Piše: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 7. NOVEMBAR                     

Pravosudne akcije koje se posljednjih mjeseci provode širom regiona protiv organiziranog kriminala i krupnih zločinačkih kartela pokazale su, uz ostalo,  zapanjujuće veliku uključenost državnih struktura u kriminalne poslove. Na osnovu saznanja prikupljenih putem SKY aplikacije, u zemljama regije se hapse visoke policijske i pravosudne osobe pod sumnjom da su surađivale, pomagale i štitile mafijaše i osiguravale njihove razgranate poslove. Slične odnosno identične fenomene susrećemo i u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji. Hrvatska ne bi bila izuzetak da nije pod rigoroznim monitoringom institucija Evropske unije.

Kada država koja ima monopol na upotrebu sile dođe u poziciju da je njen represivni aparat dubinski kriminaliziran, tada je ona u ogromnom, teško rješivom problemu.

Istorija sistemskog kriminaliziranja policijskog aparata u BiH, kao i susjednim zemljama lako se može uočiti i njegov razvoj pratiti zadnjih 30-ak godina. Sa slomom komunističkog poretka nije dokinuta politizacija policije. Naprotiv, ona nije demokratski reformirana i profesionalizirana nego je i dalje nastavila služiti interesima vladajućih elita, s tom razlikom što su ti interesi bili drugačijeg karaktera.

U Bosni i Hercegovini je to posebno bilo dramatično i razorno, jer je svaka od tri pobjednčke nacionalne stranke 90-ih godina postavila svoje ljude na čelna policijske funkcije i oni su radili ne u skladu sa zakonom nego sa zahtjevima  interesima svojih stranačkih i nacionalnih elita. Policijski aparat  nije više provodio zakon i red, niti garantirao sigurnost građana, nego je ispunjavala naloge svojih nacionalnh lidera i njihovih politika. Budući da su te politike bile, s jedne strane kriminalne, a sa druge zločinačke, policajci su pretvoreni ne samo u zaštitnike kriminala nego su se svrstali u prve redove masovnih zločina, progona, zvjerstava. Dovoljno je pogledati suđenja za ratne zločine, one pred sudom u Haagu, ili pred lokalnim sudovima da bi se uvjerilo kako su policajci od vrha do dna njihove hijerarhije u mnogim sredinama bili kolovođe zločina i glavni egzekutori. Ugavnom je riječ o istim osobama koje su u prethodnom „nenarodnom“ režimu bile na braniku tadašnjeg poretka i njegovih vrijednosti. Potpuno isti ljudi koji su ne tako davno hapsili građane zbog masnog vica ili psovke Najvećeg sina, u novonastalim društvenim okolnostima su organizirali zločinačke poduhvate, odvodili ljude na masovna pogubljenja, ili izdavali naloge za njihovo odvođenje u logore.

Naravno da su zbog ovlaštenja koja su imali i prilike koja im se nenadano ukazala te zbog izostanka bilo kakve zakonske kontrole, jer oni su bili zakon(!) policijski šefovi samo ukoliko  su bili lojalni vladajućoj kliki bili šampioni tranzicije, nalazili se u prvim redovima pljačkaške privatizacje. Novac stečen u ratu pljačkom, švercom, progonima.. nakon rata su uložili u kupovinu nezaštićene nekadašnje društvene imovine. Stekli su basnoslovna bogatstva, kompanije, trgovačke centre, benzinske pumpe, autosalone. Bila je to nagrada za lojalnost režimu koji je uz pomoć policijske strukture razorio najvažnijie poluge pravne države.

Naravno da su ti policijski ratni profiteri i tranzicijski pobjednici ostavili iza sebe pustoš u sistemu, ali su postali uzori generacijama koje su došla nakon njih. Policija u velikoj mjeri postala je nezaobilazan saučesnik u svakom kriminalu, bilo da je riječ o švercu narkotika, otimanju javnog novca, prekograničnom trafikingu. Ništa više nije isto kao u onoj pjesmi Bijelog Dugmeta „Policija trenira strogoću“.

