Predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, danas će ponovo posjetiti Bosnu i Hercegovinu i, njemu primjereno - mimo svih dobrih dobrosusjedskih i diplomatskih običaja i praksi - ponovo zaobići glavni grad države, Sarajevo.

Milanović će, naime, učestvovati na obilježavanju 28. godišnjice oslobođenja Kupresa gdje će, nesumnjivo, ponovo pokušati bildati nacionalne mišice, što te 1994. godine, razumljivo, nije mogao jer je u vrijeme oslobađanja Kupresa bio zauzet misijom OSCE-a u dalekom Azerbejdžanu, piše Radiosarajevo. 

Mudrost generala Tusa

Milanović dolazi u BiH nakon niza krajnje oštrih, pa i skandaloznih poruka prema ovoj zemlji. Od najava "vruće jeseni" i prijetnji "bosanskim proljećem", preko relativiziranja genocida u Srebrenici, do neukusnog veličanja secesionističke politike Milorada Dodika i njegovog "dobrosusjedstva", kojeg je, uzgred budi rečeno novi-stari predsjednik RS-a ratnih godina pokazao slaveći granatiranje Zagreba!?

Kada već dolazi na Kupres, Milanović bi onda bi morao znati da je ta operacija rezultat politike koja je potpuno suprotna onoj koju on i Hrvatska danas, nažalost, vode.

Naime, operacija oslobođanja Kupresa 1994. godine je bila prva zajednička, iako potpuno odvojeno vođena, akcija snaga Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

General Antun Tus rekao je da je tek sa "slučajem Kupres" rat u BiH počeo voditi onako kako je od početka rata jedino mogao i morao: kao jedinstven otpor velikosrpskoj agresiji.

"Nažalost, vodstvo bosanskih Hrvata na početku rata odbilo je ujediniti snage sa Armijom BiH", kazao je Tus, bilježi Oslobođenje iz tog vremena.

Senad Avdić 5. novembra 1994. piše:

"Poslije oslobađanja Kupresa teško da će na bojištima u BiH išta više biti kao što je bilo prije tog čina", te dodaje:

"Armija BiH je posljednjih sedmica nanoseći četnicima strahovite udarce razbila kod hrvatskog establišmenta i većeg dijela javnost mit o srpskoj superiornosti. Uključivanjem HVO u oslobođuje Kupresa, Hrvati su se i sami osvjedočili: sada će svima biti lakše. Osim četnika, dakako."

"Bježana, jarane... Bježana!"

Avdić tada s pravom konstatira "kako je u ovom trenutku manje važno koliko je Sedmi korpus, a koliko snage HVO doprinio vojničkom oslobađanju Kupreške visoravni", ali zbog historije i mlađih generacija je važno zabilježiti.

Evo kako je to izgledalo:

"Bježana, jarane... Bježana! E, to ti je bilo na Kupresu. Bježali su četnici, bježali im tenkovi pred našim pješacima, a dvije su se godine tu ukopavali. Sva su brda puna zemunica, ali su iz zemlje izašli i bježali", govorio je sredinom novembra 1994. godine novinarima kultnog splitskog Ferala Sead Šuškić iz 7. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok je reporterima iz Hrvatske pokazivao sjeverni ulaz u Kupres.

"Ofenziva Armije BiH, kojom je od četnika oslobođeno gotovo 200 četvornih kilometara polja i padina oko Kupresa, preostalih dijelova općina Bugojno i Gornji Vakuf, te dijelova općina Šipovo i Donji Vakuf, trajala je dva tjedna ali još uvijek nije prekinuta. Glavnina združenih snaga 7. korpusa Armije BiH nastavila je naime dalje prema Donjem Vakufu… Bitku za Kupres Armija BiH nije međutim dobila u Kupresu, niti se u sam grad s okolnih brda uopće spuštala. U gradu se nalaze postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), no borbene linije srpske vojske popustile su pod navalom Armije BiH sa sjeverne strane, na visoravnima između Kupresa i Bugojna, gdje se ujedno nalazio i štab srpskih postrojba", objašnjavaju novinari Ferala uspjeh operacije oslobađanja Kupresa.

