Jasmin Mujanović, politolog s američkog Univerziteta York, komentirao je na društvenim mrežama početak proslave neustavnog Dana Republike Srpske.

-Rečeno mi je da bi ambasade Kvinte u Sarajevu mogle objaviti saopćenje o secesionističkom paravojnom maršu koji veliča genocid nad Bosnom i Hercegovinom na periferiji Sarajeva, dakle, mnogo nakon što bi to bilo bitno. Neshvatljivo, neodgovorno ponašanje, poručio je Mujanović.

Inače, Mujanović u autorskom tekstu američki New Lines Magazine piše o “Stabilokratskoj fantaziji Zapada”, pionirski začetoj na Balkanu, koja je doživjela svoj ekstremni, krvavi završetak u ratu u Ukrajini.

"Slobodna Bosna" donosi dijelove njegovog osvrta.

-U mjesecima koji su prethodili obnovi otvorene ruske agresije u Ukrajini, još jedna europska zemlja neprestano je bila na međunarodnim naslovnicama u vezi s ponovnim prijetnjama sukoba: Bosna i Hercegovina. Početkom prošlog ljeta, srpske nacionalističke vlasti u entitetu Republika Srpska (RS) — jednoj od dvije administrativne regije unutar Bosne stvorene nakon završetka rata u Bosni (1992.-95.) — pokrenule su obnovljenu secesionističku akciju nakon nametanja zakona o negiranju genocida. Do januara, režim Milorada Dodika i njegove stranke SNSD u RS-u započeli su zakonodavni proces stvaranja otcijepljenih institucija — i kao rezultat toga pretrpjeli još jednu rundu američkih sankcija.

Ipak, iako se Dodik čvrsto ukorijenio kao izopćenik među zapadnim dužnosnicima, nastavljaju se pokušaji angažmana s njim i njegovim suradnicima, čak i od strane SAD-a. Štoviše, ekspanzivne strukture potpore koje su Dodika održale na vlasti - od režima u Beogradu do njegovog neobično toplog odnosa s predsjednikom Hrvatske — ostali su gotovo potpuno neokaljani od ljage njegovog radikalizma. Razlozi za to su djelomično ukorijenjeni u donkihotovskom poslijeratnom statusu Bosne — posebno njezinom sektaškom ustavu koji su dizajnirali SAD — ali šire gledano oni proizlaze iz pogubne marke zapadne diplomacije koja se provodi na “marginama” Europe koja se usredotočila na prilagođavanje, a ne na transformaciju . Ukorijenjeni autokrati, neliberalni moćnici i etničke poglavice bili su omiljeni sugovornici europskih i američkih dužnosnika na Zapadnom Balkanu veći dio posljednja tri desetljeća.

Dok su službeno zagovarali integraciju Zapadnog Balkana u EU i NATO, kritičari su dominantni smjer zapadne politike u regiji nazivali "stabilokracijom": težnja političkoj stabilnosti nauštrb demokratizacije, a time i normalizacije i čak širenje političkih, ekonomskih i sigurnosnih veza Zapada s neliberalnim i autoritarnim režimima koji su u stanju "isporučiti" tu stabilnost. U Ukrajini vidimo da je takva politika dovedena do krajnjeg, krvavog kraja. Desetljeća diplomatske dvolične igre i približavanja Kremlju od strane Zapada rezultirala su desetkovanjem Čečenije od strane predsjednika Vladimira Putina, njegovom okupacijom velikih dijelova Gruzije, neselektivnim bombardiranjem sirijskih civila i sada, naravno, užasom u Ukrajini - osam godina kasnije nastajanju od prvih okupacija Krima i dijelova Donbasa od strane Moskve. Ali upravo je na Balkanu Zapad počeo koristiti stabilokraciju. I upravo se tamo najlakše mogu vidjeti djelovanje i rezultati ovog pogubnog oblika diplomacije: prilagodba eliti umjesto odgovornosti, sklonost neliberalizmu u odnosu na demokraciju i konačno, popuštanje umjesto reforme.

Stalno poštivanje američkih dužnosnika prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću klasičan je primjer ove agende. Iako je Srbija jedina zemlja u Europi koja je izričito odbila uvesti sankcije ruskoj vladi zbog agresije na Ukrajinu i potrošila milijarde na rusko oružje, američka državna podtajnica Victoria Nuland nedavno je pohvalila Vučića za njegovu “podršku Ukrajini” i “predanost regionalnoj stabilnosti.” Vučićeva vlada primarni je inozemni sponzor Dodikovih secesionističkih aktivnosti u Bosni, a vrijedno je pažnje da je on pokazao volju koristiti mišiće u korist Srba izvan svoje zemlje. Vučić je, primjerice, u ljeto 2021. poslao oklopna vozila i borbene zrakoplove na kosovsku granicu zbog spora oko registarskih oznaka s Prištinom, čiji suverenitet njegova vlada još uvijek ne priznaje.

Za Vučića je apel prema Srbima na Kosovu jednako važan kao i apel prema Srbima u Bosni. Zašto je Washington toliko sklon umirivanju poznatog ruskog (i kineskog) saveznika na Zapadnom Balkanu koji ima revanšistički politički program? Upravo zato što je prijetnja, doduše s kojom vodeći donositelji odluka u SAD-u i EU ne žele imati posla i vjeruju da je mogu umiriti. Problem je u tome što je cijena tog smještaja došla na račun demokratskih težnji susjednih država, poput Bosne, Kosova i Crne Gore, pa čak i stanovništva Srbije. Ni Vučić i Dodik nisu jedini takvi objekti zapadne diplomatske fetišizacije. Drugi reakcionarni lokalni akteri uvidjeli su dobrobiti političke ucjene i koriste vlastite planove kako bi se prilagodili i ugodili Washingtonu, Bruxellesu i drugim prijestolnicama EU.

Još jedan malo poznat, ali vrlo utjecajan takav agent u Bosni je Dragan Čović, vođa bosansko-hrvatskog nacionalističkog HDZ-a i, usput rečeno, Dodikov najbliži politički saveznik u zemlji. Čovićeve aktivnosti čine tako upečatljivu studiju slučaja fenomena stabilokratije upravo zato što je on tako blisko povezan s Dodikom, ali nije pretrpio gotovo nikakvu političku ili reputacijsku štetu, piše između ostalog u autorskom tekstu Mujanović.

(SB)