Bregoviću i Bijelom dugmetu milicija je počesto bila za petama

Goran Bregović je često svjedočio da je njegovoj grupi policija tokom karijere neprestano bila za petama, sumnjičeći ih za konzumiranje droge. Nekada se policija, eto, bavila članovima "Bijelog dugmeta", a danas se, vidimo to iz raspakovanih SKY aplikacija, sama bavi rasturanjem, žargonski rečeno, "bijelog".

UTORAK, 8.NOVEMBAR

Lideri tri političke stranke iz Sarajeva, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto razgovaraju danas u Mostaru sa čelnicima Hrvatskog narodnog vijeća, a zapravo sa Draganom Čovićem o formiranju buduće vlasti. U političkim kuloarima se uveliko priča da je stvarni inicijator i pokrovitelj ovog susreta ambasador SAD u BiH Michael Murphy. Također se spekulira da američka ambasada po svaku cijenu želi vidjeti vlast bez kadrova Stranke demokratske akcije.

Predstavncima takozvane Trojke koja je do sada ostvarila relativno solidne rezultate obnašajući vlast u Kantonu Sarajevu zamjera se što su otišli na noge Čoviću. Tvrdi se da su na taj način unaprijed priznali svoju inferiornost u odnosu na tzv. „Hrvatski politički blok“. Ta vrsta zamjerki je u  najmanju ruku problematična jer je posljedica sarajevocentričnosti, odnosno nadmeno krive percepcije  glavnog grada BiH kao mjesta koje ima neku vrstu ekskluzivizma u odnosu na druge djelove zemlje. Valja se prisjetiti da su mnoga važna, pa i sudbinska pitanja za BiH proteklih decenija rješavana izvan nje, u Washingtonu,  Bruxellesu, Ženevi i Daytonu... tako da je potpuno deplasirano praviti problem od Mostara kao pozornice koja će biti domaćin političarima.

Konaković, Nikšić, Forto, Čović...

Izjave svih aktera ovog sastanka nakon njegovog završetka su dosta optimistične premda nije najjasnije na čemu oni temelje taj optimizam. Ne valjda samo na tome da su se uopće našli i nekoliko sati pristojno i u miru razgovarali.

Aktivnije i energičnije uključivanje američke diplomacije u formiranje vlasti u Federaciji BiH izaziva ozbiljna podozrenje i sumnje u znantnom dijelu političke javnosti u Sarajevu. Ona su osobito prisutna nakon što su SAD nedvosmisleno podržale visokog predstavnika Christiana Schmidta i njegov paket nametnutih reformi Izbornog zakona. Ono što svakako treba imati u vidu, jeste činjenica da Amerika, mnogo više od svih međunarodnih aktera u BiH, ima pravo i obavezu brinuti se o funkcioniranju Federacije BiH, jer je praktično ona Washingtonski sporazumom iz 1994. stvorila ovaj bosanskohercegovački entitet. Bio je to prvi efikasan korak ka uspostavi trajnog mira u BiH. Washingtonski sporazum bio je težak za mnoge i bolan kompromis dvije strane u BiH koje su do tada vodile nemilosrdan i iscrpljujući rat. Blokada vlasti u kojoj pune četiri godine tavori Federacija svakako je u značajnoj mjeri i neuspjeh američke diplomacije u BiH. Vrlo je teško i nezahvalno u ovom trenutku prognozirati kakav je konačni plan i cilj SAD i snažnijeg utjecaja diplomata te zemlje u postizborni proces. Ukoliko je riječ o svojevrsnom rekreiranju i dinamiziranju Washingtonskog procesa, pravila političke igre i principa njime uspostavljenih onda njihov angažman treba pozdraviti. Ako je pak riječ o nečemu drugom, ispunjavanju želja jednoj hrvatskoj strani tada promjene koje bi se okončale tako što će SDA biti uklonjena iz vlasti biti kozmetičke produbljivale bi krizu. Nije SDA četiri godine blokirala formiranje vlasti u Federaciji BiH, niti će njihovo silazak odnijeti, k'o rukom, kriminal, korupciju...