Pod zastavom generala Alagića

Feralovci potvrđuju da je Bitkom za Kupres komandovao general Mehmed Alagić, koji je o saradnji sa HVO-om kazao:

"Pa, dejstva koja su se odvijala na ovim prostorima nisu planirana zajedno s HVO-om. Mislim da sam, tamo još 26. oktobra (1994.), predstavnicima HVO-a ponudio da porazgovaramo oko toga, jer sam znao što Kupres znači za hrvatski narod. Na taj moj prvi poziv, gospoda iz HVO-a nisu se udostojila odgovoriti, ili možda nisu shvatila značenje Kupresa. Tek, mislim, 2. novembra, ponovno na moje inzistiranje, bio je dogovoren sastanak u Tomislavgradu. Ja sam, sa suradnicima, otišao dolje, no gospoda iz HVO-a nisu se pojavila na sastanku. Prema njihovom objašnjenju bili su prezauzeti, a to je mene naljutilo. Rekao sam im da se, ako ne žele suradnju, odnosi mogu i drugačije postaviti. Toga istog dana, negdje oko 20 sati, stigla je depeša, ponuda da se ponovno sastanemo", kazao je tada general Alagić, te nastavio:

"Na tom sastanku mi je donesena isprika generala Blaškića (Tihomir, general HVO-a). Mogu vam je pokazati, to je historijski dokument. Održali smo taj sastanak između 2. i 3. novembra (u Gornjem Vakufu) i ja sam zaključio da oni baš i ne vladaju situacijom. Rekao sam im da su moje jedinice spremne i da mogu, koliko sutra-prekosutra, ući u Kupres, no meni do Kupresa međutim nije stalo, jer je Kupres grad s većinskim hrvatskim stanovništvom. Rekao sam im da mi je cilj da to zajednički uradimo. Znači, moglo bi se reći da smo realizaciji nekih ciljeva pristupili zajednički tek od 3. novembra, pa na ovamo."

Četvrtog novembra Hrvatska je opovrgla vijest da se njene trupe bore na istoj strani sa snagama bosanske Vlade u centralnoj Bosni, prenio je Reuters.

"Hrvatska regularna vojska ne učestvuje u borbama u centralnoj Bosni", izjavio je glasnogovornik hrvatskog ministarstva odbrane Josip Rajić za novinsku agenciju HINA.

Naime, novinska agencija bosanskih Srba Srna saopćila je da su se snage iz Hrvatske pridružile Bosancima u njihovim napadima na Kupres. Rajić je rekao da "u sukobima oko Kupresa učestvuju snage bosanskih Hrvata, a ne vojnici hrvatske armije".

Na direktno pitanje koliko je bila utjecajna potpora HVO-a Armiji BiH u samoj akciji, Alagić je odgovorio:

"U samom izvođenju, zanemariva... Bilo je nešto dano, no može se reći slobodno da nije dano ništa. Vlastitom logistikom, vlastitim snagama mi smo to uradili. I spremni smo ići dalje…."

Zašto je bitna ova Alagićeva gesta? 

U aprilu 1992. godine srpske paravojne formacije, koje su, naravno, kontrolirane iz struktura srbijanske Državne bezbjednosti, potpomognute jedinicama bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), zauzimaju grad Kupres, nanoseći težak poraz hrvatskim snagama koje su imale oko 160 poginulih boraca. Više od dvije i pol godine kasnije, Alagić je prepustio čast HVO-u da uđu u slobodni Kupres.

"Upravo zajedničkim oslobađanjem Kupresa i našim pristankom da se HVO tamo razmjesti stvoreni su uvjeti da se donekle vrati ponos hrvatskog naroda, koji je imao goleme gubitke na Kupresu. Šest sati od mog upozorenja da je Kupres prazan i da ja stojim na rubovima, a da ne želim ući u grad, te da gospoda mogu ući... oni su se utrpali u kamione i ušli u Kupres. Nijedan moj vojnik nije opalio metak. Uvjeti su za suradnju dakle stvoreni, meni je stalo do zajedničke borbe i suživota do normalnih ljudskih odnosa. Mislim da HVO i hrvatski narod to moraju shvatiti", rekao je general Alagić tada.

Poginuo 41 pripadnik Armije RBiH

Zaista, prema službenim podacima, u akciji je učestvovalo oko 5.600 pripadnika Armije RBiH. Poginuo je 41 pripadnik Armije RBiH, dok ih je 162 ranjeno. HVO je imao četiri poginula i 15 ranjenih boraca.

Kako je sama operacija tekla?

Nakon niza uspješnih akcija, sjeveroistočno od Travnika, oko objekta Meokrnja, zatim na objektima Bjeljik, Duge, Javorak, Stojanovac, prodoru prema Vlašićkom platou i Vrbasko – komarskom, gdje je oslobođeno selo Goleš i time ostvarena komunikacija Donji Vakuf – Turbe, objektima Vučja glava, Veliki šiljkovac te gredama Vezovine, Riđuša, Kik, oslobađanjem sela Klinde, Keže, Dulovići, Šahmani, Rakite, 7. korpus je stvorio odlične pretpostavke za otpočinjanje svoje najvažnije akcije – oslobođenje grada Kupresa.

