Piše: Enver IŠERIĆ (nap.ba)

Na današnji dan potpisan je Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine. Od tada pa do današnjih dana Bosna i Hercegovina se nalazi u izuzetno velikim problemima funkcioniranja njenih institucija i poštovanja ljudskih prava.
Osim toga, ono što je karakteristično za ovaj mirovni ugovor je to da se njime definiraju i uređuju pitanja koja se tiču svake suverene države, odnosno njenih građana. Zadiranje u pitanja Ustava i izbora u BiH je miješanje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, što je suprotno članu 2. Povelje Ujedinjenih naroda kojim je utvrđeno da se Organizacija temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova i da "Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje Ujedinjene narode da se miješaju u poslove koji po svojoj biti spadaju u unutrašnju nadležnost države..."

Naravno, vremenom je obim isključive unutrašnje nadležnosti svake države slabio u pitanjima odnosa države prema njezinim vlastitim građanima jer je država dužna poštovati ljudska i manjinska prava građana. U mnogim međunarodnim ugovorima utvrđeno je pravo država potpisnica da pokreću postupak nadzora poštivanja prava čovjeka u drugim državama, ali ni u tim situacijama nije dozvoljena intervencija jedne države u drugoj državi.
Ukoliko postoje sumnje, države mogu iznositi svoje sumnje poštovanja ljudskih prava u drugim državama, pred organe koji su osnovani na osnovu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Intervencija u pitanja koja spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost države „nije u saglasnosti s Poveljom UN-a, kao ni s kasnijim međunarodnim dokumentima koji dalje razrađuju ovu zabranu."

Deklaracija iz 1970. godine navodi da: "nijedna država niti grupa država nema pravo da intervenira, neposredno ili posredno, iz bilo kojeg razloga u unutrašnje ili spoljne poslove nek e države. Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i svaki drugi oblik miješanja ili svaka prijetnja usmjerena protiv ličnosti države ili protiv njenih političkih, ekonomskih ili kulturnih elemenata suprotni su međunarodnom pravu."

Ako bismo ovo pitanje posmatrali površno i bez dublje analize, mogli bismo kazati da je na miješanje u pitanja iz nadležnosti države Bosne i Hercegovine pristala sama država Bosna i Hercegovina, zaključivanjem mirovnog sporazuma kojim su ta pitanja uređena, te da države RH i SRJ ne snose odgovornost za to i time ne krše međunarodno pravo. Međutim, takav zaključak mora imati argumentaciju koju nije moguće osigurati jer postoje brojni dokazi koji govore o intervenciji vojnih snaga tih susjednih država na prostoru BiH, ali i isporukama naoružanja i vojne opreme bosanskim Srbima od strane Savezne Republike Jugoslavije. Dokazi za to mogu se naći i u presudama Međunarodnog suda i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Vlada BiH se nastojala činiti neefikasnom i nesposobnom da upravlja državnim poslovima, odnosno odbranom države i zaštitom njenog stanovništva i da BiH predstavlja u međunarodnim odnosima, ali i zarobljavanjem i fizičkim likvidacijama njenih članova. Eliminiranjem vlade BiH, odnosno njenim slabljenjem, nastojao se eliminirati treći element (Vlada) koji je potreban da bi jedan entitet bio država.

"Za ovakvo stanje odgovorna je i Međunarodna zajednica, odnosno Vijeće sigurnosti, koji je propustio poduzeti potrebne mjere u slučaju prijetnje miru ili povrede mira, a sukobi su eskalirali do te mjere da je, zbog neblagovremene i nedjelotvorne akcije međunarodne zajednice došlo do počinjenja genocida nad Bošnjacima u julu 1995. godine."

U takvim okolnostima održava se mirovna konferencija o Bosni i Hercegovini, koja je kao članica UN-a, uz embargo UN-a na uvoz oružja, braneći svoj suverenitet i teritorijalni integritet, iscrpila ljudske i materijalne resurse, a njen glavni grad Sarajevo je bio pod opsadom 44 mjeseca. To je bila jedna od najdužih opsada u historiji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Trajala je 44 mjeseca, od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine, što je tri puta duže od opsade Staljingrada. Osnovna karakteristika Ustava Bosne i Hercegovine je dosadašnjoj praksi nepoznat način njegovog donošenja jer je donesen na mirovnoj konferenciji, odnosno predstavlja dio međunarodnog sporazuma. Međutim, pored te karakteristike, ustav nije osigurao ustavnu lojalnost građana.

"Ustavna lojalnost podrazumijeva odnos građanina prema konkretnom ustavu i njegovu saglasnost s konkretnim vrijednostima koje taj ustav projicira."

