ODGOVOR SENADA AVDIĆA DARKU TANASKOVIĆU (II): Dok su u Sarajevu bestijalno ubijani njegove kolege i prijatelji, Tanasković je po SAD širio „istinu“ o zločinima nad Srbima u Podrinju!

O ulozi SR Jugoslavije, karakteru rata i članovima Udruženog zločinačkog poduhvata, izrečene su pravomoćne presude u Međunarodnom suudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu, formiranom, također, odlukom Vijeća sigurnosti UN-a, 1993.godine.

  • SENAD ANTE-PORTAL

  • 17. Nov. 2022  17. Nov. 2022

  • 5

                                                                                           V

Na konstataciju iz mog testa da on „možda nije najveći, ali jeste najbrži negator zločina u BiH“, Darko Tanasković je reagirao nervozno i  uvrijeđeno odbijajući prihvatiti taj laskavi i nipošto nezasluženi kompliment. Evo kako on to čini.

„U odnosu na koga ili na šta je izvršeno ovo poređenje veličine, ili brzine nije mi poznato, ali ono što pouzdano znam jeste da nikada, nijednom rečju   nigde  nisam negirao zločine počinjene za vreme građanskog rata u BiH. Takvo nešto  bilo bi glupo i nemoralno, a i netačno, bar isto onoliko koliko su to Avdićeve proizvoljne  zlonamerne  tvrdnje koje su postale otužni stereotip“.

Da ponovim i podsjetim: Darko Tanasković je (najmanje) prvih petnaest mjeseci, od juna 1992. do septembra 1993. bosanskohercegovačkog rata bio savjetnik predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića. Što bi se reklo: malo li je na onu skupoću?! Petnaestak dana  dana prije Ćosćevog imenovanja, ergo i Tanaskovićevog, 30.maja 1992.godine, Vijeće sigurnosti UN-a uveo je sankcije SR Jugoslaviji. Razlog je bilo njeno aktivno sudjelovanje u agresiji na Bosnu  Hercegovinu. Za tu drakonsku kaznu, nezabilježenu u novijoj povijesti međunarodnih odnosa  glasalo je 13 članica Vijeća sigurnosti UN-a uključujući i Rusiju. Darko Tanasković rat u BiH naziva „građanskim“. Ukoliko je njemu, „prevejanom diplomati“ i profesoru sa iskustvom u međunarodnim odnosima poznat još neki slučaj u kojem je zbog građanskog rata u nekoj zemlji međunarodna zajednica /gotovo jednoglasno/ kaznila neku drugu državu, neka navede taj primjer. O ulozi SR Jugoslavije, karakteru rata i članovima Udruženog zločinačkog poduhvata, izrečene su pravomoćne presude u Međunarodnom suudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu, formiranom, također, odlukom Vijeća sigurnosti UN-a, 1993.godine.

I još jedno podsjećanje: Predsjedništvo BiH je 20. juna 1992. godine proglasilo ratno stanje u zemlji. U dokumentu koji je usvojen, kao agresori na Bosnu i Hercegovini navedeni su Srbija, Crna Gora, bivša Jugoslovenska Narodna Armija i “estremistički dijelovi Srpske demokratske stranke“. Uz ostalih šest članova Predsjednštva BiH ovaj dokument je podržao (svjedoci iz tog vremena kažu-i aktivno na njegovom kreiranju radio) prof. Nenad Kecmanović, član Predsjedništva kooptiran nakon odlaska Nikole Koljevića  Biljane Plavšić na Pale i to temeljem rezultata izbora iz 1990. godine. Kojem Nenadu Kecmanoviću vjeruje njegov kolega Tanasković, onom iz 1992. godine koji SR Jugoslaviju proglašava agresorom na BiH, ili ovom današnjem kojeg braneći ga od mojih „mahalskih polithistorijskih kleveta“ titulira kao „uglednog profesora politologije i vrsnog analitičara društvenih kretanja“? Osobno, nisam sklon vjerovati ni jednom ni drugom.