Pripreme za operaciju "Kupres 94", su trajale svega sedam do osam dana. U tih nekoliko dana komandni organi korpusa finalizirali su realizaciju zadataka na teretnu. Na Komarskom pravcu paralelno su tekle iste aktivnosti u kojima su nosioci bile jedinice 307., 305., i dijelovi 312. brigade.

Faksimil sporazuma Armije RBiH i HVO-a od 3. novembra 1994. godine 

Kako je pala Titova vila?

U jutarnjim satima 19. oktobra 1994. godine, udružene jedinice 7. korpusa otpočinju borbeno dejstvo prema Kupresu. Za veoma kratko vrijeme pripadnici 307. i 370. slavne brigade u potpunosti izvršavaju postavljeni zadatak. Udarom s leđa i bokova ovladano je objektima Jarčišće i Biljeg, te su razbijene snage tzv. vojske RS na objektima Risovac i Hadrovica. Jedinice 370. brigade ovladale su objektima Srebrno brdo, Mala Vrljevača i Mala Luka. Narednog dana sa dijelovima 308. brigade, ovladavaju Osmanaginom kosom. Uporedo su tekle i akcije 305. brigade čija su dejstva uslijedila na pravcu Biljeg – Debela kosa – Koprivnica (poznatija kao stara Titova vila).

Drugog dana vidljivost je bila ispod 30 metara, uz jaku kišu, što su pripadnici 7. korpusa iskoristili da ovladaju objektom poznatim kao nova Titova vila na Koprivnici. Tada su u operaciju uvedene i jedinice 27. 37. i 17. viteške krajiške brigade, koje kreću direktno na Kupres.

Ovakvo stanje natjeralo je komandu 1. krajiškog korpusa VRS da jedinice vojne policije, 11. lake pješadijske brigade i dio specijalnih jedinica "Panteri" i "Mauzerova garda" usmjere prema snagama 7. korpusa ARBiH, tačnije postavljene su direktno u odbranu Kupresa.

Time je oslabila linija prema Hrvatskom vijeću odbrane, naročito prema reonu Gornjeg i Donjeg Malovana, Rilica i Ravnog. Ipak, ni takvo stanje nije pomoglo VRS pa su snage 7. korpusa ovladale objektima Demirovac, tt – 1765, Mali Stožer, tt – 1624 i krenule su u prodor prema Kupreškim vratima i Vrani, najvišem vrhu planine Stožer.

Trinaestog dana borbi, tačnije 1. novembra 1994. godine, HVO se uključuje u borbu za Kupres, čime započinju operaciju "Cincar", koji su će danas i Milanović obižiti.

Nosilac operacije je bila 2. gardijska brigada. S obzirom na to da su linije odbrane prema VRS dodatno oslabile, HVO munjevito prodire na pravcu Ravašnjice – Ravno i iz pravca Rilića. Narednog dana pripadnici 7. korpusa izbijaju na Stožer, Kupreška vrata i Malu Plazenicu.

Odlučujućim udarom oslobođeni su i objekti Veliki i Mali Siver (gornjovakufska 317. Slavna brdska brigada), Crni vrh, Runjevica. S tih pravaca vršen je ogroman pritisak na Velika Vrata. Dana, 3. novembra zaposjedanjem najdominantnijih kota, operacija oslobođenja Kupresa doživljava svoj vrhunac. Iako su snage 7. korpusa, nakon niza uspjeha, mogle ući u sam grad Kupres koji je bio pust od pripadnika VRS, to je prepušteno snagama HVO, koje nakon nekoliko sati ulaze u Kupres, upravo onako kako je opisao general Alagić.

Blistavim okončanjem ove operacije, razbijene su snage 1. i 2. krajiškog korpusa VRS na ovom pravcu.

Valjda će doći dan kada će se hrvatska politika prema BiH vratiti na mudrost generala Tusa. Do tada, neka "general" poslije svih bitaka bude Zoran Milanović, piše Radiosarajevo.

Danas neka je slava, hvala, vječni rahmet i pokoj svim pripadnicima Armije RBiH i HVO-a koji položiše svoje živote za oslobođenje Kupresa i dijelova Bosne i Hercegovine.