SRIJEDA, 9. NOVEMBAR

Ruske vlasti su danas putem svoga ministra odbrane Sergeja Šojgua zatražile povlačenje njhovih vojnih trupa iz ukrajinskog grada Hersona. Ova odluka nije predstavljala posebno iznenađenje jer se već nekoliko nedjelja odvija gotovo prislino izmještanje stanovnika Hersona na lijevu obalu rijeke Dnjepar. Naredbom ministra Šojgua njima će se pridružiti i 30-ak hiljada vojnika do sada raspoređenih u Hersonu. Herson je prvi i najveći grad kojeg je ruska vojska osvojila odmah krajem februara. U ukrajinskom vojnom i civilnom vrhu vijest o povlačenju Rusa iz ovog iznimno važnog grada uzima se sa znatnom dozom opreza. Analizira se šta bi moglo  biti skriveno u ovakvom raspletu događaja. Strahuje se da je u pitanju neka zamka u koju ne žele upasti brzopleto i naivno, gubiti ljude.

Ima u takvom opreznom ponašanju Ukrajinca prilično vojničke mudrosti, ali reklo bi se i pomalo pretjeranog respektiranja snage i moći ruskog agresora..

Od prvih proljetnih pobjeda Ukrajinaca kada su protjerali ruske trupe iz okoline Kijeva, pa do uspješne septembarske ofanzive u Harkovskom području radost trijumfa bila je uvijek pomućena zabrinutim pitanjima da li je moguće da Rusi tek tako lako napuštaju ogromne okupirane prostore. Strahovalo se da je to dio nekog šireg, rezervnog plana njima nedokučivog kojeg agresori pripremaju. I na kraju kojeg će uslijediti nezaustavljiva kontraofanziva, kazna i osveta.

"Nikad se ne povlači, osim kad moraš"

Ovakvim prekomjenim strahovima pogodovala je propaganda iz Moskve koja je teške poraze prikazivala kao strateška povlačenja, dalekovidno pregrupisavanje. Nakon pada Hersona Putinovi propagandisti prave analogije sa predajom Moskve Napoleonu od prije više od 200 godina nakon čega je uslijedila veličanstvena pobjeda ruske vojske.

Međutim, dosadašnji slom ruske soldatske u Ukrajini svjedoči o potpunom, čistom, nepovratnom debaklu nakon kojeg nema povratka na staro. Možda je rušenje mita o snazi i nepobjedivosti ruske vojske i svemoći ruske države, istorijski značajno onoliko koliko su važni i oslobodilački podvizi Ukrajine. Putinova Rusija koja je posljednje dvije decenije sijala strah po bivšim sovjetskim republikama, koja je pregazila Siriju, ratovala u  djelovima Afrike, vodila obavještajno hibridne ratove, uplitala se u izbore, smjenjivala  i postavljala rukovodstava drugih država... u agresiji na Ukrajinu je ponižena i bespomoćna za bilo kakvu stratešku promjenu u svoju korist. Njen ugled kopni i kod dojučerašnjih saveznika i svjetskih sila koje su donedavno bile na njenoj strani. Ponašanje Indije, Kine, ilustrira da niko ne voli gubitnike.

Umjesto slavnih ruskih generala danas rat vode bogati moćnici sa svojim plaćeničkim odredima i fanatizirani islamistički desperadosi.

Rusija u Ukrajini nije stradala samo vojnički, nego moralno, ekonomski, propagandno. Njen poraz je totalan.

ČETVRTAK, 10. NOVEMBAR

Iz Banja Luke stiže vijest da je žiri ugledne književne nagrade „Kočićevo pero“ ove godine to književno priznanje dodijelilo piscu Alminu Kaplanu za knjigu „Kućni ljudi“. Tako se on pridružio galeriji velikih regionalnih književnih imena koja su u posljednijh dvije i po decenije dobili ovu nagradu. Nagradu dodjeljuje Zadužbina Petar Kočić koju vodi agilni Nikola Vukolić. Na listi nagrađenih se nalaze prvi dobitnik „Kočićevog pera“ Dobrica Ćosić, potom manje-više svi suvremenici koji nešto znače u regionalnoj književnoj produkciji, Vlado Pištalo, Vida Ognjenović, Dara Sekulić, Mile Stojić, Kolja Mićević, Marko Vidojković...