Nije prof. Darku Tanaskoviću jasno zbog čega sam napisao za njega da „možda nije najveći, ali jeste najbrži negator zločina počinjenih u BiH“. Zahvaljujem mu se što mi je omogućio priliku da o tome nešto podrobnije napišem, te da priznam izvjesnu, a bitnu,  nepreciznost te možda efektne, ali ne do kraja koherentne formulacije. Tansković je, želio sam to reći, „najbrži“ negator „karaktera ratnih zločina“ počinjenih u Bosni  Hercegovni. Predmet njegovog političko-diplomatskog  djelovanja i istražvačkog rada su isključivo zločini počinjeni nad Srbima. Srpske zločine nad Bošnjacima (donekle i nad Hrvatima),on,tu je u pravu, ne „negira“ nego ih IGNORIRA.

Evo primjera, o kojem je u više navata, ne bez ponosa i samohvale, govorio javno Darko Tanasković, slučaja iz kojeg se iščitava  njegov pristup zločinima u BiH koji bi se mogao nazvati pars pro toto, gdje se jedan dio želi prikazati kao cjelina i jedina istina o nekom događaja, osobi, ili pojmu. Tanasković je, kako je podrobno opričavao, u prvoj polovini 1993.godine, kao savjetnik predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, boravio u višednevnoj posjeti Sjednjenim Američkim Državama. Svrha te posjete bila je upoznavanje američkih zvančnika sa masovnim zločinima koje su u Bosni i Hercegovini, prvenstveno u Podrinju pripadnici Armije BiH počinili nad Srbima, mahom civilima. Budući da je dolazio iz zemlje koja se nalazila pod međunarodnm sankcijama, Tanasković je u SAD primljen na vrlo visokoj diplomatskoj razini, razgovarao je sa kongresmenima, senatorima, medijima, predstavncima CIA-e, zamalo je „dobacio“ i do Bijele kuće, sjećao se kasnije u televizijskim gostovanjima. Svim svojim sugovorncima djelio je Memorandum.,„dokument“ o zločinima da podrinjskim Srbima kojeg je nakon nekoliko mjeseci rata sačinio izvjesni „istraživač“ po imenu Milivoje Ivanišević kojeg  Tansković titulira zvanjem „sociologa“. Publicista Srđan Puhalo je prije nekoliko godina napisao  (portal „Fokus“ 2018. godine) tekst u kojem je problematizirao suradnju Tanaskovića i Ivaniševića, konstatirajući da ovaj drugi nije nikakav sociolog, nego profesor književnosti koji je prije rata bio ono što se  tada zvalo „radnik u oblasti kulture“.

Jedan drugi autor, istoričar Vuk Bačanović, kojeg se ne može optužiti sa merhametluk i kolaboraciju sa „političkim Sarajevom“, analizirao je (portal „Srpskacaffe“ 2017.), knjgu „Genocid na Srbima 1992-1995“ čiji je koautor bio i Milivoje Ivanišević. Zadržavajući se na tvrdnji iz knjige da je u logorima u Sarajevu „ubijeno 7019. identifikovanih Srba“ i provjeravajući imena i sudbine nekih od osoba sa spiska, Bačanović uoočava brojne falcifikate, nepreciznosti, nenaučan pristup, generalno. On zaključuje: „Očiglednost Ivaniševićevog  zavaravanja javnosti traljavim, dletantskim i manipulatorskim pristupom bolnoj temi koju treba profesionalno istražiti postaje najjasnja kada se njegovi „podaci“ uporede sa zvaničnim podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske. Prema tim podacima, u periodu od 1. januara 1991.godine do 31. decembra  1995.godine u BiH je poginulo 24. 714 Srba. Od toga broja su 21 751 vojnici, 4,658 civili, dok 305 osoba ima nepoznat status. „ Dakle“, rezimira Vuk Bačanović, „Ivanišević je pretjerao ( da ne upotrijebim grublju rječ) ne samo kada je riječ o Sarajevu već se  zluradim uvećanjem broja ubijenih, narugao svim srpskim civilnim žrtvama rata“.

Dakle sa „podacima“ o srpskim žrtvama u Podrinju, tokom prve godne agresije koje je prikupio tako kredibilan, nacionalisitčki ostrašćen istraživač-naturščik kakav je Ivanišević, Darko Tanasković, savjetnik predsjednika SR Jugoslavije, krstari 1993.„bespućima“ američke politike, diplomacije i obavještajne zajednice i uvjerava ih da Srbi u BiH nisu loši momci, nego da su  žrtve muslimanskih pokolja.