Osim navedenih karakteristika, Ustav Bosne i Hercegovine nije osigurao efikasno donošenje i provođenje odluka u institucijama Bosne i Hercegovine, niti je osigurao ljudska prava svim građanima garantirana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, kada je u pitanju izbor članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je zahtijevala da se odstrani kršenje ljudskih prava, ali je isto tako zahtijevala promjenu sistema entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i reviziju široko postavljenog vitalnog nacionalnog interesa s mehanizmom veta u Domu naroda.

Znači, "Dejtonski ustavotvorac je očigledno, (bar implicite) ukalkulisao, u okviru svoje ustavotvorne volje, diskriminaciju građana Bosne i Hercegovine," mada ima i drugačijih mišljenja, ali i nefunkcionalne institucije. A ako imamo nefunkcionalne institucije, kako možemo očekivati da te iste institucije naprave tako "velike" korake i osiguraju ustavnu ravnopravnost svih građana na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, odnosno ona prava koja su garantirana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja se po samom Ustavu BiH primjenjuje direktno u BiH, te ona i njeni protokoli imaju prednost nad svim ostalim zakonima. Kako je ustav "osnovni zakon" svake zemlje, ova se ustavna odredba treba tumačiti tako da Evropska konvencija o ljudskim pravima ima prednost i nad samim Ustavom BiH, koji sadrži diskriminirajuće odredbe. Ako je to tako, zašto se ne primjenjuje Evropska konvencija o ljudskim pravima direktno, jer je očigledno ustavotvorac ovom ustavnom normom želio naglasiti značaj ljudskih prava i osigurati njihovu primjenu u Bosni i Hercegovini. Međutim, s druge strane, ukoliko je to zaista bila volja ustavotvorca, zbog čega je u samom ustavu uveo diskriminaciju građana i propisao procedure donošenja odluka koje same institucije čine nefunkcionalnim, i koje "svemu drugom mogu više služiti nego realizaciji međunarodno priznatih standarda ljudskih prava i sloboda."

Možda se radi o tome da su glavni posrednici Richard Holbrooke i general Wesley Clark bili zanemarili ta pitanja, želeći postići mir koji bi značio osiguranje balansa među zaraćenim snagama, odnosno postizanje kompromisa između Bosne i Hercegovine i susjednih država.

Na kraju možemo zaključiti da Dejtonski mirovni sporazum ne možemo svrstati u međunarodne ugovore koji ispunjavaju sve uslove koji su predviđeni Poveljom UN-a i Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora, da bi se na njega mogao primijeniti postupak sudskog rješavanja. Dakle, Dejtonski mirovni sporazum je, bez sumnje, međunarodni ugovor koji ima određene nedostatke, i to:

1. Kao predmet reguliranja sadrži pitanja koja spadaju u isključivu nadležnost suverenih država (Ustav BiH), što je u suprotnosti s članom 2. Povelje UN-a, kojim je propisano da "Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih svojih članova".

2. Nije registrovan u Sekretarijatu UN-a, što je u suprotnosti s članom 102. Povelje UN-a i članom 80. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, i nijedna strana takvog ugovora ili međunarodnog sporazuma koji nije registrovan, neće se moći pozivati na taj ugovor ili sporazum ni pred jednim organom Ujedinjenih nacija.

3. Zaključen je kao posljedica prijetnje silom, što je protivno načelima međunarodnog prava i kao takav je ništav.

4. Ustav BiH, kao aneks sporazuma sadrži odredbe koje su suprotne imperativnoj normi općeg međunarodnog prava o zabrani diskriminacije ljudi i kao takav je ništav.

Ipak možemo postaviti pitanje: Ako Dejtonski sporazum, kao međunarodni ugovor, nije registrovan, te se zbog toga nijedna strana neće moći pozivati na taj ugovor ili sporazum ni pred jednim organom Ujedinjenih nacija, da li se pred Međunarodnim sudom u Hagu može pokrenuti postupak zbog kršenja člana 2. Povelje UN-a, kojim je propisano da "Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih svojih članova?" Kao što je ranije istaknuto, citirani član Povelje prekršen je zbog toga što je zaključivanjem ovog sporazuma došlo do miješanja susjednih država u poslove koji po svojoj biti spadaju u unutrašnju nadležnost države Bosne i Hercegovine.

Mišljenja smo da je odgovor na postavljeno pitanje potvrdan, jer su države obavezne poštovati Povelju UN-a, i u slučaju sukoba njihovih obaveza koje proističu iz Povelje i njihovih obaveza na osnovu bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma, prevagu imaju njihove obaveze iz Povelje. U prilog ovoj tvrdnji ide i odredba člana 36. Statuta Međunarodnog suda, kojim je propisano da se nadležnost Suda proteže na sve predmete koje mu podnesu stranke, kao i na sve slučajeve koji su posebno predviđeni u Povelji Ujedinjenih naroda ili u ugovorima i konvencijama koje su na snazi.