Tridesetsedmogodišnji Almin Kaplan je nesvakidašnja, dragocjena književna pojava. Živi i radi na u naselju Dubrave pokraj Stoca daleko od knjževnih centara i tokova. To ga ni na koji način ne ograničava da svojim djelima bude prisutan u svakom kutku regije. Knjige mu se objavljaju u Sarajevu i Zagrebu, a ozbiljnu recepciju ima u Beogradu, Podgorici i izvan regiona. Iako su teme kojima se bavi lokalne, stolačko-hercegovčke njegova literatura ima univerzalnu vrijednost i prepoznatljivost. Ima neke lijepe simbolike u tome što je Kaplan, pisac koji živi u Stocu nagradu koja mu je dodijeljena u Banja Luci primio u Zagrebu na sajmu njiga Interliber.

Prje mjesec jedna od također značajnih regionalniih knjževnih nagrada „Risto Ratković“ u Crnoj Gori dodijeljena je Veliboru Čoliću, bosanskohercegovačkom piscu koji tridesetak godina živi uz Francuskoj. U nagrađenoj knjizi „Emigrantska mantra“ Čolić na sjajan način skoro dokumentaristički precizno piše o svom dolasku u Francusku iz ratnog pakla Bosne i mukotrpnom uspinjanju na socijalnoj ljestvici i literarnom polju.

Almin Kaplan

Ovog vikenda je nagradu koja nosi ime Ive Andrića u Travniku dobio osebujni sarajevski pjesnik Vuk Rodić. Pomenuti autori i njihove knjige, kao i mnogi drugi iz BiH koji su posljednjih godina dobijali najznačajnije regionalne nagrade, zapravo će jednog dana kada sve ovo prekriju snjegovi, ružmarin i šaš biti najvjerodstojnija svjedočanstva o vremenu u kojem su nastajali i svima nama današnjim ponaosob. Nego smo bili savremenici velike literature koja se pisala svud oko nas, od Čolićevog Pariza, preko Prijedora Darka Cvijetića, do Dubrava kraj Stoca Almin Kaplana...

Gostujući u jednoj televizijskoj emisiji u Banja Luci pisac Muharem Bazdulj hvaleći otvorenost toga grada nazvao je Banjaluku „Kazablankom“. Kazao je kako je to jedini grad u BiH u kojem se na kiosku mogu kupiti sve novine koje izlaze u regionu. Da je Banja Luka otvoren grad svjedoči „Kočićeva nagrada“ i autori koji su je do sada dobili.  A kada je riječ o kioscima i njihovoj „otvorenosti“, ja u Sarajevu na sedmičnoj bazi nabavljam desetine novina iz Hrvatske i Srbije. Ni u jednoj od njih, avaj, nikada ne pročitah da je pisac Muharem Bazdulj za svoj rad ikada i igdje dobio ikakvu književnu nagradu...

PETAK, 11. NOVEMBAR

Dovoljna su samo dva današnja slučaja koja bilježe mediji da bi se zaključilo zašto je dobro što je Stranka demokratske akcije izgubila pravni, politički i moralni legitimitet za daljnje sudjelovanje u vlasti! Sarajevsko Kantonalno tužiteljstvo napokon je podiglo optužnicu protiv visokog dužnosnka te stranke Jasenka Tufekčića, nekadašnjeg drugog čovjeka Parlamenta Federacije. On je prema optužnici godinama potkradao federalni budžet tako što je naplaćivao troškove prevoza vlastitim autom iako je cijelo vrijeme koristio stranačko vozilo. Tim je prevarama, prema optužnici, nezakonito u džep stavio 40 hiljada maraka. Humorističnu dimenziju ovom slučaju daje to što Tufekčić niti je uopće imao svoj automobil, niti je imao položen vozački ispit!

Čovjek koji je godinama bio visoki funkcioner u zakonodavnoj vlasti Federacije BiH u tome nije uočio ništa nezakonito. To isto je tvrdila i Sebija Izetbegović, supruga predsjednika SDA kada su je mediji prije koju godinu uslikali da se vozika u službenom vozilu Predsjedništva BiH. „Nisam znala da se to ne smije“, pravdala se ona.