Darko Tanasković, valjda dosljedan svom opredjeljenju/dogmi da izbjegava „fiktivne simetrije, u kontinuitetu sa komunisitčkim vaktom i zemanom“ ne piše, ne govori, ignorira jednostavno, zločine počinjene na teritoriji države čijeg je predsjednika savjetovao, SR Jugoslaviji.  Njegov je posao ograničen na to da „knjiži“ i  šalje „gdje treba“ zločine počinjene nad njegovim sunarodnjacma  u susjednoj stranoj državi. Nema u bogatom Tanaskovićevom istraživačkom opusu bavljenja žrtvama u minulom ratu  ni slovceta o, recimo, zločinu u Štrpcima u kojem su državljani Srbije-Muslimani kidnapirani iz voza na teritoriju BiH i strijeljani. Obilazile su nakon tog masakra porodice postradalih u potrazi za istinom i pravdom sve važne beogradske adrese i kabinete, pored ostalog i onaj najvisočiji: predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića. Prema riječima nekih od učesnika tog mučnog razgovora, Ćosić ih je uputio da se informišu kod Alije Izetebegovića, jer je on čelni čovjek države na čijem se teritoriju desio zločin. Šefko Alomerović, predsjednik Helsinškog odbora u Sandžaku, do kraja života je tvrdio da su inspratori pokolja u Štrpcima, politički pokrovitelji masovnog ubice Milana Lukića i njegovih kilera iz Višegrada, bili Dobrica Ćosić i njegov savjetnik. Ne, doduše, Darko Tanasković, nego Vladmir Matović. Je li Tanasković negirao ovaj zločin, ili onaj drugi u Sjeverinu, srodan po motivima i tehnici izvođenja. Nije. Samo ih je po svom starom, lošem običaju ignorirao, prećutao, bagatelizirao.

Jer tako to rade visokomoralne osobe, oni imaju privlegiju da biraju teme kojima će se baviti, ne obazirući se na „komunističke simetrije“. Nemoralnim klevetnicima, kakvim me je Darko Tanasković sa mnogo razloga portretirao, ne preostaje ništa drugo nego da pokušaju bez obzira na rizike i većinske „interese“ uspostaviti jedinstven kriterij za sve zločine. Priznao je to u nemuštoj odbrani Tanaskovića čak i njegov prijatelj  supotpisnik prododikovske Peticije, Nenad Kecmanović. Iako od njega  komplimente ne tražim, niti bih mu ih dao, citirat ću dio njegovog teksta „Dva Senada još ne shvataju da bi im najapamentje bilo da Dodiku poruče „bravo, majstore“, koji je u njegovom tezgaroškom maniru objavljen (i bezbeli naplaćen) na dva različita mjesta u „ Politici“ i portalu „Sve o Srpskoj“.

„Istini za volju, i za poštovanje, ovaj Senad („SB“) će poslije rata u svoje nedjeljniku prvi progovoriti o Kazanima, Dobrovoljačkoj o Velikom Parku, o svatu Gardoviću doktoru Najdanoviću, prvatnim zatvorima i drugim oblicma nasilja“, napisao je Kecmanović.

Istini za još veću volju, ovaj Senad je o tim i mnogim drugim zločinima (recimo islamskih radikala u srednoj Bosni)  pisao ne samo nakon, nego i tokom trajanja rata za šta je adekvatno i primjereno nagr(a)đivan od stranačke (para) policije Alije Izetbegovića. Iste one policije koja je tokom njegovog kratkog boravka u Sarajevu, Nenada Kecmanovića useljavala u tuđi stan, snabdijevala ga rijetkim prehrambenim artiklima, skupim pićima i sarajevskim „Marlborom“.

Dakle, privodimo kraju, ovo poglavlje, postupak Darka Tanaskovića, da pod izgovorom nepristajanja na „komunističke simetrije“ (ako pišeš o jednom, onda si obavezan da pišeš i o drugom nacionalizmu, zločinu autokratsom teroru...) nije nepoznat u povijesti opravdanja zločina.

