Rusi! Miting u Banja Luci, ako niste najbolje shvatili, nije imao ama baš nikakve veze ni sa Jelenom Trivić, ni sa Centralnom izbornom komisijom, ni sa „političkim Sarajevom“, ni sa „njemačkim zavojevačima“: njegove su namjere i ciljevi direktno korepsondirali sa onim što Kremlj u ovom trenutku očekuje od svojih favorita: destabilizaciju, nerede, skretanje pažnje sa divljačkog uništavanja susjedne države i nestanka njenog naroda. Bila je to teledirigovana poruka Putina demokratskom svijetu da ima posijano stotine malih, ili većih dodika širom dunjaluka...

Nekada sam, u predvečerje/akšam izbora smislio pakost, pa skraćenicu S(avez) R(eformskih) S(naga) preimenovao u Savez Rezervnih Srba, usljed čega je Kusturica angažirao nekog drogiranog geliptera da me „snažno upozori“. Ako je u tome u kasnijim događajima bilo neke istine i opravdanosti, a jeste, čini se da je ta kovanica davno istorijski potrošena: Savez Rezervnih Srba je odavno mutirao u Sluge Ruskog Sv(ij)eta!