Tufekčić nema položen vozački ispit, niti vlastiti automobil, ali ipak "vozi"

Danas se gospođa supruga ponovo našla u središtu medijske pažnje. Senat Univerziteta u Sarajevu osnovano sumnja da ne postoji dokumentacija o njenom položenom magisteriju u Zagrebu tokom rata. To je vidljivo i iz dokumentacije dostavljene sa Unverziteta u Zagrebu. Njene kolege sa Medicinskom fakulteta u Sarajevu su je branile tvrdeći da je tražena dokumentacija misteriozno nestala iz fakultetskih službi na način. Da li je doktorica i profesorica Sebija doktorirala bez prethodnog magisterija, trebalo bi se znati u roku mjesec dana. Tada bi trebalo biti poznato hoće li joj Senat Univerziteta poništiti doktorsku titulu.

Ono što bode oči i para uši u oba ova slučaja jeste drska  prizemnost, nizak profil kriminalnih radnji. Stavljati u džep novac na osnovu lažnih putnih naloga kriminal je dostojan sirovih  konjokradica.

Tvrditi da si položio ispite, a nemati materijalne dokaze za to, spada u najnižu i „najofirniju“ vrstu obmane. To može biti samo posljedica (samo)uvjerenosti njhovih navodnih počinitelja da su nedodirljivi i zaštićeni funkcijama stranačkm i porodičnim vezama. U njihovim prevarama nema kreativnosti, fine delikatnosti i maštovitih zaobilaženja zakona i procedura. Taj je kriminal glup, drzak, prost, odnosno prostački.

Ovo su samo dva primjera zabilježena u samo jednom danu sa akterima iz SDA. Nije, naravno, u redu da stranci sastavljaju vlast u BH. Ali ako već niko ovo dvoje i desetine drugih visokorangiranih članova ove stranke kojima se sudi nije u stanju ukloniti iz vlasti, onda je bolje da to uradi iko, nego niko.

SUBOTA, 12. NOVEMBAR

Lider sarajevske rock grupe Zabranjeno pušenje Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, gostovao je sinoć na jednoj beogradskoj televiziji i odgovarao na brojna pitanja. Govoreći o ratu kojeg je proveo u Sarajevu on kaže da taj rat nije došao zato što je takva bila sudbina njegovog rodnog grada. Nego da je rat proizveden.„Kao što ja proizvodim pjesme. .. a vi televijske emisije, tako postoje i ljudi koji proizvode ratove“, kazao je lider Zabranjenog pušenja voditelju televizijske emisije.

Rock muzičar govori i da nije slučajno vlast u bivšoj Jugoslavji njegovala pozitivne primjere i afirmisala suradnju, bratstvo i jedinstvo, solidarnost među ljudima i narodima. Tako su ljudi okupljani oko pozitivnih vrijednosti, a ne oko mržnje i neprijateljstava, kazao je poznati muzičar..

Naveo je Sejo Sexon prmjer iz srbijanskog grada Šapca gdje je Zabranjeno pušenje sviralo prije nekoliko godina po užasnom nevremenu. Onda su se, kaže, pojavili ljudi iz rukometnog kluba „Metaloplastika“ i svim članovima benda, neprikladno odjevenim za taj kijamet, podijelili dukserice. U dukserci koja mu je darovana u Šapcu Sejo Sekson je nastupio u televizijskom talk showu.

Sejo Sexon i Ivan Ivanović

"Zabranjeno pušenje" ove godine slavi 40 godina postojanja. Tačno toliko dugo poznajem njihovog lidera Sulu, čak i prije nego što je postao Sejo Sexon. Nedavno me posjetio kući i obradovao me njihovim novim, duplim, izvrsnim albumom Karamba.

Te davne 1982. godine igralo se Svjetsko nogometno prvenstvo u Španiji na kojem je prilično neuspješno nastupila reprezentacija Jugoslavije. Najbolji igrač te selekcije bio je 22-godišnji Ivan Gudelj, nogometaš splitskog „ Hajduka“. Gudelja je u briljantnoj karijeri zaustavila teška bolest zbog koje je napustio nogomet u trenutu kada je trebao zaigrati za veliki „Real  Madrid“. Prije desetak godina napisao je knjigu „Hajdučko srce“ u kojoj govori o svojoj karijeri i borbi protiv bolesti.