Karl Jaspers, njemački filozof ( kojeg bi jedan od potpisnika pro-dodikovske peticije “ladno nazvao „njemačkim autošovinistom“, taj postupak naziva „bijegom u ponosnu šutnju“.

U svojoj kapitalnoj knjizi „Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke“....“ , nizu predavanja održanim neposredno nakon Drugog svjetskog rata Jaspers prepoznaje četiri vrste krivnje. Prva je Kriminalna krivnja. Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenično stanje  na njih primjenjuje zakone“.

Darko Tanasković ne prihvata da su sudovi „instance koje određuju činjenično stanje“. On u jednom televizijskom intervjuu kaže da „Haška istina (o Srebrenici) nije jedina istina“. Objašnjava da je „insistiranje na pravnom, prinudnom, nasilnom aspektu tog događaja dokaz da to ne pije vodu“. Uvjeren je Tanasković da je na nekoliko okruglih stolova u čijoj je organzaciji i izboru sudionika osobno sudjelovalo nekoliko „uglednih eksperata iz inostranstva, utvrdilo da nije bilo genocida u Srebrenici“. Jedini dokaz onih koji tvrde suprotno je, kaže on „presuda Haškog suda koju on žele predstaviti kao neku vrstu Jevanđelja“...

Darko Tanasković se pedantno i uporno angažira na relativiziranju uloge sudova u uspostavljanju kakvog-takvog pravnog  poretka.

(Ima on o tome čitav bestidan traktat, napisan povodom pravomoćne presude doživotnog zatvora Ratku Mladiću, pored ostalog,  za genocid u Srebrenici pod naslovom „Umesto naših presuda-čitajte Andrića“ ). Time se savjetnik predsjednika SR Jugoslavije, prema Jaspersovoj kategorizaciji krivnje, svrstava u drugu „nišu“, POLITIČKU KRIVNJU. „Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi usljed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućava moj opstanak...Svaki čovjek je odgovoran za način na koji se njime vlada“, napisao je njemački „autošovinista“ Karl Jaspers. Nedavno saznadosmo da je on jedan od omiljenih mislilaca srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

I napokon, budući da se u negiranju genocida nad Bošnjacima Srebrenice Darko Tanasković voli pozivati na „međunarodne eksperte“, a posebno su mu mili i dragi takvi ukoliko su jevrejskog porijekla, evo šta o tehnikama, taktikama  i načinima negiranja genocida piše Israel Charmy, osnivač i direktor Instituta Holukausta i genocida u Jeruzalemu u knjizi „Templates for Gross Danial of a Konwn Genocide: A Manual“ u Enciklopediji genocida 1. tom.

Izdvajajući kao jednu od taktika negiranja genocida „napad na motivaciju onih koji govore istinu o genocidu,  autor piše: „Tvrdnje o počinjenom genocidu odbacuju se kao urota zavjere protiv naroda iz kojeg dolaze počinitelji složene politike genocida te kao rezultat složene politike svjetskih sila. Počinitelji genocida se trude moralno i politički diskvalificirati sve one koji govore o genocidu. Poricatelji genocida se uvijek trude i pronaći saveznike u svijetu koji će iz različitih motiva ili neobaviještenosti davati izjave koje idu u prilog negatorima genocida“. (Citirano prema portalu „Prometej“. Jul 2019)

 

                                                                                               VI                                

 „Jeste li čuli nešto o puču koji je protiv legalnog reis-ul-uleme Iz Jugoslavije, pokojnog Jakuba Selimoskog, po pozadinskim instrukcijama Alija Izetbegovića 1993.godine, izvršila grupa okupljena oko potonjeg reisa Cerića, uzaptivši pri tome. Selimoski je o tome ostavio neoborivo pisano svjedočanstvo“.

To pitanje, koje je dubinski pogrešno, meni postavlja profesor Darko Tanasković?! Pravo, ne-pogrešno pitanje bi bilo: da li sam ja pisao, ili kao urednik naručivao i objavljivao tekstove, priloge koji su svjedočili o tome teškom skandalu sa golemim, dalekosežnim posljedicama i po Islamsku zajednicu, i po bošnjačku zajednicu. Naravno da se jesam, u više navrata, gotovo opsesivno vraćao na taj slučaj iz prve ratne godine. Godinu-dvije nakon rata kao glavni urednik „Slobodne Bosne“ poslao sam dvije novinarke, Medinu Delalić i Suzanu Šačić, u Skoplje da naprave intervju sa Reisom Jakubom Selimoskim. Podvig je tih nesigurnih godina bilo „dobaciti“ do Pala, Lukavice, a kamo li se „spustiti“ do također sigurnosno i politički rovite Makedonije. U dva nastavka objavio sam u „Slobodnoj Bosni“ totalnu ispovijest (25-30 kartica teksta) Selimoskog, što je tada izazvalo ozbiljan potres u sarajevskim političkim budžacima  i vjerskim kuloarima . (Taj je intervju kasnije objavljen u Medinoj i Suzaninoj knjizi „Balkan Bluz)

Mustafa ef. Cerić me anatemizirao kao „propalicu“ i „psihičkog bolesnika“. Jedina kakva-takva podrška stigla je od Harisa Silajdžića, tada kopredsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. On je, također u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“, kazao da je odnos prema Reisu Selimoskom (u čijem je kabinetu kratko vrijeme i on sam radio) bio neprihvaljiv, brutalan i, na koncu, štetan po Islamsku zajednicu i muslimane.

Da, Profesore, čuo sam je sve o „puču“ na kojem provjeravate moju neovisnost i testirate  moj nepostojeći  „moral“. Ali čuo sam ja i još nešto glede slučaja zadnjeg jugoslovenskog Reis-ul-uleme Jakuba efendije Selimoskog: uši mi je skoro pocijepala eksplozija granate koja je 29. avgusta 1992. godine pogodila prostorije u centru Sarajeva u kojima se se nalazio/skrasio Reis Selimoski i drugo osoblje Rijaseta IZ BiH. (Nalazio sam se ni 50-ak metara od mjesta zločina). Selimoski je tada lakše ozlijeđen, ali te sreće nije bio Nijaz Šukrić, profesor Fakulteta islamskih nauka, kojeg je raznijela granata ispaljena sa položaja Vojske bosanskih Srba. Pored profesora Šukrića na mjestu je poginuo i njegov 10-godišnji sin Muhamed. Rahmetli profesora Nukrića, Tanosaković pominje kao jednog u nizu „dragih prijatelja“ sa kojim je surađivao tokom boravaka u Sarajevu.

Da li ste vi, Profesore, možda čuli za ovaj zločin, nezapamćeno varvarstvo u kojem je napadnuta /prinudna/rezidencija legalnog i legitimnog vjerskog lidera jugoslovenskih Muslimana. Ako jeste, a  vašu upućenost ne treba podcjenjivati, jeste li vašem šefu Dobrici Ćosiću, predsjedniku SR Jugoslavije,  (ne)posrednom civilnom komandantu vojske koja je taj zločin izvršila, barem kroz uši provukli vijest o ovom krvoločnom divljaštvu, ne bi li ubicama sa brda barem neki javni, skromni, paternalistički ukor, uputio.

Kada smo već kod Vašeg šefa Ćosića, nisam siguran da mu se nije dopalo to što je „po pozadinskim instrukcijama Alije Izetbegovića“ izvršen puč u Islamskoj zajednici i što je ona prestala imati jugoslovenski okvir i svedena na republičke dimenzije. Budući da je uoči rata bilo malo važnih pitanja oko kojih se nisu slagali Ćosić i Izetbegović,  veoma sam sklon povjerovati da je i sudbina Islamske zajednice Jugoslavije projicirana na njihovo obostrano zadovoljstvo. Izetebegovićevo, jer je napokon, bez otpora, mogao zagospodariti Islamskom zajednicom BiH, a Ćosićevo, jer je pitanje muslimana u Srbiji postalo eminentno srbijansko.

                                                                                            VII

U nekoliko se navrata u svom tekstu Darko Tanasković, što izravno, što kroz čitke i bistre aluzije, dotiče Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije i njihove uloge u onom što on naziva „nakaradnom i opasnom politizacijom islama u funkciji razbijanja Jugoslavije“.