Godinama Ivan Gudelj sa svojom knjigom obilazi sve one sredine, gradove u kojima je nekada dolazio kao nogometaš.  Svugdje ga radosno dočekuju neadašnje kolege, na njegovim promocijama okupljaju su i stari i oni koji nisu rođeni bili kad je on ganjao loptu. Nedavno je u Nišu je srdačno dočekan kao prijatelj i sportski heroj. Ovog vikenda Imoćanina Gudelja su ugostili njegovi crnogorski prijatelji iz Budve. Na spektakularnoj promociji njegove autobiografije okupile su se fudbalske legende iz svih dijelova bivše zemlje. Video-snimci tog spektakla preplavili su društvene mreže.

Nije nekadašnja zajednička država bila samo ono što su od nje napravili prozvođači mržnje, netrpeljvosti, ratova, podjela. Muzika „Zabranjenog pušenja“, rukometaši „Metaloplastike“, Veliki Ivan Gudelj častan čovjek velikog hajdučkog srca živi su dokazi za to.

NEDJELJA, 13. NOVEMBAR

Nakon što je CIK BiH proglasio Milorada Dodika, predsjednikom RS-a, opozicioni blok koji je do tada demonstrirao kakvo-takvo jedinstvo počeo je gubiti najprije elan, a potom i nadu da bi ubrzo potonuo u unutarnjim sukobima. Kao da je želja da se pobijedi Dodik bila jedini ljepak koji je opozicionare držao na okupu krijući duboka neslaganja i tinjajuće konflikte među čelnicima stranaka, pa i unutar samih stranaka.

Prvo je puklo u Srpskoj demokratskoj stranci. Njen lider Mirko Šarović teško je poražen u trci za člana Predsjedništva BiH, ali nije pomišljao na ostavku sve dok ga na to nije primorao vrh stranke.

No, pravi karambol nastao je u PDP-u. Dugo se unazad znalo da su narušeni odnosi između Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banja Luke i Jelene Trivić, kandidatkinje za predsjednicu RS. Tokom izborne kampanje njihovi su nesporazumi prigušeni, mada se moglo uočiti da Stanivuković nije pokazivao ozbiljan entuzijazam u Trivićkinoj promociji. Nakon što je postalo izvjesno da jeTrivićka definitivno izborna gubitnica prestali su razlozi za njhovo primirje i međusobnu trpeljvost i planuo je žestoki, nezaustavljivi rat. Stanivuković je na jednoj sarajevskoj televiziji doveo u pitanje opravdanost i valjanost njene kandidature, na šta je Trivćka odgovorila iz svih oružja. Optužila je stranačkog kolegu da je bio krtica Milorada Dodika. Da je opstruirao njenu kampanju, pa čak i sudjelovao u krađi glasova u Banja Luci u korist Dodika.

Totalni raskol u PDP-u

Prethodno je na sumnjive veze i poslove banjalučkog gradonačelnika sa Dodikovim režimom ukazao narodni poslanik Nebojša Vukanović.

Stanivuković je na optužbe svoje kolegice odgovorio smireno ostavljajući utisak uvažavanja i sažaljenja prema Trivićki kao izbornoj gubitnici.

Predsjednik PDP-a Branislav Borenović još se nije odredio oko javnog sukoba svojih najbližih suradnika. Ne oglašava se ni počasni predsjednik PDP-a Mladen lvanić. Obojica su sukobe u stranci dugo zataškavali i držali daleko od očiju javnosti, međutim došao je trenutak istine kada sa raskol ne može sklanjati ispod tepiha.

Kada se sagleda cjelokupna opoziciona scena u RS-u u postizbornom periodu, potpuno je jasno da ni mnogo naivniji politički vuk od Milorada Dodika sa izbornim krađama, ili bez njih, uz ovakve protivnike nije ni pod razno mogao izgubiti vlast. Nepoznato je da li je zbilja Draško Stanivuković bio njegov predizborni trojanski konj u opozicionim redovima. Jasno je samo to da odnosi u opoziciji nakon izbora pomažu Dodiku da svoj vlast učvrsti i produži dokle god mu se prohtije.