O ovoj temi profesor Tansković je posljednjh godina pisao često, iscrpno  i kritički.

Tako u jednom opširnom radu, objavljenom u banjalučkom časopisu „Politeia“ 2017. godine, on piše sljedeće redove:

„Za mene dakle, nikada nije bilo sumnje da je autor Islamske deklaracije ubeđeni panislamista...te da mu je velika želja bila da čuje ezan sa Ajfelove kule, da je, po njegovom mišljenju Ataturkova sekularna Turska „propala stvar“.

Tanasković u istom tekstu kritizira strance (bivšeg američkog ambasadora Warrena Zimermanna, Bernard Henru Levyija...) koji su za Aliju Izetbegovića tvrdili da nije „islamski fundementalista“, već demokrata i liberalni patriota“. Beogradski orijentalista piše da je „na ruku ovoj kampanji išla činjenica da su Alija Izetbegović i njegov istomšljenici na „staljinističkom“ sarajevskom procesu osuđeni kao „islamski fundamentalisti“ čime je ova u suštini tačna kvalifikacija diskvalifikovana kao komunistička tendencioznost“. Tanasković osuđuje, dakle, kako kaže „nekritičku podršku“ koju je Alija Izetbegović uživao, uglavnom među zapadnim diplomatama i liberalnim intelektualcima.

Međutim, mnogo prije nego što će za Izetbegovića čuti bilo gdje  izvan prostora tadašnje Jugoslavije, on je bio zvijezda, miljenik, intelektualnog slobodoumnog, antitotalitarnog Beograda, one strukture kojoj je po svom intelektualnom  političkom habitusu gravitirao i profesor Darko Tanasković.

U pismu kojeg su 8. oktobra 1987. godine državnom vrhu Bosne  Hercegovine i Jugoslavije uputili članovi beogradskog Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja u kojem zahtijevaju puštanje na slobodu muslimanskih intelektualaca osuđenih u sudskom procesu 1983. analizira se sadržaj i poruke Islamske deklaracije „zbog koje je osuđen Alja Izetbegović. Evo šta je u tom tekstu napisano:

„Njemu /Izetbegoviću/ se stavlja na teret „Islamska deklaracija“, koju je napisao još 1970. i koja čitavih trinaest godina nije izazvala nikakvo podozrenje organa gonjenja da bi tek 1983. godine bila okvalifikovana kao kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje Jugoslavije“.

No, prema ocjeni autora peticije Tanasija Mladenovića i Ljubomira Tadića/oca kasnijeg predsjednika Srbije Borisa/ koju je podržalo i potpisalo  dvadesetak drugih mudrih srpskih glava, ništa od optužbi iznesenih na Izetbegovićev račun na Sarajevskom procesu, ne stoji. Oni tvrde da se u Islamskoj deklaraciji „daje vizija savremenog humanističkog i tolerantnog islama, zastupa načelo jednakosti svih ljudi i sloboda savesti, kritikuju totalitarni oblik vlasti i kult ličnosti, odbacuje načelo „cilj opravdava sredstvo“ i osporava uloga konzervativnih hodža i šeika“.

Mladenović i Tadić rezolutno odbacuju navode iz presude Okružnog suda u Sarajevu i konstatiraju da se Islamska deklaracija uopće nije bavila Jugoslavijom. „U njoj se govori o vascelom islamskom svetu („od Maroka do Indonezije, od Centralne Azije do tropse Afrike“), ali u njoj nema nijedne reči o Jugoslaviji  njenim prlikama i neprilikama“.

(Citirano prema knjizi „Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja (saopštenja i drugi dokumenti), priređivača Koste Čavoškog).

Nekoliko mjeseci kasnije, sredinom 1988.godine, Izetbegovićeva Islamska deklaracija je napokon objavljena i to u Beogradu u izdanju Slobodana Mašića ,,nezavisnog izdavača specijaliziranog za politički provokativne i disidentske naslove.“ Nad izdavanjem očeve knjige tada u Beogradu bdije Bakir Izetbegović, kojem beogradski domaćini iz opozicionih krugova ukazuju najviše počasti. Zbog čega tada Darko Tanasković, kao nesumnjivi autoritet za oblast kojom se bavi „...Deklaracija“ u njoj ne prepoznaje panislamstički sadržaj i antijugoslovenske nakane, nego to čini 25 godina kasnije? Odgovor može biti samo jedan: Alija Izetbegović i njegova uboga knjižica, kao i njegovi mladomuslimanski jarani bili su neophodni akteri velikosrpskoj akademsko-memorandumskoj eliti za postavljanje pozornice za rasturanje Bosne i Hercegovine koje je bilo nemoguće bez krvavog rata. U jednom svom tekstu Darko Tanasković se prisjeća svoje posjete Sarajevu s kraja 60-ih godina prošlog vijeka kada je bio vodič i prevoditelj jednom svom profesoru sa kairskog Al-Azhara na kojem je tada studirao. Posjetili su tom prilikom Huseina Đozu, najvećeg islamskog autoriteta tog vremena. Tanasković bilježi odmjerene i mudre Đozine riječi kojima pohvalno govorio o položaju muslimana u tadašnjoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. U istom tekstu, Tanasković se pita zbog čega Alija Izetbegović nije preuzeo ii usvojio ništa od Đozine mudrosti i delikatnosti.

Stvari stoje ovako: Izetbegović je tekst svoje Islamske deklaracije najprije dao Huseinu Đozi na recenziju i mišljenje. Ovaj mu je nakon čitanja savjetovao da taj rukopis ne štampa niti distribura, da je sadržaj Islamske deklaracije ne samo sporan sa naučnog stajališta, nego da može nanijeti nesagledivu štetu muslimanima u Bosni i Jugoslaviji.  Nije to znao samo Đozo: jasno je to bilo onima koji su hvalili „univerzalni humanistički  karakter i antitotalitarističku prirodu Islamske deklaracije“. Oni su jasno prepoznavajući u Izetbegovićevoj  replici Muslimanskog bratstva „meki trbuh“ bosanskohercegovačkog društva  silnu energiju uložili u njeno štampanje i promociju njenog autora uoči raspleta jugoslovenske krize. Neposredno nakon izbora na kojima je Izetbegovićeva SDA osvojila vlast, Islamska deklaracija je prestala biti „vizija savremenog, humanističkog i tolerantnog islama“. Ona je poslužila kao babaroga za druge narode u BiH, predstavljana je i stigmatizirana kao ustav buduće muslimanske države...

Oni koj su sredinom osamdesetih godina pisali ljute peticije za oslobađanje iz zatvora Alije Izetbegovića, ne samo što nisu protestvovali kada je on uhapšen 2. maja 1992.godine i odveden u kasarnu JNA, nego su aktivno sudjelovali u tom zločinu. Darko Tanasković i njegov šef Dobrica Ćosić nemaju u tom čistu savjest. Dapače!

P.S. Nenad Kecmanović mi u tekstu "Dva Senada..." blago prigovara što sam prije rata kada su ga "svi hvalili" jedini ja u Sarajevu u njemu "prepoznao srpskog nacionalistu".

Podsjeti me Kecmanović na jednog drugog predratnog komunističkog laufera, reformiranog u nacionalističku bitangu, novinara Smiljka Šagolja. Kada je Šagolj na početku rata iz Sarajeva otperjao u Hercegovinu i prostro se pred Matom Bobanom, onako kako se Kecmanović ispružio pred Dodikom, naišao je na ozbiljne otpore lokalnih Hrvata, kojima se u decenijama svoje komunističke pravovjernosti "krvi napijao" optužujući ih za ustašluk i nježne sentimente glede fašizma.

STRAH

"Šta hoćete", brecnuo se Smiljko dovitljivošću Matana iz "Prosjaka i sinova". "Kad sam ja za vas tvrdio da ste ustaše, svi ste me demantovali. A sada se svi gurate i prsite dokazujući da ste vazda bili ustaše".

Tako stoje stvari sa Nenadom Kecmanovićem: ja sam mu jedini pouzdan i dugoročan svjedok da je vazda bio srpski nacionalista!

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...